Pristupila sam vojsci da održim sjećanje na svog strica Pauka
Dok je u Požegi ponosno prisezala na vjernost domovini, ročnicu Anu Matijaš (24) preplavili su snažni osjećaji. U isto vrijeme u njoj su se miješali ponos, prkos, zahvalnost, čežnja. Gledajući ponosne roditelje kojima duguje sve, oči su joj se napunile suzama.
Tu, na tom požeškom asfaltu, njezinoj prisezi nije svjedočio čovjek koji je najviše zaslužan što se nakon završene psihologije otisnula vojničkim vodama. Nije bilo njezinog strica Andrije Matijaša Pauka, legende Domovinskog rata koji je poginuo 1995. godine. General bojnik Andrija Matijaš Pauk bio je profesionalan vojnik, stručnjak za tenkove i oklopnu borbu, te izvrstan sportaš u više disciplina.Obrani Hrvatske priključio se odmah na početku Domovinskog rata, a sudjelovao je u svim akcijama 4. brigade , od borbe za Dubrovnik preko bitaka na šibenskom i zadarskom području. U akciji Maslenica bio je tri puta ranjen u istom danu. Sudjelovao je i u akcijama Zima 94, Skok 1 i Skok 2, a sa svojim je tenkistima ušao u Knin u akciji Oluja.
Iako je rođena tek nakon njegove pogibije i nikada ga nije upoznala, priče o njemu bile su dovoljne da odluči nastavitii njegovim stopama.
Foto: privatan album matijaš
- Po završetku studija opće psihologije koji mi je u mnogočemu pomogao i proširio vidike, odlučila sam ići stopama svog strica Andrije Matijaša. Tako želim očuvati uspomenu na njega, ali i na sve poginule branitelje u Domovinskom ratu. Jer, zaista je čast i neopisiv osjećaj ponosa nositi odoru Oružanih snaga Republike Hrvatske - odlučnim nam glasom govori Ana.
Odrasla je u malenom mjestu Pozorac u općini Marina kraj Trogira i do nedavno nije mogla zamisliti vikend bez izlaska, život bez putovanja..
- Želja za pristupanjem u vojsku uvijek je bila prisutna, ali nikada nije bilo pravo vrijeme i nikada nije bilo dovoljno hrabrosti odvažiti se na taj korak. Sve do sada. Kada sam ljudima rekla da ću u vojsku, većina ljudi bila je ponosna i oduševljena, dok je bilo i onih koji su tu odluku uzeli s rezervom. Jer, i danas ima ljudi koji su uvjereni da je vojska samo za muškarce - prisjeća se Ana koja je od samog početka imala bezrezervnu podršku svoje obitelji.
Foto: privatan album matijaš
Prije konačne odluke, još je jednom morala dobro promisliti je li spremna ostaviti svoj dosadašnji život. Uz strah od nepoznatog, srce joj je govorilo da slijedi svoj put. I poslušala ga je.
-Do nedavno nisam izlazila iz haljinica, štiklica, nisam mogla zamisliti vikend bez izlazaka,putovanja... Kao i vjerojatno i svaka cura u ovim godinama. Promislivši dobro, koliko god bilo teško ostaviti sve na što am naučila, dobila sam ohrabrenje za vojni rok. Nisam dopustila da prevlada strah od nepoznatog. I sad mi je drago što sam tako odlučila. Jer vrijeme vojnog roka najljepši je period u mom životu - s ushitom govori Ana.
U vojsci je, kaže, upoznala predivne, hrabre mlade ljude koji ustrajno idu za svojim ciljevima.
- Povezala sam se jako i s četiri curke s kojima se svakodnevno čujem i ne mogu zamisliti da nešto bitno ne podijelim s njima. Iako, dolazak u vojarnu na prvu je bio veliki šok. Sve dok se nismo naviknuli jedni na druge, na okolinu, postrojavanje, slušanje zapovjedi, na doslovno onu: rad, red i disciplina. Svi za jednog, jedan za sve. To je vojska. U vojsci se povežeš s ljudima na sasvim drugačiji način nego vani, imaš vremena shvatiti što želiš i bolje upoznati sebe - objašnjava nam Ana.
Već na samom početku vojne obuke imala je susret s oružjem. Tada je i shvatila veličinu i odgovornost ovog poziva.
- Biti vojnik više je od samog posla. Učili smo rukovati s oružjem i u konačnici pri završetku obuke prošli gađanje za ocjenu. Sve se odvijalo na hodnjama i terenskim vježbama. Obuka je bila dinamična i zanimljiva. Ok, često je bilo i naporno, ali uz vrhunske instruktore i ekipu sve se može svladati - iskreno pripovijeda Ana.
Iako je zbog situacije sa širenjem korona virusa obuka trajala nešto kraće, ova mlada ročnica jedva čeka da se što prije vrati vojničkom životu.
- Sada kada s odmakom gledam na sve, mislim da je volja ono što nas pokreće. Želja da budemo bolji, da se ono što smo naučili od svojih zapovjednika u vojsci samo nadograđuje ako su temelji dobro postavljeni. Nikada neću zaboraviti prisegu na požeškom Trgu i posebnih emocija dok smo prisezali domovini, a ispred mene su bili moji roditelji koji su najzaslužniji za sve što sam do sada postigla u životu - iskreno niže Ana.
Voljela bi, kaže, kada bi se svatko u ovom životu izborio za ono što želi sljedeći svoje snove.
- Sljedeći ideale možemo bar pokušati biti sretni, a samo pokušavajući u tome ćemo i uspjeti - zaključila je Ana koja u slobodno vrijeme volontira u dječjem domu i župnom Caritasu, trenira crossfit i pjeva.
