PRIOPĆENJE SAVEZA UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA

Osvrt na tvrdnje kako je Ministarstvo hrvatskih branitelja ministarstvo koje nikom ne treba

Posljednjih dana u javnom prostoru pojavili su se zanimljivi uradci puni teza, pretpostavki i osvrta poznatih i nepoznatih izvora o Ministarstvu hrvatskih branitelja koje,  „ NIKOME NE TREBA“.   Iako su izvori pomno birani kako bi pogodili cilj, već sami naslovi govore kako je došlo do promašaja. Samo dva slova u naslovima promijenila bi dojam kako neki još uvijek vode kampanju: „MINISTARSTVO KOJE  NEKIMA NE TREBA“ .

Ministarstvo hrvatskih branitelja itekako treba stradalnicima Domovinskog rata, većini hrvatskih branitelja, ali i cjelokupnom društvu koje još uvijek nije u potpunosti zrelo kada je u pitanju odnos prema hrvatskim braniteljima, Domovinskom ratu, žrtvama i odgovornosti za budućnost hrvatskog naroda.

Ministarstvo hrvatskih branitelja je najsloženiji resor s najširom paletom korisnika, problema i zadaća koje obuhvaćaju prošlost, sadašnjost i budućnost: rješavanje  pitanja nestalih osoba, zakonski okvir za civilne žrtve rata,  složena struktura hrvatskih branitelja i egzistencijalnih problema, još uvijek veliki broj suicida, pobol i učestalost malignih bolesti, jačanje kvalitete življenja i zdravstvene skrbi, znanstvena istraživanja, spomen obilježja, kultura sjećanja, kao i mnogi drugi procesi i problemi koje ovaj resor vodi i rješava. Ovaj resor brine o nizu problema koje druge institucije ne mogu riješiti. 

Ministarstvo obrane ima sasvim drugačije zadaće, probleme i kao temeljni stup sigurnosti države zahtjeva potpunu posvećenost osobe koja ga vodi, ministra. Spajanjem ovih dvaju ministarstava  jedan resor bi pretrpio veliku štetu, a jasno je koji resor bi to bio. Nekima bi to odgovaralo, a nama je neprihvatljivo.

Nitko se u javnom prostoru nije pozabavio pitanjem kako bi se takav megaresor zvao i pod koji resor bi u tom slučaju potpali nestali branitelji, civili, smrtno stradali branitelji. Nitko se nije sjetio kako nestali i smrtno stradali hrvatski branitelji po definiciji nikako ne mogu biti ratni veterani. Nitko nije htio pretpostaviti kako bi njihovi životi i smrti, njihove obitelji potpali pod ministarstvo koje se bavi socijalnim politikama. Ali bi zato u megaresoru bili objedinjeni vetrani Domovinskog rata, vojnih misija, drugog svjetskog rata i svih vojski koje su djelovale na prostoru Hrvatske, od stoljeća sedmog, kako to davne 2013. godine reče tadašnji ministar branitelja, a današnji kritičar i oponent  iste te funkcije. Da, on je već  u kolovozu 2012. rekao kako je vrijeme za priznavanja staža vojsci RSK, pa ne čudi što želi ukidanje ministarstva kojemu je on za svog mandata za početak ukinuo jednu bitnu riječ u nazivu. Žalio se tada kako kao ministar nema vremena za svoju obitelj, a sada misli da je vrijeme za spajanje dva ministarstva. Začuđujuće je i to što je njegova stranka, u koju je ušao „iz inata“ , u  predizbornoj kampanji ustrajala na stavu kako će zadržati ministarstvo u postojećem obliku, ukoliko pobijedi na izborima . Eto, on je jedan od biranih, ali neobičnih izvora kojima se koriste neki  autori u člancima koji su sve osim objektivan pristup temi.

Navodi se često kako se braniteljske udruge nisu bunile na ideju o spajanju MHB i MORH-a te kako iz braniteljskih udruga pristižu informacije o zahvalama ministru Medvedu tek nakon što je donesena konačna odluka što i nije baš točno.

SUOZNHB je stradalnička udruga koja usko surađuje sa drugim stradalničkim udrugama (roditelji poginulih branitelja, djeca poginulih branitelja, civilne žrtve Domovinskog rata) , ali i s braniteljskim udrugama. Mi smo, kao i znatan broj drugih udruga reagirali na najavu mogućnosti spajanja ova dva resora i pobunili se, ali o tome se nije progovorilo u raznim člancima jer naše udruge nisu bile poželjne kao izvori . Da se o tome progovorilo, da smo pitani imenom i prezimenom,  čitateljima bi bilo jasnije zašto još uvijek nije vrijeme za ukidanje Ministarstva hrvatskih branitelja i koliko vode još treba Dunavom proteći dok se ne riješe pitanja iz prošlosti, posljedice i problemi koji su nasljijeđe Domovinskog rata, velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku

Mi se kao udruga jesmo zahvalilii ministru  Tomi Medvedu,  njegovom pomoćniku Stjepanu Sučiću, i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću na svemu što su činili i čine za ubrzanje rješavanja pitanja nestalih osoba, iako neki koji već odavno ne prate ovaj proces tvrde kako se ne radi ništa. Radi se više nego ikada, ali bi neki željeli da je to drugačije, a neki su podlegli sujeti i osobnim frustracijama.

Uz zahvalu smo istakli i kako cijenimo to što je predsjednik Vlade Andrej Plenković u Tomi Medvedu prepoznao snažnu osobu koja ima iskustvo, ugled i sposobnosti biti na čelu dva resora i nositi odgovornost na MORH kao jedan od bitnih stupova sigurnosti države i za braniteljsku populaciju kao temelj države.

Biti na čelu megaresora, uz  to biti i potpredsjednik Vlade, zamjenik predsjednika stranke, a logikom stvari i ključna osoba za Domovinsku sigurnost, pa tko bi se u ovoj državi pobunio protiv takve pozicije. Neki imenovani i neki neimenovani koji su posljednjih dana jako glasni oko spajanja sigurno ne bi, ali general i ministar Tomo Medved se očito pobunio, i htjeli to priznati ili ne, odbio čast koja do sada nije ponuđena nikom drugom, ne bez razloga. Tomo Medved je dao veliki doprinos stabilnosti Vlade u proteklom mandatu, a to se od njega očekuje i u teškim vremenima koja nas čekaju. To je  ono oko čega nema spora, ali se o tome piše i govori kroz neke druge prizme i kroz stalne pokušaje mućenja poprilično bistre vode.

 Obitelji nestalih hrvaskih branitelja znaju dobro što je Tomo Medved učinio za pitanje nestalih osoba i zbog čega su mu zahvalne, ali isto tako znaju da bi malo toga mogao učiniti kao ministar dva izuzetno zahtjevna resora, kao i da nestali i smrtno stradali hrvatski branitelji nebi bili dio tog megaresora. Bez obzira na puno naslijeđenih propusta i pitanja koja su odavno trebala biti riješena , a nisu, bez obzira na razne populiste, bivše, sadašnje i buduće mesije i proroke, i one kojima su žrtve služile kao odskočne daske u razne poželjne svjetove, bez obzira na neke političke konstalacije i kompromise koji nam nisu blisli,   obiteljima nstalih hrvatskih branitelja je vraćeno povjerenje u institucije. U protekle četiri godine Ministarstvo hrvatskih branitelja je provodilo i pokrenulo puno procesa, ali posao nije završen. E to je ono zbog čega smo se mi pobunil protiv megaresorai, to je ono zbog čega ministar Tomo Medved nije prihvatio ponuđenu čast, i to treba jasno reći. Isto tako treba ponoviti kako je politika umijeće mogućeg , barem bi tako trebalo biti.  Sve drugo je sajam taštine,  potreba za oponiranjem i ispunjavanjem neostvarenih želja.

 

Ljiljana Alvir, predsjednica SUOZNHB