Provokacija usred studenog: Dok Hrvatska tuguje za Vukovarom, oni slave ‘srpsku kulturu’

Mater se nadala… Brat privedenog branitelja iz Splita nestao je u Vukovaru: Tukli ih do besvijesti, a onda ubili

Koordinacija braniteljskih i stradalničkih udruga Splita i Splitsko-dalmatinske županije oglasila se povodom posljednjih događanja u gradu pod Marjanom, poručivši kako je situacija prerasla u „medijsko-političku histeriju“, u kojoj se, kako navode, „napuhava priča o navodnom napadu na srpsku manjinu, dok se istovremeno zanemaruju činjenice i kontekst“.

Udruga ističe kako se zaboravlja da je incident, koji se dogodio u ponedjeljak tijekom obilježavanja Dana srpske kulture u prostorijama Gradskog kotara Blatine, zapravo uslijedio u mjesecu kada cijela Hrvatska obilježava sjećanje na Vukovar, Škabrnju i sve žrtve velikosrpske agresije.

„Petar Gojun nije napadač, nego logoraš i brat ubijenog Vukovarca“

Prema riječima predstavnika braniteljskih udruga, skupina mladića koja je došla na sporno okupljanje nije izazvala nikakav fizički incident niti nasilje. „Program je otkazan bez ijednog ozlijeđenog, ali posljedice su ponižavajuće“, stoji u priopćenju.

„Petar Gojun, hrvatski branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, čovjek čiji brat ubijen u Vukovaru još nije pronađen, danas je u pritvoru. S njim su pritvoreni i građani, među kojima ima i djece hrvatskih branitelja. Ljudi koji nikoga nisu napali, završili su u zatvoru kako bi se stvorila politička slika o ‘srpskoj ugroženosti u Splitu’“, navodi se.

Braniteljske udruge zahtijevaju trenutačno puštanje svih pritvorenih, s posebnim naglaskom na Petra Gojuna, te upozoravaju da hrvatski branitelji i njihova djeca ne smiju biti „žrtveni jarci političkih igara“.

Obitelj Gojun – simbol vukovarske tragedije

Priča o obitelji Gojun duboko je ukorijenjena u hrvatskoj povijesti. Peteročlana obitelj živjela je u naselju Budžak u Vukovaru, gdje su roditelji Marija i Petar odgajali troje djece – sinove Miroslava i Petra te kćer. Svjedoci ih pamte kao skromnu, vrijednu i pristojnu obitelj.

Stariji sin, Miroslav Gojun, bio je zaljubljenik u nogomet, značke i markice, i poput mnogih mladića svoga doba imao je velike planove – planirao se oženiti i sa zaručnicom, mladom liječnicom Mirjanom Semenić-Rutko, počeo je graditi dom. No, umjesto u obiteljski život, krenuo je u obranu svoga grada.

Od straže do prve crte bojišnice

Od prvih dana napada Miroslav se uključio u organizaciju obrane. Isprva je bio na stražarskim dužnostima, a već od listopada 1991. borio se na teškim položajima između Budžaka i šume Đergaj. Bio je pripadnik Zbora narodne garde, poznat po hrabrosti i vedrini.

U studenome 1991. ranjen je na izlazu iz Vukovara prema Bršadinu i doveden u vukovarsku bolnicu, gdje je radila njegova zaručnica Mirjana. Tih je dana Borovo naselje bilo u plamenu. Kada je Mirjana nakratko otišla kući, po povratku joj je rečeno da su Miroslava i druge ranjenike odveli u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce.

Tamo ga je još jednom uspjela vidjeti. Bio je ranjen u nogu, ali svjestan i hrabar. „Posljednji smo se put vidjeli u skloništu Borovo Commercea. Od tada se nismo čuli. Kružile su priče da su arkanovci ušli i sve ih poubijali, da je Commerce spaljen, da su ih neki odveli prema Trpinji… Tek 1997. saznala sam da je Miroslav mrtav“, ispričala je godinama kasnije Mirjana Semenić-Rutko.

Tukli ih do besvijesti, pa ubili čekićima

Mirjana je cijelo desetljeće tragala za istinom, davala izjave, obilazila policiju i bolnice, tražila svjedoke. Sve do 2014. godine, kada je policija uhitila muškarca iz Trpinje koji je priznao da su u studenome 1991. iz Borovo Commercea odvedeni zarobljenici – među njima i Miroslav – pretučeni do besvijesti, a zatim ubijeni čekićima za meso u hangaru u Trpinji.

„Tukli su ih jedan dan do besvijesti, a sutradan ih ubili“, rekao je svjedok. Tijela su, prema kasnijim saznanjima, odvezena do Bobotskog kanala, gdje su strijeljani i pokopani u masovnu grobnicu koja je, pretpostavlja se, kasnije premještena.

Posljednji kadar – Miroslav uz mrtvog suborca

Na beogradskoj televiziji zabilježen je posljednji prizor Miroslava Gojuna – kako u plavoj trenirci sa žutim rukavima sjedi uz tijelo svojeg poginulog prijatelja Vjekoslava Katića i puši cigaretu. Taj je kadar kasnije majka Marija vidjela na televiziji, skočila i poljubila ekran.

„Vidjela ga je i povikala: ‘To je moj Miroslav! Živ je!’“ prisjetio se brat Petar. „Mater kao mater, gajila je nadu. Ali ja sam znao.“

Miroslav nikada nije pronađen. Njegovi posmrtni ostaci i danas su među više od tisuću nestalih branitelja i civila iz Vukovara.

Petar preživio logore, ali nepravda traje

Petar Gojun, koji je tada također bio u Borovo Commerceu, razmijenjen je kasnije u Nemetinu. Prošao je kroz pakao srpskih logora, ali je preživio. Danas, više od tri desetljeća kasnije, on – hrvatski branitelj i logoraš, brat ubijenog Vukovarca – nalazi se u pritvoru jer je, kako tvrde braniteljske udruge, „izrazio negodovanje zbog događaja koji vrijeđa sjećanje na žrtve Vukovara“.

Branitelji poručuju: „Nećemo dopustiti da se Gojun i mladi Splićani pretvaraju u simbol tobožnje netrpeljivosti. Oni su djeca onih koji su dali živote za Hrvatsku. A u toj Hrvatskoj, pod Marjanom, još uvijek žive majke koje – kao i Miroslavova mater – i danas čekaju da im se sin vrati.“

Sudbina obitelji Gojun slika je cijelog hrvatskog stradanja u Vukovaru. Dok jedni pod krinkom kulture održavaju skupove bez imalo pijeteta prema žrtvama, drugi – poput Petra – i danas nose neizbrisive ožiljke rata. Mater se nadala, ali Hrvatska ne smije zaboraviti.