PRIČA O MARIJANU JOSIĆU 'Neobičan je bio datum njegove smrti... Brat i ja znali smo da je to naš tata. I da nije imao laku smrt'

Oni koji su poznavali Marijana Josića opisat će ga kao vrijednog, sposobnog i odgovornog čovjeka privrženog obitelji s kojom će izgraditi dom u Ulici Nova Banijska, danas Kninska ulica, u Borovu naselju.

Za poznavatelje Bitke za Vukovar, tzv. Novobanijska ulica nije nepoznat pojam. Prisjetit će se kako je ta ulica na lijevoj strani izbijala na Ulicu Stara banijska u kojoj se nalazila poznata "trokatnica", koja je zbog svoje visine i pregleda prema Borovu Selu bila važan strateški položaj, a s desne strane na Borovsku cestu, danas Ulica dvanaest redarstvenika, gdje se nalazio također poznati punkt "Slon", nazvan prema istoimenom prijeratnom kafiću.

Vlatko Voloder, Marijanov suborac i susjed, ispričat će: "Marijan je bio tu negdje, generacija moga oca Duje i Blage Zadre. Njih trojica su bili prijatelji, Blago i moj otac su čak i radili zajedno u Tvornici Borovo, u pogonu Valjara. Sva trojica, izuzetni domoljubi, aktivno su sudjelovali u demokratskim promjenama. Marijana se sjećam još iz djetinjstva i mladosti prije rata, a u ratu sam ga još bolje upoznao. Bio je to razuman čovjek, žestok kada je trebalo biti žestok. Zanimljivo, pri dolasku kod njih, Josića, bila je uvijek domoljubno nabijena atmosfera. Kada bi Marijana pogledali u oči, osjetili bi nekakvu snagu. On je bio čvrst, imao je dva sjajan sina, iz njihove kuće na samom uglu Novobanijske ulice, krenulo je puno toga… Stavili su svoj dom na raspolaganje, bez kalkuliranja i njihova kuća je ubrzo postala stožer tog dijela obrane, ali kako je to i neprijatelj znao, i među prvima pogođena granatama. U početku, kada je bilo malo pušaka, pri prvim stražama, kod njih smo ostavljali ili zaduživali naoružanje, a Marijan Josić je uvijek bio na prvoj crti. U najtežim danima, svima nam je bio kao otac. Moj brat Zoran i ja smo tamo bili zajedno, pa braća Radivojević, Marijanovi sinovi Tomo i Miro… Nije dozvoljavao da u akcije idu dva brata, uvijek je govorio da samo jedan može ići, kako oba brata ne bi poginula… Sjećam se kako je, čak i točan datum znam, 15. listopada, dan prije pogibije Blage Zadre, bio ljut na mlađeg sina Miroslava. Tomo i ja smo išli na ispomoć u tadašnju Ulicu Vase Đurđevića, danas Ulica Kriva bara, ali Miru ništa nije moglo spriječiti da pođe za nama… U jednom trenutku smo čuli korake iza sebe, pitao sam Tomu tko to može biti, a on mi je odgovorio – 'Pa znaš tko je, moj brat…'. Sad, nakon toliko vremena, volio bih reći, kako je kod nas, u tom dijelu bojišnice, vladala tolika sloga, tolika volja za obranom, bila je toliko ljudski zdrava sredina, da nas do samog kraja nikada nisu uspjeli probiti…".

U serijalu Heroji Vukovara, epizoda 7 – Nova Banijska, prerano preminuli heroj s Trpinjske ceste, Marko Babić, će reći:

"Položaji kod punkta Slon, bili su neki od najnapadanijih položaja koje je bilo najteže braniti", a dečki koji su ih branili posvjedočit će kako je na tim položajima bilo pripadnika 1. brigade, legendarnih Tigrova, 4. bojne 3. gbr, varaždinskih policajaca, domaćih branitelja itd., te da je vladalo iznimno zajedništvo i međusobno povjerenje.

Prisjetit će se kako su, osim što su branili svoje položaje odlazili na ispomoć i u druge dijelove grada, od Trpinjske ceste, Budžaka, do Sajmišta… Opisat će kako su na Borovskoj cesti, u neposrednoj blizini punkta Slon, dana 25. kolovoza 1991. godine, oko sedam sati ujutro, sukladno zapovijedi Blage Zadre da se zaustave i pregledaju vojna vozila koja su u Borovo Selo navodno vozila hranu i kruh, a postojala je osnovana sumnja da pobunjenim Srbima i četnicima prevoze i oružje i drugu vojnu opremu, pokušali zaustaviti vojni kamion TAM.

Ne želeći se zaustaviti, vozač kamiona skrenuo ga je s ceste na zemljani put gdje je naletio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala, pri čemu je jedan vojnik JNA poginuo, a tri su bila ranjena. Kako je prethodnog dana Luka Andrijanić oborio dva aviona JNA, taj događaj, kao i događaj na Borovskoj cesti, bili su povod da JNA izvede tenkove iz vojarne i krene prema Trpinjskoj cesti, nakon čega je ubrzo počeo napad koji će se pretvoriti u opći. JNA koja je do tada glumila suzdržanost, otvoreno se svrstala na stranu srpskih terorista i njihovih paravojnih formacija. Iz tog razloga, upravo taj dan ostat će zabilježen kao početak Bitke za Vukovar, a branitelji tog dijela grada, među kojima je bio i Marijan Josić, borit će se od prvog do posljednjeg dana, gotovo do posljednjeg metka, do 19. studenog 1991. kada je, nažalost, pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem slomljena i obrana Borova naselja.

Stariji Marijanov sin, Tomislav Josić, ispričat će: "Dana 14. studenog, Trpinjska cesta se povukla u dogovoru s nama, pa kako ne bismo ostali odsječeni i u okruženju i mi smo se povukli na desnu stranu ceste, prethodno o tome obavijestivši civile po podrumima. Mi i preostali branitelji s različitih punktova, zauzeli smo položaje u užem dijelu Borova naselja, od tzv. zgrada 'banana' pa sve do trgovine Šipad, u blizini rampe, kod željezničkog prijelaza.

Tamo smo očajnički držali liniju nekoliko dana, razmišljali bi li išli u proboj, a potom od njega odustali, da bi dana 19. studenoga krenuli prema benzinskoj pumpi u neposrednoj blizini današnjeg Konzuma. Podijelili smo se u tri grupe i raspodijelili po obližnjim zgradama, neke od njih smo zvali Pejton, kako bismo imali bolji pregled prema cestama, sa svih strana. U grupi s mojim ocem bili su i moj ujak Đuro Petričević, braća Radivojević, Milan i Goran, Davor Mataruga i Boris Pšenica. I evo, ni nakon ovoliko godina, ne možemo utvrditi što se točno dogodilo s njima. Bio sam kod njih, u zgradi u kojoj su bili, prvoj, gledajući od Borovske ceste, možda pola sata prije negoli je započeo napad. Nastala je konfuzija, izmiješali smo se s četnicima koji su nadirali sa svih strana, srećom nismo imali nikakve oznake, pred nama se prepriječio transporter… Čim smo uspjeli, otišli smo vidjeti što se dogodilo s njima, je li netko od njih ranjen. Ušli smo u zgradu i na dnu stepenica koje su vodile prema ulazu u podrum, pronašli izrešetanog Borisa Pšenicu, a ostaloj petorici se izgubio svaki trag. Pregledali smo prostoriju u kojoj smo ih posljednji put vidjeli, no tamo nismo pronašli ništa. Baš ništa. Ni čahuru od metka, ni bilo što od njihovih stvari - šljem, rap, dio odjeće, što bi ostavili ako su ih zatekli nespremne, iako je to bilo malo vjerojatno u tim okolnostima. Međutim, dolje nije bilo ni tragova borbe. Ničega. Iz tog razloga, povjerovali smo kako su se povukli prema tvornici, kamo smo pošli i mi, u Obućaru, gdje smo sljedeći dan, 20. studenog '91. zarobljeni te deportirani u logor u Srbiji.

Dok smo bili u logoru, majka nam je pisala da se ne brinemo za oca, da je dobro. Nije željela da se brinemo za njega, iako je tada već znala kako ga nema na spiskovima Crvenog križa. Tek nakon izlaska iz logora, saznali smo kako se našem ocu, ujaku i dečkima koji su bili s njima, braći Radivojević i Davoru Matarugi, gubi svaki trag.

U Zagrebu, u zgradi poznatoj kao Kockica gdje su svi Vukovarci odlazili po informacije, iz protokola koji dostavljeni iz Srbije, saznali smo kako su naš otac, ujak i suborci, ubijeni. Ono što je bilo neobično je datum koji smo dobili kao datum očeve smrti. Iako su svi zajedno, pretpostavljam, zarobljeni, samo je ocu kao datum smrti naveden 7. prosinca, svima ostalima - 19. studeni. Užasava me pomisao da su ga cijelo to vrijeme, danima, mučili. Nadam se da se radi o pogrešci, no ipak smo taj datum upisali na njegovom spomeniku.

Nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci Marijana Josića ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava te nakon identifikacije, pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Tomislav Josić: "Na očevu identifikaciju smo otišli moj brat Miro i ja. Pokazali su nam njegove dokumente, odjeću, no i prema kostima lubanje, po specifičnom zubnom razmaku, znali smo kako je to naš tata. I da nije imao laku smrt…".

Kada je ubijen jer je branio svoj dom, grad i domovinu, Marijan Josić, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i osam godina. Marijane, nismo te zaboravili.