Predrag Matanović: Simbol hrabrosti i požrtvovnosti Domovinskog rata

Najveća nagrada i najveća privilegija za jednog vojnika je da da svoj život za domovinu! Ova rečenica najbolje opisuje život i sudbinu Predraga Matanovića, zapovjednika 2. bojne, 2. gardijske brigade Hrvatske vojske Gromovi, koji je poginuo 4. kolovoza 1995. godine prvog dana VRO ”Oluja”.

Predrag Matanović izgubio je život na području Češkog sela-Kolonije, pogođen krhotinom minobacačke granate. Već je u prijepodnevnim satima bio ranjen, ali je odbio napustiti prvu crtu bojišnice i nastavio hrabro zapovijedati svojom jedinicom do trenutka kada je smrtno stradao. Njegova požrtvovnost i hrabrost ostaju trajna inspiracija svima koji su ga poznavali.

U obranu Hrvatske Matanović se uključio već 30. prosinca 1990. godine kao pripadnik Specijalne policije PU Sisak MUP RH. Svoja prva borbena iskustva stekao je 1991. na najtežim bojištima Banovine, uključujući Glinu, Dragotinac, Kozibrod, Komarevo, Blinjski Kut, Slane i Glinske Poljane.

Od 1992. do 1995. godine sudjelovao je u ključnim borbenim operacijama poput operacije Tigar na dubrovačkom bojištu, obrane dostignutih pozicija u operaciji Maslenica na zadarsko-novigradskom bojištu, te vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Teško je ranjen 13. srpnja 1992. godine u operaciji Tigar, ali se nakon oporavka vratio u postrojbu i ubrzo postao zapovjednik 2. pješačke bojne.

Matanović je bio poznat po svojoj iznimnoj hrabrosti i vojničkim sposobnostima. Njegove borbene akcije često su se pretvarale u herojske pothvate. Posmrtno je odlikovan Redom Kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Medaljama ”Oluja” i ”Bljesak”, te Medaljom ”Grom” i zlatnikom ”Ban Toma Erdodija” za svoj doprinos u obrani Hrvatske.

Njegov suborac Nino Musulin prisjetio se trenutaka kada je Matanović ranjen i smrtno pogođen te da Gromovi nisu znali da su izgubili zapovjednika: „To im nismo htjeli reći zato jer je Matanović bio oličenje i broj 1 naše bojne. Bez njega ta bojna nije bila ta bojna. Pa onda poslije i taj pravac napada sigurno ne bi imao takav intenzitet da su znali da je on nastradao.” Predragov otac Filip, također vojnik na obližnjoj liniji, doživio je tragičan trenutak kada je saznao za sinovu smrt: „Doznao sam da je Predrag ranjen i da je u bolnici. Vidio sam ga da leži na stolu, rekli su da je živ. Pitao sam kako je živ? Mrtav je. I tako smo se rastali.“

Matanovićev brat, general Drago Matanović, s tugom se prisjeća: „Kako ćemo kada se vratimo u Petrinju, oslobodimo Banovinu, Hrvatsku. Nisam očekivao da će se to dogoditi. Teško je. I danas nakon toliko godina nije lako govoriti o tome.“ Predragova majka Julka s ljubavlju čuva uspomene na svog sina, uključujući i njegov omiljeni jastuk iz djetinjstva.

Predrag Matanović nije dočekao rođenje svog sina Leonarda, koji je došao na svijet mjesec dana nakon njegove smrti. Njegova majka Julka kaže: „Kada mi Leo dođe kući, to je kao da mi je došao Predrag, kao da mi Predrag ide. On mi je njegova zamjena.”

Zahvaljujući njemu i njegovim vojnicima, Gromovi su postali najbolja gardijska bojna u Hrvatskoj. Matanovićev otac Filip ponosno izjavljuje: „Ponosan sam svim srcem i dušom.” Njegova rodna Petrinja također ponosno čuva uspomenu na njega; vojarna nosi njegovo ime, a u spomen-sobi čuva se njegova odora.

Predrag Matanović ostavio je neizbrisiv trag u povijesti Hrvatske. Njegov život, ispunjen hrabrošću i požrtvovnošću, svjedočanstvo je najveće ljubavi prema domovini. Imao je samo 26 godina kada je svoj san o slobodnoj Hrvatskoj položio na oltar domovine.

Izvor: Narod.hr