Prisjetimo se što je pok. general Janko Bobetko rekao o Luki Džanku
Prvo je pravilo da čovjek s takvim činom ne bi smio lagati i insinuirati, postavljajući sebe u centar pažnje. Budući da ne bi imalo smisla preširoko zadirati u cijelu tu situaciju, iznijet ću samo one detalje koji su povijesno točni i za koje postoje svjedoci, koji će jasno pokazati tko je general Džanko koji nakon deset godina iznosi laži i sam sebe predstavlja hrvatskoj javnosti.
Janko Bobetko: ‘Greške generala Džanka u akciji ‘Bljesak’ može potvrditi moj tadašnji pomoćnik general Stipetić’
General Janko Bobetko odgovara na navode i optužbe generala Luke Džanka u intervjuu u prošlom broju Nacionala
Janko Bobetko
U Nacionalu od 16. travnja 2002. objavljen je članak Eduarda Šoštarića pod naslovom “I čuvari Dretelja bili su pod Bobetkovim zapovjedništvom” u kojemu se o Luki Džanku, general bojniku u mirovini, govori kao o prvom zapovjedniku Južnoga bojišta te bliskom suradniku generala Bobetka za vrijeme najtežih borbi na jugu Hrvatske i u Hercegovini.
Odmah na početku moram reći kako se iz cijeloga sadržaja i posebice nekih lažnih argumenata vidi da je članak naručen, kao što je bio i onaj nakon završetka operacije “Bljesak” kojim je general Džanko veličao svoju ulogu, za koju je na kraju bio promaknut u čin general bojnika te nakon kratkog vremena umirovljen.
O čemu je zapravo riječ?
Prvo je pravilo da čovjek s takvim činom ne bi smio lagati i insinuirati, postavljajući sebe u centar pažnje. Budući da ne bi imalo smisla preširoko zadirati u cijelu tu situaciju, iznijet ću samo one detalje koji su povijesno točni i za koje postoje svjedoci, koji će jasno pokazati tko je general Džanko koji nakon deset godina iznosi laži i sam sebe predstavlja hrvatskoj javnosti.
Prvo, njega sam zatekao kao zapovjednika odsjeka obrane Dubrovnika, a ne Južnoga bojišta. Nakon kratkog vremena rasformirao sam taj odsjek kao jednu od vojnih institucija koje su, prema svom sadržaju, načinu rada i stanju na fronti, mogle dovesti do sudbonosnoga gubitka nekih naših snaga ili položaja u širem rajonu Metkovića. Zato sam zapovjedio generalu Džanku da me pričeka ispred hotela u Metkoviću. Kad je sjeo u džip zajedno sa mnom, dao sam mu zadatak da obavimo izviđanje lijeve obale Neretve prema Čapljini te da mi osobno pokaže mjesta koja su trebala biti minirana, kao zapreka upotrebi oklopnih i drugih motoriziranih snaga neprijatelja. Zanimljivo je da je kao zapovjednik, koji bi morao poznavati cijeli taj prostor, a ja se nisam u to htio miješati, dao zadatak vozaču koji je krenuo prema Vrgorcu. Na to sam ga zaustavio i rekao da idemo prema Čapljini jer put kojim je krenuo vodi u Vrgorac. Vratili smo se na pravi put i tada sam rekao: “Sad ću ja preuzeti daljnje zapovijedanje. Vodite me do prve prepreke koja je minirana da bi se na licu mjesta utvrdilo kako je minirana i je li postignuta dovoljna sigurnost za onemogućavanje manevara oklopnih snaga neprijatelja.” To sam rekao budući da su snage korpusa generala Perišića i snage u Čapljini bile dovoljne da jednim manevrom presijeku odstupnicu našim snagama ili onemoguće prodor glavnini za izvršenje osnovnog zadatka, a to znači deblokade Dubrovnika i izbijanja na Prevlaku.
Kad smo došli do prve kote, izašao sam iz kola i rekao: “Hajde sad da vidim gdje je to minirano.” On me sugestivno nagovarao da tamo ne idem jer je previsoko, a inače je sve u redu, međutim, inzistirao sam na tome i popeo se zajedno s njim na tu kotu, zahtijevajući da mi pokaže gdje je ukopan eksploziv. Tada sam na licu mjesta utvrdio da je lagao, odnosno da zadatak nije izvršen. Pitao sam ga kakvo je stanje na drugoj poziciji. Odgovorio mi je da ni to nije minirano. A dobio je zadatak i rok dokad je to morao učiniti. Prolazeći od Metkovića prema Čapljini, na ulazu u Metković sjedila su samo dva policajca i nikakvih drugih snaga ondje nije bilo. No u svemu je bilo presudno što je to područje trebalo pripremiti i minirati kako bi se sigurno zaustavili prodori oklopnih i drugih snaga neprijatelja. Gospodin Džanko je u tome lagao i nastojao me obmanuti, što mu nije uspjelo, jer sam osobno, zajedno s njim, sve to provjerio.
Taj me podatak upozorio da je to nestabilan čovjek čije postupke valja uzimati s rezervom te ih provjeravati pa sam zato i rasformirao taj odsjek pod njegovim zapovjedništvom, jer su za daljnje prodore i deblokadu Dubrovnika uvedene nove snage.
Poslije određenog vremena Džanko je, na moj prijedlog, premješten na bjelovarsko područje, koje je tada bilo ojačano snagama iz osječkog područja, što je sve uneseno u moju zapovijed, i njemu je osobno zapovijed predao stožerni brigadir Mate Obradović, gdje je bio točno fiksiran njegov zadatak da pripremi napadnu operaciju od Gradiške prema Novskoj, Savi i Jasenovcu. Za taj zadatak dobio je pojačanje i određena sredstva. Vrijeme pripreme trajalo je tri mjeseca, a imperativ cijele operacije bio je da sve jedinice na vrijeme izvrše udar po ciljevima i prostoru koji je bio potpuno određen i pojedinačno i jedinici kao cjelini. Kako je to bila složena operacija, zadužio sam svog pomoćnika generala Stipetića da prati tijek razvoja događaja na pravcu jedinica generala Džanka te me povremeno izvještava kako teče razvoj događaja. Točno je da sam tada bio u bolnici, ali sam imao kompletirane uređaje za vezu sa svim jedinicama. U 10 sati istoga dana napada upitao sam generala Stipetića kako se odvijaju stvari na tom dijelu bojišta. Odgovorio mi je: “Slabo, jer sve jedinice pod zapovjedništvom generala Džanka kasne dva i pol sata.” Upitao sam – zar i ova bojna koja je bila zadužena za presijecanje glavne komunikacije kod sela Caga i spajanje sa snagama specijalne policije, čiji je zadatak bio da sudjeluje u presijecanju i sprječavanju komuniciranja neprijateljskih snaga. Iz toga jasno proizlazi da kašnjenje od dva i pol sata svih jedinica nije bilo slučajno jer su tri mjeseca trajale pripreme te operacije, a osnovni cilj bio je totalno razbijanje agresora. Prema tome, za to nema nikakvih isprika, i ne može ih biti.
Drugi put sam generala Stipetića zvao oko 12 sati i on mi je odgovorio da je general Džanko doveo topništvo s pogrešnim instrumentima za ciljanje, što je apsurd i dokaz još jedne nove opasnosti jer su položaji koje je morao zauzeti bili solidno branjeni i utvrđeni. Ocijenivši tu situaciju, koja je mogla dovesti u pitanje operaciju kao cjelinu, zapovjedio sam da se privuku dvije oklopne bojne Pete brigade, od kojih je jedna razbila glavne snage agresora i stvorila uvjete napredovanja prema Savi i Novskoj.
Na raščlambi te operacije, koju sam osobno vodio, utvrđeni su svi ovi elementi i objavljeni u mojoj knjizi “Sve moje bitke”. Poslije toga sam, kao načelnik stožera, ocijenio da treba napisati optužba protiv generala Džanka i predao je sudu, čiji je posao uvijek bio utvrditi stvarno stanje. Međutim, dogodilo se ono što i danas susrećemo u našem društvu. Neke snage, koje su mu i dale zadatak da piše i veliča sebe u toj operaciji, na osnovi čega je i dobio promaknuće, vidim i u odluci da se prema njemu taj sudski postupak smekša i zaustavi.
Kratko vrijeme nakon toga je promaknut u čin general bojnika i ubrzo umirovljen, što sve ukazuje na spregu koja je jako vidljiva i u ovom novom napisu, bez obzira kako ih on kamuflirao.
O svemu drugome što se iznosi u tom članku, uvredljivim stvarima i drskim lažima, nema smisla dalje polemizirati.
Napustio sam južni dio fronte po završetku operacije 26. listopada 1992. i bio povučen u Zagreb. Inače, ni za kakve logore, koji se, ovako usput, nabacuju, ne znam, a niti su za vrijeme vođenja operacija takve ustanove postojale. A nema ni jedne zapovijedi koja je izdana a da u njoj nije naznačeno pridržavanje međunarodnih ratnih normi u postupanju prema civilnom stanovništvu, djeci i zarobljenicima. No moglo bi se reći kako je točno da nisam bio dovoljno budan kad sam takvoga čovjeka predložio za zapovjednika zbornog područja, što je moglo biti katastrofalno i uzrokovati gubitak bitke za zapadnu Slavoniju.
Sve detalje o tome, a posebno o operaciji za koju je on bio zadužen, kontrolirao je i znao sve detalje general Stipetić, kojemu osobno vjerujem i koji me vrlo pedantno i argumentirano izvještavao.
Četvrtoga dana, kad sam se vratio u stožer, predao sam zapovijed generalu Stipetiću da sa snagama i topništvom tuče grupacije četnika koji su se locirali u rajonima Šumetica, Ivanovac i na nekoliko drugih mjesta. Ta zapovijed postoji, u njoj su četiri točke, a u jednoj od njih upravo se poziva na poštovanje međunarodnog ratnog prava i obveznim postupcima prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Tom je prilikom zarobljeno 1500 četnika, koji su prema sporazumu s hrvatskom Vladom vraćeni u Srbiju, iako su prema najblažem kriteriju mogli biti suđeni jer su mnogi počinili mnoga zlodjela, a poznato je što su sve proživjeli stanovnici na pakračkom prostoru, u Lipiku i drugim područjima gdje su djelovali.
Prema tome, nakon svih pitanja koja postavlja, bilo bi dobro kad bi objasnio kako se uopće našao u Hrvatskoj vojsci poslije zarobljavanja u Sinju, a o tome sve detalje zna stožerni brigadir Petričević, koji je bio i zadnji upravitelj Nastavnoga centra u Sinju. On mi je osobno ispričao čitavu tu epizodu iz koje se već tada mogao vidjeti njegov karakter i odbojnost prema ulasku u Hrvatsku vojsku. Bilo bi vrlo korisno za njega da ne pokreće pitanja koja ga javno optužuju, koja su provjerena i za koja postoje živi svjedoci.
Na kraju, jedno je od temeljnih pravila da general ne smije lagati, a on to čini sračunato i naručeno.
Izvor: arhiva/nacional.hr
