Priziv savjesti ili priziv komoditeta? Hrvatska ne treba šutljive dezertere nego odlučne branitelje

U sjeni deklarativne brige za ljudska prava, u Hrvatskoj se posljednjih dana vodi tihi rat – ne onaj oružani, već svjetonazorski, identitetski i generacijski. U središtu tog sukoba nalazi se stara ustavna odredba – priziv savjesti – koju neki pokušavaju interpretirati kao dozvolu za bijeg od odgovornosti, a ne kao autentični izraz dubokih vjerskih ili moralnih uvjerenja.

Ustav Republike Hrvatske, u svom članku 47., nedvosmislen je: „Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana.“ Da, svim građanima pripada pravo na priziv savjesti, ali i jasna obveza da u slučaju njegovog korištenja obavljaju druge dužnosti, koje su određene zakonom. Drugim riječima – ako nećeš pušku, uzmi lopatu, idi pomagati zajednici, nosi bolesne, njeguj starije, sudjeluj u obnovi zemlje. Ne možeš – i ne smiješ – samo sjediti doma i u ime neke nedorečene “savjesti” očekivati ista prava kao onaj tvoj vršnjak koji je odlučio obući odoru, makar i na samo dva mjeseca.

Tko to danas priziva savjest?

Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter iznijela je niz prigovora na predložene obrambene zakone, upozorivši kako su brojni aspekti novog modela vojnih obveza i civilnog služenja nedovoljno precizni. Njezin apel da se do drugog čitanja u Saboru jasno razrade svi postupci i uvjeti – osobito oni koji se odnose na priziv savjesti – svakako je razumljiv i pravno opravdan.

No problem leži dublje – ne u zakonima, već u svijesti jednog dijela društva. Jer, nije problem ako netko iskreno i utemeljeno odbija nositi oružje zbog vjerskih ili etičkih uvjerenja. Problem je kada se pozivanje na savjest koristi kao alibi za komoditet. Kada savjest postaje izgovor, a ne stvarni unutarnji poziv.

Pitajmo se otvoreno: u kojoj su to vjeri oni koji žele priziv savjesti? Jesu li to kršćani koji poštuju Deset zapovijedi? Teško, jer Crkva nije nikada bila protiv služenja domovini. Jesu li to možda pripadnici nekih drugih, jasno definiranih pacifističkih zajednica? I opet – rijetko. U velikom broju slučajeva radi se o onima koji ismijavaju molitelje, koji relativiziraju braniteljske žrtve, koji hod za život nazivaju “zaostalim”, a istodobno traže pravo na sve moguće privilegije. Priziv savjesti, da, ali bez ikakve odgovornosti. Prava da, ali bez obveza.

Dva mladića, dvije Hrvatske

Zamislimo jednostavnu sliku: dva mladića, 19 godina, završili školu i dobili poziv za temeljnu vojnu obuku. Jedan se odazvao, prošao dva mjeseca obuke, zaradio 2200 eura, dobio staž, iskustvo, prednost pri zapošljavanju, možda i nove prijatelje i osjećaj ponosa. Drugi – prizvao se savjesti. Sjedi doma. I sada viče da je diskriminiran. Zašto? Zato što nije ništa dao. pa nije ništa niti dobio.

U tom prizivu savjesti ne vidimo vjeru, već egoizam. Ne vidimo mir, već bijeg. Ne vidimo savjest, već komfor. I ono najvažnije – ne vidimo domoljublje.

A što ako dođe do stvarne ugroze, što ako zapušu ratni vjetrovi koji već mjesecima pušu s istoka Europe, s juga Mediterana, iz središta nesigurnog svijeta? Tko će braniti ovu zemlju? Mladići priziva savjesti? Teško. Oni će možda potražiti utočište u Irskoj, Njemačkoj ili na Novom Zelandu. Oni drugi – ti koji su prošli obuku – možda će stajati na granici. I možda neće svi preživjeti.

Roditelji jednog će plakati za sinom. Roditelji drugog bit će sretni što im je sin živ. Ali pitanje je: čija će žrtva očuvati slobodu svih?

Dužnost kao temelj slobode

Sloboda bez odgovornosti vodi u anarhiju. Prava bez dužnosti urušavaju zajednicu. Demokracija koja ne zna vrednovati lojalnost, žrtvu i služenje domovini – pretvara se u karikaturu. Zato nije ni čudo što se sve više ljudi pita: je li današnja demokracija doista demokracija, ili samo sustav pogodovanja najglasnijima i najkomotnijima?

Ja sam katolik. Nisam lovac. Ne nosim oružje iz hobija. Ne volim nasilje. Ali sam vojnik, jer vjerujem u vrijednosti obrane, odgovornosti i služenja. Vjerujem da domovina nije samo geografija, nego i dužnost. I zato imam pravo reći – više od onih koji za ovu zemlju ne bi ni stali u red, a kamoli stali na crtu.

Hrvatska ne treba više šutljivih dezertera, već tihe, skromne, ali čvrste branitelje. One koji znaju da se domovina ne voli samo riječima na društvenim mrežama, nego i djelima – makar to bilo i samo dva mjeseca nošenja odore.

Savjest je sveta stvar. Ali samo kad dolazi iz stvarne vjere i duboke moralnosti. Sve ostalo je – bijeg. A Hrvatska nije zemlja koja se brani bijegom.