Prisjetio se pokojnog suborca: 'Predrag je bio okrenut ka zidu, ja prema njemu. I srušio se...'

Pukovnik Predrag Matanović poginuo je prvog dana Oluje vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade Gromovi na ulazu u Petrinju

Kad je ulice Petrinje ispunila svjetina koja je slavila oslobođenje, 4. kolovoza 1995. godine, na glavnom trgu našao se Nino Musulin, piše 24sata.

Iako je njegova Petrinja bila slobodna, on je ranije tog dana ostao bez prijatelja, zapovjednika i suborca. Za 24sata prisjetio se pokojnog zapovjednika Predraga Matanovića (26) i dana kojeg se sjeća i sa srećom i s tugom. Musulin je umirovljeni natporučnik 2. gardijske brigade Gromovi. Našli smo se u Petrinji, gdje nas je odveo do Matanovićeva spomenika.

• Ja sam u to vrijeme radio u HEP-u i rekao sam svojem šefu da moram u rat, da se osjećam kao da moram zaštititi svoju domovinu. I tako sam otišao, poslije je Petrinja pala. U onoj vojsci prošao sam obuku za izviđača, pa su moje vještine bile korisne u postrojbi. I tako sam završio u Gromovima. Jedan dan bili smo u izvidnici u Glinskim Poljanama, u studenom 1991. Na taj položaj dolazili smo isključivo pješke jer su nas stalno tukli tenkovima i topovima trocijevcima. Mi smo se pomaknuli u rovove koji su tamo. Odjednom dolazi auto, Mitsubishi Pajero, kratki plavi. On ide, mi gledamo hoće li ga uspjeti pogoditi. On utječe u dvorište i sakriva se iza jedne štale. Iz njega izlazi mladi dečko i njegov vozač. Nismo znali tko je. Ja mu govorim: 'Koja si ti budala, znaš da ovdje redovito gađaju!'. Bio je obrijan, pošišan, američka odora. Puška 'sarovka' i čizme 'amerikanke'. Nisam znao tko je i netko mi je rekao da je on zapovjednik satnije Gromovi. On je počeo na mene vikati, ja sam mu uzvratio da što je došao autom, zna da nas gađaju tu stalno. On odgovara: 'Pa nema veze, neka me pogode ako mogu'. I tako smo se upoznali. Pitao nas je može li s nama u izviđanje, mi smo to prihvatili. Gledao sam u tu njegovu uniformu, nitko od nas nije imao takvu - govori Nino. 

Musulin i danas ima vojnički stav, frizuru, hod, a drži i do toga da bude uredan i obrijan. Baš onako kako je Matanović inzistirao od njega kad su bili u ratu.

• Tad je već pokazivao znakove da je vojničina. Išao je s nama makar je bio zapovjednik i nije bio izviđač. Onda se dugo nismo vidjeli, sve dok nije bio teško ranjen kraj Dubrovnika, na Vlašici. Godine 1993. dolazim u njegovu drugu pješačku bojnu kao pomoćnik za obavještajne poslove. Bio je vrlo discipliniran i odgovoran, što je tražio i od nas. Mi smo bili možda korak iznad svih jer je on to zahtijevao. Već u to vrijeme bio je NATO vojnik. Tražio je povjerenje i sve, ali sve nam je i dao. Tražio je da se žrtvujemo, da radimo, ali nam je davao sve što je mogao. Za njega nije bio bitan čin. Čak je od nas koji smo bili uz njega tražio stepenicu više, lojalnost. Jako je volio nogomet i gurao je nogomet - govori. 

Bili su vrlo mladi, dečki u 20-ima, kojima je rat oduzeo mladost. Rat koji nisu htjeli, nisu birali, nego im je nametnut. Preko noći su morali odrasti.

• Meni je najviše nedostajao krevet. Krevet i udobnost. Spavali smo stvarno svugdje. Ništa više. Bilo je hrane, vode, oružja. Nismo imali prilike za dnevnu higijenu, nismo se tuširali po 15-20 dana. Predrag je silno želio stvoriti obučenu vojsku. Kad bi izašao na pistu na kojoj je obuka, davao je primjer svima. Obilazio je sve, nadgledao. Tražio je da budemo disciplinirani. Bio je nagao ali pravedan. Držao je autoritet svojim primjerom. Sve nas je vodio i išao je prvi. On nije bio časnik u uredu nego časnik koji je s vojskom. Išao je do neprijateljskih rovova s nama, riskirao je svoj život svakodnevno - objašnjava. 

Za Matanovića kaže da je bio hrabar, požrtvovan, discipliniran, cijenio je vojsku iznad svega.

• Nikad nisam vidio da je pokazao strah. Nikad. Čak ni u Oluji, kad su ljudi nastradali u prvim satima napada, njih devet, nije dao da stanemo. Odmah smo se pregrupirali i nastavili - govori Nino. 

Pripreme za akciju Oluja trajale su mjesecima.

• Dugo smo se pripremali. Od obuke vojnika, trenaža, karti, obavještajnih izviđanja, imali smo letjelice... Pripreme su bile duge i opsežne. Od Bljeska smo bili u pripremi, ali nismo znali točno kad idemo, do zadnjega. Naš je zadatak bio da idemo preko Mošćenice na vojarnu koja se danas zove po Predragu, gore prema Generalovom brdu, i da dio snaga ide uz rijeku Kupu. Mi napadamo grad u 'škaricama'. Grad Petrinja ostaje u okruženju, ali se jedna cesta ostavi da civili mogu ići van - objašnjava. 

U pripremnim kamionima bilo je oružje, a oni, tako mladi i umorni, bili su euforični jer idu osloboditi svoj mali komad raja.

• Kad su nam rekli da idemo, svašta mi je prolazilo kroz glavu. Gle, nije me bilo strah, ali smo osjećali odgovornost. Pazi, mi idemo u rat, mi idemo ginuti. Idemo napadati prvu liniju. Držali smo se pravila koje smo dogovorili, bilo je improvizacije, ali većinski smo se držali plana. Nismo znali što nas čeka. Očekivali smo otpor. Znali smo da idemo sami jer je predsjednik Tuđman dio postrojbi koje su nam trebale pomoći ostavio na akciji Štit. Na kraju smo napadali prostor koji je realno za tri brigade. Probijali smo crte. Išli smo sami pa što napravimo. Na kraju smo s drugim postrojbama oslobodili Banovinu - opisuje Musulin. 

Grad je bio rasturen, ljudi su bili euforični, policija je pokušavala uspostaviti red.

• Svi su slavili, meni baš i nije bilo do slavlja jer sam izgubio prijatelja - govori sjetno. 

Sama akcija oslobođenja trajala je tri dana.

• Ujutro u pet bio je prvi napad, Predrag i ja smo već u 4 bili na položaju i gledali neprijatelja. U pet je krenula topnička priprema i krenuli smo. Predrag je sudjelovao u akcijama, što nije trebao nikad, ali nije htio to propustiti. Imao je veliku želju osloboditi Petrinju. Vidjeli smo UNPROFOR, koji se muvao, četnike na položajima, koji su pružili velik otpor. Probili smo prvu crtu u tvornici Finel pa drugu ispod sela Kolonija. Bili su spremni za defenzivi, ukopali su tenkove, haubice... Bili smo raspoređeni duž cijele linije, svaka satnija imala je svoj zadatak. Prvi je bio onesposobiti oružje. Minobacači i haubice gađali su njihova zapovjedna mjesta i križanja, a mi smo napadali prvu crtu s oklopom i pješadijom. Tenkove smo gađali haubicama i iz helikoptera koji nam je došao pomoći iz pravca Letovanića, preko Kupe. Pogodio je jedan tenk i samohotku. Za prvu crtu trebala su nam dva sata, u međuvremenu su četnici dobili pojačanje iz Bosne, Gline, to je bio najveći sukob. Po njihovim podacima, dobili su jedan autobus specijalaca odmah ujutro pa još jedan. Kad smo krenuli, bilo me strah, to je normalno. Poslije su preuzeli adrenalin i odgovornost, pa sam zaboravio na strah. Kad smo prvi put probili prvu crtu, pobjegli su u plavom kombiju, pokupili su dio svojih ranjenika. Poslije smo ga našli, punoga krvi, mrtve nisu kupili, nisu mogli. Mi ulazimo u grad u nedjelju, 6. kolovoza. Tu nije bilo otpora više. Po brdima jest, pojedinačno. Vojska se povukla, nisu više imali snage. Brigada izbija na granicu, Dvor, Kostajnica, Una. Onda se predaje onaj korpus generalu Stipetiću. I Bogu hvala da su se predali jer bi bilo još više mrtvih na obje strane. Bili smo spremni na zadnju akciju, ali pregovori su u jedan dan završili, i neka su. Dečki su otišli micati njihove tenkove da se može prolaziti. Bio sam presretan i u nevjerici da se cijeli korpus predao! Nevjerojatno. General Novaković sa svojim je korpusom prošao tu kraj nas, skupa s crvenim beretkama. Očekivali smo sukob, ali samo su prošli - pojašnjava. 

Bili su spremni položiti život, s tom mišlju su jurišali. S tom mišlju je život položio i Predrag Matanović, mjesec i pol prije nego što mu se rodio sin.

• Mi smo puzali po kanalu. Bio sam možda deset metara ispred njega, išli smo prema nekim kućama. On se digao da će pretrčati i samo je odjednom pogođen. Snajperist nas je čekao. Pogodio ga je u ruku i ja sam uzeo njegovu pušku na leđa da idemo do kuća. Rekao mi je da rasporedim tenkove, s kojima smo izgubili komunikaciju, pa sam se morao popeti na tenk i kucati po kupoli, a oko nas padaju granate. Kad su ga dečki previli kod stabla, vikao mi je da mu dam pušku. Rekao sam mu da ne može takav nositi pušku, ali on je zahtijevao. Tu smo bili možda još pola sata. Kad su ponovno počeli tući po nama, maknuli smo se u garažu, točno prekoputa mjesta na kojemu mu je sad spomenik. Bili smo u garaži možda minutu kad je pala granata. On je bio okrenut prema zidu, ja prema njemu, dogovarali smo se za dalje. Samo je pao. Još je tri sata bio živ na stolu kod doktora, kod kojeg je stigao 10-ak minuta nakon što je pogođen. Mi smo nastavili akciju. Kasnije, u gradu je slavlje, a ja samo razmišljam o tome kako mi je prijatelj poginuo, o njegovim roditeljima, bratu, njegovoj tad još trudnoj supruzi. Mjesec i pol dana poslije toga rodila je sina, Leonarda. Teško je to. Oko tebe slavlje, a ti si u šoku - govori tužno Nino. 

Nakon toga grad je trebalo obnoviti, život se nastavlja, ali veza među suborcima ne slabi.

• Meni su spalili kuću još 1991. godine, pa smo to trebali obnoviti. Petrinja je bila razrušena skoro kao Vukovar. Mi smo bili povezani zbog te traume koju smo doživjeli, zbog tih životnih uvjeta, jer smo godine proveli skupa. I dalje se družimo i nalazimo. Sa mnom u šumi na pošumljavanju rade moji dečki iz rata. Pošumljavamo istu šumu u kojoj smo ratovali, sad te pozicije gledamo iz drugoga kuta. To je važno, mora se graditi, obnavljati. U sjećanju mi je ta naša mladost. Preko noći smo postali ljudi. Gledam svoju djecu danas, ne mogu zamisliti da sad moraju u rat. Mi tad nismo bili ni svjesni situacije, i možda bolje da nismo. Mi smo tad izborili slobodu za sve nas i vas. I Bogu hvala da ne morate razmišljati o tome. Vaše je da učite, radite, da gradite ovu našu zemlju. Sloboda je skupa, a svi je uživamo. I to svi moraju zapamtiti - zaključuje Musulin.