Priča o Željku i Janku: ‘Otac je skamenjeno stajao pored tijela i tiho mi rekao jednu riječ’

Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. Toga dana ubijeno je 12 pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 ih je ranjeno. Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskoga rata, stoga od 27. travnja do 2. svibnja 2025. godine, ususret obljetnici mučkog ubojstva 12 redarstvenika u Borovu Selu, svakog ćemo se dana prisjetiti dvojice hrvatskih redarstvenika. Danas se prisjećamo Željka Hrale i Janka Čovića iz Ivankova.

Željko Hrala rođen je dana 27. ožujka 1968. u Retkovcima, kao najstarije od troje djece Ane rođ. Rajković i Antuna Hrale. U Retkovcima je pohađao četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri razreda u osnovnoj školi u Ivankovu, kamo se obitelj Hrala preselila. Nakon što je u Vinkovcima završio poljoprivrednu školu, mehaničar za strojeve, odslužio je vojni rok u ondašnjoj JNA, u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina.

Sestra Nada, mlađa od Željka dvije godine, rekla je kako je Željko bio miran mladić te da su često govorili kako je on trebao biti djevojčica, a ona dječak. Pomagao je bakama i djedovima na njivi, majci u poslu, bio je vrijedan i radišan, a u slobodno vrijeme rado je zaigrao stolni tenis, pikado ili nogomet, piše direktno.hr.

Pitala sam kad će se moj brat probuditi…

U ljeto 1990. godine Željko završava tečaj Prvi hrvatski redarstvenik te počinje raditi kao policajac, prvo u temeljnoj policiji, no ubrzo potom postaje pripadnik Specijalne policije. Starija od dvije Željkove sestre, Nada Cerančević, toga 2. svibnja 1991. godina bila je u visokom stadiju trudnoće, pa ipak je majci koja je taj dan krečila bratovu sobu i ona pomagala: “Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam čekala da dođe i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo dočekale. Mami je predvečer bilo loše, kao da je nešto predosjetila, trnula joj je ruka, slabo joj je bilo, a mene su poslali kući. Sutradan sam saznala kako moga Željka više nema”.

Sve su ograde bile zaključane…

Obitelj Željka Hrale dobila je od Željkovih kolega koji su bili svjedoci njegovog ranjavanja informaciju da je Željko ranjen u nogu, u preponu, da su ga uvukli u jednu od kuća u koju su na silu ušli jer su sve kuće bile zaključane. Budući da su bili u obrambenom položaju jer je na njih neprestano pucano, uspjeli su mu donijeti vodu koju je neprestano tražio, no ubrzo je, uslijed nemogućnosti pružanja adekvatne pomoći, iskrvario.

Dr. Mladen Karlić koji je tada, kao mladi liječnik, predvodio ekipu hitne pomoći koja je iz Vinkovaca upućena u Borovo Selo i koji je, između ostaloga, uspio spasiti živote najmanje dvojici ranjenih policajaca, ispričao je: “Kada smo napokon uspjeli izaći iz Borova Sela i izvesti sve ranjenike, otišao sam kod načelnika policije Džaje vidjeti stanje, izvješće, koliko je ukupno ranjenih, koliko je mrtvih, bilo je sigurno pola osam, osam uvečer. Upravo tada su mu javili iz Borova sela, mislim da je to bio potpukovnik JNA Lončar, kako se u selu nalazi još jedan mrtav policajac i da bi trebalo doći po njega. Iako nam je bila strašna pomisao vratiti se tamo, učinili smo to moj vozač Jakubovski, tehničar Ivica Tunuković i ja. Odveli su nas u jednu od kuća u kojoj je, u sobi na katu, na krevetu, ležalo tijelo mladoga Željka Hrale, a na stoliću pored njega nalazila se čaša s vodom. Stavili smo ga na nosila i iznijeli. Ući u Borovo Selo po mraku, među stotine krvožednih, naoružanih osoba koje slave, bilo je strašno, izaći s tijelom ubijenog policajca, još strašnije. Mi ga nosimo, a oni viču – ‘Ako nije gotov, dajte ga nama da ga dokrajčimo’, psuju nam svima majku ustašku, no eto, uspjeli smo ga izvući… To je nešto što nikada neću zaboraviti, nešto se ureže u srce i mozak i bio je, iako je kasnije bilo još puno teških dana, najteži dan koji sam ja doživio”.

To je moj sin…

Patolog vinkovačke bolnice koji je s još dva liječnika, specijalista sudske medicine koji su došli u ispomoć iz Osijeka, obducirao tijela ubijenih redarstvenika, ispričao je: “Stanje koje je vladalo u bolnici dana 3. svibnja 1991. danas je nezamislivo. U vinkovačku su bolnicu, iza ponoći, dovezena tijela osam redarstvenika, a četiri su ostala u vukovarskoj. Iako je policija trebala osiguravati ulaz, ti su dečki, također, bili izbezumljeni. Sve je bilo otvoreno, vladao je opći kaos, osjetio se miris krvi i zadah smrti. Odjednom sam pored mene ugledao osobu u civilu, bio je to sitan, mršav čovjek. Zgranuto sam ga pitao koga treba, a on mi je, nevjerojatno pristojno za tu situaciju, rekao kako su mu javili da mu je sin poginuo i da je došao vidjeti je li njegovo tijelo ovdje. I ja sam bio u šoku, nikako nije smio biti ondje, no nisam ga mogao otpraviti, nisam za to imao srca. Upitao sam ga kako mu se sin zove, rekao je – ‘Željko Hrala’. Znao sam imena mladića koji su trenutačno bili na obdukciji, nije bio među njima, pa sam mu pokazao tijela koja su se nalazila u hladnjači. Kod drugog tijela je rekao – ‘To je moj sin’. Neko je vrijeme stajao pored njega i gledao ga, bili smo skamenjeni obojica, a onda je tiho rekao – ‘Hvala’ – i izašao. Nikada više tu scenu nisam mogao zaboraviti. Dugo godina kasnije susretao sam ga na obljetnicama, uvijek bi mi se javio, tiho i dostojanstveno, kao i toga dana”.

Nakon strave, ponovo strava

Željko Hrala pokopan je na groblju u Ivankovu u obiteljskoj grobnici dana 4. svibnja 1991. godine. Nešto prije njegova posljednjeg ispraćaja prenesena je dezinformacija o napadu srpskih pobunjenika i paravojnih jedinica na selo. Željkova sestra Nada, kroz suze se prisjetila: “Nakon strave, ponovo strava. Gotovo u trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali. Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na ukop, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Ja sam se porodila šest dana nakon bratove pogibije i sinu sam dala ime Željko. Strašno je to, prvo plačem, a onda nekoliko dana kasnije slavim djetetov rođendan. Ipak, sve ove godine, ta tri dana, od 2. do 4. svibnja, nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet će zauvijek. Ne mogu još ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata”.

JANKO ČOVIĆ

Janko Čović rođen je dana 21. travnja 1965. godine u Jaseniku, općina Konjic, Bosna i Hercegovina, kao peto dijete, nakon četiri kćeri Kate rođene Sudar i Mate Čovića. Osnovnu školu Augusta Cesarca pohađao je u Ivankovu, gdje je upoznao i svoju dugogodišnju školsku ljubav Mirjanu, s kojom se vjenčao 1988. godine. Odrastajući uz četiri starije sestre, Janko je bio mezimac u obitelji, a oni koji su ga dobro poznavali opisali su ga kao mirnu, ali humorističnu osobu, razumnoga mladića s kojim se bilo teško posvađati. Prisjetit će se kako je volio djecu, pa bi ga se često moglo vidjeti kako “na goliće” zaigra nogomet s djecom na ulici, ali i kako je bio vrijedan te je puno radio na zemlji, u poljoprivredi.

Katarina nikada nije upoznala oca

Kada je dana 15. siječnja 1991. godine počeo raditi u policiji, Janko je imao dvojicu malih sinova, starijega Danijela, od nepune dvije godine, i mlađega Ivana, staroga tek pet mjeseci. Supruga Mirjana brinula se zbog njegova posla, bojala se što radi kao policajac, ali ističe kako je Janko bio veliki domoljub, bio je zadovoljan što je u hrvatskoj policiji, pa je pokušavala svladati svoje strahove. Posljednji put kada je bio kod kuće, krajem travnja, Mirjana je Janku priopćila da je ponovno trudna. Presretan, s obzirom na to da je jako želio kćer, Janko je rekao kako je siguran da će ovoga puta biti djevojčica i da će se zvati Katarina.

Dan prije pogibije, 1. svibnja, Janko se uspio kratko javiti jednoj od svojih sestara i rekao joj kako će doći kući za dva dana. Sljedeći dan , njegova supruga Mirjana sa zebnjom je slušala vijesti iz Borova Sela. Sjeća se kako joj je stric došao javiti da je i njen Janko među policajcima koji se vode kao nestali, a uvečer je na njezina vrata pokucala policija. Janko Čović pokopan je dana 5. svibnja u obiteljskoj grobnici u Ivankovu. Njegova kći Katarina nikad nije vidjela svoga oca. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Janko Čović imao je 26 godina.

Željko i Janko, nismo vas zaboravili!

*Tekst je nastao u okviru projekta ” Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.