Priča o Željku Augustinoviću, branitelju Lušca: U obranu Domovine bez kalkuliranja, u trapericama i mokasinama…
Željko Augustinović, za obitelj i prijatelje Želja, rođen je 14. srpnja 1965. godine u Vukovaru, kao peti od šestero djece Jelene rođ. Dunđer i Ilije Augustinovića. Pohađao je OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, prva dva razreda u Područnoj školi na Lušcu, a ostale u matičnoj školi u Vukovaru.
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u vinkovačkoj Poljoprivredno šumarskoj školi, smjer voćar-vinar-vinogradar, odlazi u ondašnju JNA, u Postojnu, Slovenija. Poslije odsluženja vojnog roka u bivšoj državi , godine 1987. ženi se dugogodišnjom djevojkom Lidijom Bandić koja im dvije godine kasnije rađa sina Hrvoja, a uz izvanredno studiranje na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, zapošljava se i u veleprodaji vukovarskog trgovačkog poduzeća "Grahovac“.
Oni koji su poznavali Željka reći će kako je bio vrijedan mladić, društven, privržen obitelji, principijelna osoba, ali i čvrstog značaja, te da je u slobodno vrijeme rado rekreativno zaigrao košarku.
Snježana Kostović, prijateljica iz djetinjstva i susjeda, sa sjetom će se prisjetiti: "S jednom Željkovom sestrom sam išla u školu, a svi oni su bili tiha i fina djeca, dobri i skromni, za primjer. Voljela sam se kod njih ići igrati, uvijek je bilo veselo i netko bio slobodan za igru…".
Ivica Radoš, Željkov blizak prijatelj i kum, ispričat će: "Željka su svi voljeli, bio je oličenje poštenja, a uvijek raspoložen za šalu. Volio je sport, često smo igrali nogomet na šljaci u našoj ulici ili u đergajskoj šumi. Pitao me je da mu budem kum i to sam prihvatio bez razmišljanja. Kad je moj mlađi brat, Mirko, s kojim je bio gotovo nerazdvojan, umro, teško se pomirio s tim… Kao i ja, poslije, s njegovom pogibijom. Obojicu sam ih izgubio u tako kratkom vremenu".
Godine 1990. Željko se sa suprugom i sinom seli u Vukovar, na Sajmište, no pri prvim naznakama ratnih sukoba priključuje se susjedima i prijateljima na Lušcu, gdje se u tom trenutku, prema šumi Đergaj i naselju Budžak stvarala prva crta obrane.
Prva pogibija branitelja u ratnim sukobima u Vukovaru, bila je na Lušcu
Već 25. srpnja 1991., punih mjesec dana prije negoli će se JNA otvoreno svrstati na stranu pobunjenih Srba i četnika, u vrijeme kad za mnoge rat nije ni počeo, na Lušcu je došlo do okršaja pripadnika MUP-a i branitelja s teroristima, a o čemu će novinar i ratni reporter Glasa Slavonije, Vladimir Vazdar, izvijestiti:
"BORBA U NASELJU LUŽAC: U višesatnom okršaju snaga MUP-a s teroristima, poginule dvije, a ranjeno sedam osoba.
Na vukovarskom području u četvrtak je otvoreno novo žarište sukoba s teroristima koji su dospjeli u naselje Lužac i automatskim oružjem i eksplozivnim sredstvima napali pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova.
Oko 16 sati u predjelu Vukovara zvanom 'Budžak' mještani su uočili grupu od desetak terorista koji su dobro naoružani i maskirani napredovali iz šume Đergaj koritom Vuke iz smjera Bršadina te pripucali na stanovnike koji su štitili taj dio grada. Odgovoreno im je istom mjerom, pa su se udaljili u predjel zvan Lužac gdje su se sukobili s pripadnicima MUP-a koji su im presjekli odstupnicu. Sukob s teroristima i nekim od ekstremnih stanovnika koji su im se priključili potrajao je sve do 21 sat. Prema saznanjima kojima raspolaže Policijska uprava iz Vukovara sadržanima u redovitom priopćenju za javnost, u sukobu je smrtno stradao Ante Glavinić, pripadnik MUP-a te mještanin Pavo Olah. Ranjeno je šest pripadnika MUP-a i civilna osoba, a o drugim gubicima nema podataka jer je očevid u tijeku."
/op.a. u izvornom članku navedeno je pogrešno ime poginulog civila – Mijo Olaj/
U obranu doma bez kalkuliranja, u trapericama i mokasinama…
Ubrzo, Željko Augustinović će suprugu Lidiju i sina Hrvoja, "privremeno" - kako su tada, kao i brojne druge vukovarske obitelji i oni razmišljali, skloniti na sigurno, u Ičiće, mjesto nedaleko od Opatije, gdje će Lidija sredinom mjeseca kolovoza posljednji put vidjeti supruga koji joj je došao u posjetu. Tom će mu prigodom reći i kako je ponovo trudna, a godine 1992. Lidija će roditi kćer Barbaru koju, nažalost, njen otac nikada neće vidjeti.
Vrativši se u Vukovar, Željko će ponovo otići na svoj položaj na Lušcu, na punkt u tadašnjoj ulici Težački put koja je vodila prema šumi Đargaj, ali će, poput svojih suboraca – prisjetit će se Željka preživjeli branitelj Lušca, Zdravko Krnjić - u žestokim okršajima koji su na Lušcu ubrzo postali svakodnevnica, odlaziti na ispomoć gdje god je to linija obrane zahtijevala.
"Željko je bio jedan od onih branitelja koji su u trapericama i svakodnevnoj obući, bez kalkuliranja uzeli pušku i krenuli braniti svoj dom".
Foto: Mario Filipi
Ivan Ćurić – Ićo, dragovoljac iz Đakova, jedan od zapovjednika Lušca, reći će: "Po dolasku u Vukovar, raspoređeni smo na Lužac, gdje sam krajem rujna, po zapovjedi Zapovjednika obrane grada preuzeo zapovijedanje od dotadašnjeg zapovjednika Darka Bandića, koji postaje moj zamjenik. Dobro ga se sjećam, sjajan, ozbiljan i pouzdan momak, bili smo zajedno sve do mog ranjavanja 17. listopada. Sjećam se i njegovog mlađeg brata Josipa Bandića, kao i sestrinog supruga, Željka Augustinovića. Nažalost, obojica su ubijena prilikom povlačenja, nakon što je obrana Lušca slomljena".
Bojišnicu na Lušcu dugu četiri kilometra branilo je tek 60-ak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji, uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici. Kada je postalo jasno kako je obrana Lušca slomljena, brojčano desetkovani, iscrpljeni i slabo naoružani branitelji, sa civilima koje su uspjeli obavijestiti i povesti sa sobom, povlačili su se prema Vukovaru.
U grupi koja se, ne znajući kako ih tamo neprijatelj čeka u zasjedi, povlačila u smjeru područne škole, nalazili su se i Željko Augustinović i najmlađi brat njegove supruge Lidije, Josip Bandić, koji je pet dana prije napunio tek petnaest godina.
Pokolj ispred područne škole: 'Sad udri po ustašama!'
U neposrednoj blizini škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti prema kanalu rijeke Vuke, a ostali su zarobljeni, ukupno njih dvadeset i troje i bez milosti pogubljeni. O strašnom događaju, posvjedočit će jedan od preživjelih, Zdravko Krnjić:
"Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most. Oko jedan sat bilo nam je jasno kako gubimo položaj, pa smo krenuli prema područnoj osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole, četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama!'.
Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima. Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića, i danas postoje rupe u zidiću pored škole. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i petnaestogodišnjeg Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao.
Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se prisjećam. Mariji, Maja smo je zvali i Josipu, pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali su mi prstom pokazivali prema nebu, bilo je oko četiri poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači. Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni ali i ostali kasnije zarobljeni, strijeljani su, nažalost, među njima i Maja Kreko i Josip Bandić".
Bila sam uvjerena da je na snimci Željko, živ…
Lidija Augustinović, Željkova supruga, s tugom će se prisjetiti:“ U trenutku sloma obrane Lušca, sin i ja samo se nalazili u Tršću, u Gorskom Kotaru, kamo smo dospjeli nakon što smo se krajem kolovoza bezuspješno pokušali vratiti u Vukovar. Krenuli smo autobusom, sve nas je vuklo domu, ali smo kod Kutine, na autoputu zaustavljeni, nisu nam dozvolili da idemo dalje. Svakodnevno smo pratili dostupna izvješća iz Vukovara i kad smo čuli da je Lužac pao, vjerovala sam kako se moja obitelj ipak uspjela nekako spasiti. U tom me je uvjerenju godinama držala i snimka prikazana nakon sloma obrane Vukovara. Naime u koloni civila i branitelja koji su na Mitnici zarobljeni hodali ispred tenkova, bila sam uvjerena kako sam vidjela i mog supruga Željka. Čak i danas, kad vidim tu snimku, drži me pomisao kako se baš o njemu radi, iako sad znam da je to nemoguće. Iz tog razloga, kao i druge članove naše obitelji, i mog brata Josipa i supruga Željka, iščekivali smo iz proboja ili logora. Odlazili smo u Crveni križ, pisali, tražili, sa slikama obilazili sve razmjene zarobljenika. Mnogi su mi rekli kako su Željka negdje vidjeli i to mi je davalo dodatnu nadu. Moja majka Gena i otac Ivo, također su zarobljeni. Majka je iz Sremske Mitrovice puštena početkom, a otac iz Stajićeva, krajem prosinca. Nažalost, o Josipu i Željku nije bilo nikakvih vijesti. Sve do ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju Dubrava u Vukovaru. Tamo smo ih, pod šatorom, identificirali obojicu…".
Nakon ekshumacije i identifikacije obavljene dana 6. lipnja 1998. godine, dva dana kasnije, 8. lipnja, posmrtni ostaci Željka Augustinovića i njegovog petnaestogodišnjeg šogora Josipa Bandića, pokopani su, jedan pored drugoga, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.
Kada je nemilosrdno, kao zarobljenik, ubijen nakon sloma obrane Lušca, ŽeljkoAugustinović, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i šest godina.
Željko, nismo te zaboravili.
*****
O doprinosu i hrabrosti obitelji Augustinović i Bandić u obrani Lušca i Vukovara, ostalo je zapisano svjedočenje kako je i Gena Bandić, majka mučki ubijenog petnaestogodišnjeg Josipa Bandića i jednog od zapovjednika Lušca Darka Bandića, te majka Lidije, supruge mučki ubijenog Željka Augustinovića, dana 16. listopada 1991. prilikom sveopćeg napada koji je JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima izvršila na grad, nadljudskom snagom iz automobila izvukla ranjenog pripadnika MUP-a Borislava Kostovića, i odvukla ga u zaklon te mu tim činom spasila život. Nažalost, i Borislav Kostović je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici te sproveden na stratište Ovčara gdje je nakon neljudskog zlostavljanja ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. Priču o Borislavu Kostoviću možete pročitati ovdje.
