Prosvjed vlasnika prijevozničkih tvrtki s tisućama radnika: Prisilno smo parkirali 1600 autobusa, leasing će nas ubiti, a od sezone nema ništa
Prijevoznici koji rade u povremenom prijevozu putnika našli su se na samom rubu opstanka zbog epidemije koronavirusa. Od potpune propasti dijeli ih tek jedan potpis, i to onaj na aneksu ugovora koji im nude leasing kuće.
Pritisci su svakim danom sve veći, stoga su se, okupljeni u novoosnovanoj inicijativi, osim Vladi i resornome Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, za pomoć obratili i medijima, prvenstveno "Slobodnoj Dalmaciji". Oni čije tvrtke imaju središte na širemu splitskom području, poštujući sve epidemiološke mjere, dakle na sigurnom razmaku, ne izlazeći iz svojih vozila, okupili su se na parkiralištu pokraj trgovačkog centra "Emmezeta" kako bi iskazali svoj protest.
Treba naglasiti kako se, da se ne bi kršile mjere, nije skupilo ni deset posto onih koji su dio ove inicijative; ova priča obuhvaća 170 tvrtki, 1600 vozila, od čega je 600 vozila na leasing, te 1600 stalno zaposlenih iz cijele Hrvatske. Riječ je, dakle, o svim prijevoznicima koji rade u povremenom prijevozu putnika, vlasnicima autobusa, ali i minibuseva, kombija te ostalih vozila.
– Gotovo sva vozila kupuju se preko različitih leasing kuća. Svi smo mi uredni u izvršavanju naših obveza; jednoj kući smo vjerni klijenti već 19 godina i vjerujem, kao i mnogi moji kolege, da nas u ključnom trenutku naš dojučerašnji partner neće iznevjeriti, odnosno neugodno iznenaditi – svjedoči nam Martin Marin, direktor uspješne prijevozničke tvrtke iz Žrnovnice, koja se ovim poslom bavi 25 godina. Ima 11 autobusa, dva kombija, jedan minibus i dva osobna vozila. Zaposlenici u toj tvrtki rade već između 15 i 20 godina, zadržali su ih i sada koristeći Vladine mjere potpore, no boje se hoće li uspjeti preživjeti ovo razdoblje.
Nerazumijevanje
– Dva desetljeća ulažemo u isključivo nove autobuse, htjeli smo napraviti taj iskorak, što za nas nije bila mala stvar. Novi autobus košta 300.000 eura, za nas je to značilo da ih moramo kupovati na leasing. Sve je besprijekorno funkcioniralo do prošlog mjeseca, kada smo s obzirom na globalne okolnosti prisilno parkirani i ne možemo zarađivati. Leasing kuće predložile su nam tromjesečni moratorij na otplatu leasinga, za koje su očekivali da ih potpišemo u kratkom roku. U tom moratoriju nama se nudi zamrzavanje glavnice na tri mjeseca, uz obvezu plaćanja kamata, a nakon toga normalni nastavak otplate glavnica plus kamate. Leasing kuće u ovom trenutku nemaju dovoljno razumijevanja, kao da se sve to skupa njih ne tiče, kao da to nije i njihov problem – objašnjava Martin, čija bi sama kamata, za vrijeme moratorija, iznosila 23 tisuće kuna mjesečno.
– Dok mi nemamo nikakav prihod, njima bismo trebali plaćati kamatu, a nakon tri mjeseca, premda nećemo raditi, nastavljamo otplaćivati istu glavnicu i njezinu pripadajuću kamatu. Manji dio kolega potpisao je aneks od straha, no veći nije htio na to pristati i već je dobio nove uplatnice s punim iznosom. Budući da nemamo novca na računu, ubrzo nam slijedi opomena, pa aktiviranje zadužnice na privatnu imovinu jamca jer vozila, ako nam ih i oduzmu, na tržištu, u ovakvim uvjetima, manje vrijede. Uz to, imamo i nenaplaćena potraživanja, za usluge prijevoza iz siječnja i veljače. Sva su plaćanja odmah stala u našem krhkom gospodarstvu, tko zna kada i hoćemo li se uspjeti naplatiti. S druge strane, ostali su nam troškovi goriva, autoceste, radnika.
Riječ je o domino-efektu – jasno je kako su se prijevoznici našli u popriličnom problemu.
Poštuju, tvrde, sve preporuke struke, ali su zabrinuti kako će poznata uzrečica "ostani doma" za njih ubrzo značiti "ostani doma i ostat ćeš bez doma".
Dovedeni pred zid
– Zadovoljni smo radom Vlade i resornih ministarstava. Država nam je pomogla, resorni ministar Oleg Butković i njegov pomoćnik Mario Madunić zaista imaju sluha za nas i zaslužuju same pohvale, no sve će te mjere pasti u vodu ako na snazi ostanu ovakve mjere leasing kuća. Dovedeni smo pred zid, godinama nas se poticalo na vrhunsku uslugu, a sada smo baš zbog toga u velikom problemu – tvrdi Tomislav Kovač iz Kaštela, koji posluje već šest godina. Njegova tvrtka ima dva MAN autobusa, 2016. i 2017. godište, te minibus, a kamata u vrijeme moratorija iznosila bi u njegovu slučaju tisuću eura mjesečno. Uvjeren je, leasing kuće ne preuzimaju nikakav rizik, nego zarađuju na nevolji.
– Aneks nisam potpisao, znam da nemam odakle tolike svote plaćati! Ako ove epidemiološke mjere potraju, što je već sada izgledno da hoće, ja bih moratorij platio šest tisuća eura za šest mjeseci u kojima ne radim. Činjenica je da smo mi, čak i da se turizam počne pokretati, među posljednjima koji bi se oporavili. Letovi se otkazuju već sada za listopad, ova sezona teško da će se vratiti.
Uostalom, i da imamo koju turu, nama agencije plaćaju tek nakon 30 do 40 dana. Dakle, prijedlog inicijative je kompletno zamrzavanje svih leasinga na godinu dana, bez plaćanja kamata i glavnice, te odgoda registriranja vozila do prekida zabrane kretanja, odnosno do početka poslovanja – kaže Tomislav, koji bi, da nije zavladala epidemija, danas, umjesto protesta na parkiralištu "Emmezete", krenuo na turu u Rim.
Za svoje radnike i tvrtku do zadnjeg daha borit će se i Josip Matešić, vlasnik prijevozničke tvrtke iz Kaštela koja posluje već 15 godina.
Teško do dobrog radnika
– Imam četiri autobusa, šest kombija, uvijek se kupuje na leasinge, ja sam konkretno kod tri leasing kuće. Uvjeti u svakoj su manje-više isti, popuštanja, kao ni sluha za naše molbe i dopise, nema... Vruće smo glave, no čini nam se kako su se oni međusobno dogovorili. Imam sedam leasinga, kamata mi iznosi od četiri do šest posto ovisno o ugovoru. Nema nam druge, svi se okrećemo kreditima, no iz njih uglavnom nije dopušteno refinanciranje i plaćanje kamata.
A da ne spominjemo kako je dobrog radnika, profesionalnog vozača, nemoguće pronaći. S obzirom na to koliko će ih nakon ovoga otići u inozemstvo, to će biti još teže. Također, ne prevozimo samo turiste, nego i učenike na ekskurzijama, sportske klubove, no trenutno se sve rezervacije prebacuju za 2021. godinu, a do tada moramo pokušati preživjeti. Pitanje je koliko će nas u tome uspjeti – zaključuje Josip.
