PUTEVIMA PAKLA 33 GODINE KASNIJE Mučne priče zarobljenih hrvatskih branitelja: 'Od batina je odskakivao kao na federima'
Dana 14. kolovoza 1992., Nemetin kod Osijeka postao je "Vrata slobode" za stotine hrvatskih branitelja i civila, pa je jučer, s ponosom i dubokim pijetetom obilježena 33. godišnjica posljednje velike razmjene zatočenika iz srpskih koncentracijskih logora. Bio je to jedan od najvažnijih trenutaka Domovinskog rata, a mnogi se preživjeli zatočenici toga dana prisjećaju kao "drugog rođendana".
Na društvenim mrežama, mnogi od njih su opisali dan kada im je u slavonskoj ravnici dušu zagrijala sloboda, pa podsjećamo na bolna i teška sjećanja preživjelih čija su srca prije trideset i tri godine zakucala u ritmu riječi - 'Idemo kući...'. Za većinu, tada, 'kući' nije doista značilo kući, jer dom im je bio okupiran, ali 'kući' je značilo - sloboda... Hrvatska... Nažalost, osim mjesto slobode i sreće, Nemetin je bio i mjesto boli, jer mnogi se nisu vratili.
Igor Korač, sin preminulog logoraša SKL Ivana Korača, citirao je Derviša: "Rat će se završiti, a vođe će se rukovati. Ali ostat će ona iznemogla majka koja čezne za sinom svojim... I ona žena, koja svog voljenog muža čeka... I ona djeca koja traže svog oca junaka... Ne znam tko je prodao domovinu, ali vidjeh tko je platio cijenu..."
Ivan (Ante) Korač nije nepoznat onima koji su pratili bitku za Vukovar. On će u široj javnosti ostati zapamćen po poznatoj, zlokobnoj snimci beogradske televizije na kojoj njihove dojučerašnje susjede srpske nacionalnosti, Jelica Janković i Nada Todorović, po ulasku JNA i srpskih paravojnih postrojbi u grad, nabrajaju imena hrvatskih branitelja, prokazujući ih - Tomislav Pap, Došen, Molnar Dane, Ivan Korač itd. A jedna od njih, Nada Todorović, pri tome kaže: "Tog Korača objesite pred Olajnicom da visi!". Svi branitelji koje su dvije žene imenovale, ubijeni su, a većina ih se još uvijek vode kao nestali, osim Ivana Korača koji se odlučio na proboj pri čemu je, nažalost, zarobljen i deportiran u logor, u Srbiju. Vrijedna zapisivanja je priča kako je tijekom proboja grupa kojoj su prethodnica bili Ivan Korač i još dva branitelja zalutala u kišnoj noći i pojavila se na ulazu u tad već okupirane Petrovce gdje su na njih zapucali četnici.
FOTO: Privatna arhiva (Ivan Korač)
Od batina, odskakivao je kao na federima…
Tri branitelja su im povikala da prestanu pucati, da će se predati. Nekoliko puta su ih pitali 'koliko vas je', a oni su ustrajali u odgovoru kako su tamo samo njih trojica. Zarobili su ih i odveli, a ostali su se civili uspjeli spasiti, pronašavši pravi put prema Vinkovcima. S kakvim se patnjama, osjećajima i sjećanjima borio sve ove godine u bitci koju je, naposljetku, prije dvije godine izgubio, nikada nitko neće saznati. Nije pričao, kao što nisu pričali mnogi drugi koji su u sebi nosili svoju bol.
Ipak, u Zapisima iz srpskih koncentracijskih logora, ostalo je zabilježeno svjedočanstvo: "Sjećam se Korač Ivana s Olajnice, njega su pretukli jer su ga navodno okrivljavali da je ubio nekog dječaka od 14 godina, Srbina... Odveli su ga na ispitivanje i negdje oko 1 sat noću doveli su ga unutra. Ja sam skočio i neki Zagrepčani su skočili, dvojica njih, Jašarević Damir i ne znam koji još, mrak je bio, ne smiješ paliti svjetlo. Odnijeli smo ga na klupu u kupatilo, jer u kupatilu je gorjelo svjetlo. Kad smo ga položili, on je odskakivao kao na federima od batina. Skinuli smo mu cipele, noge su buknule, ruke isto tako. Tukli su ga po rukama i nogama, tukli su ga po cijelome tijelu, ali to je najviše stradalo. Uvili smo ga u mokre ručnike, kvasili vodom i tako. Ostali koji su dobivali batine, nemaš lijeka, oporavljali smo ih tako da bismo njima prvima dali hranu da se oporave, da dobiju snagu. Hrabrili smo se. To nije ni za priču ni za film."
Posebno potresna, priča je zarobljene braniteljice Mire Vrdoljak, koja je između ostalog kazala: "U Mitrovici su me saslušavali i tukli u jednoj prizemnoj zgradi. Morala sam ući pognute glave i gledati u pod. Nisam vidjela lice čovjeka koji me je krvnički tukao ili to zapovijedao i dozvoljavao svojim podčinjenima, ali pamtim mu glas. I nadimak. Jednom sam se od silnih batina pomokrila, a čak i njihovi zatvorenici koji su u zatvoru u Mitrovici bili zbog teških kaznenih djela, bili su zgranuti njegovom okrutnošću."
FOTO: Privatna arhiva
Puknuo sam na taj pogled nade…
Darko Zlodi, pripadnik zagrebačkih Tigrova, zapisao je: "Znali smo za razmjenu neko vrijeme, nećete vjerovati da me je više bio strah kad su u ranim jutarnjim satima izvršili prozivku i postrojili nas pred autobusima, nego u nekim situacijama s puškom u ruci. Navikne se čovjek na svašta, pa i na svakodnevno psihičko i fizičko maltretiranje. Krećemo busom, glava dolje, pogrbljen na žicu, tu i tamo neki udarac te klasična rečenica – '...em vam majku ustašku, sad ćete opet uzeti puške u ruke i ubijati nevine Srbe. Sve vas je trebalo pobiti!". Nisu puno fulali, dobar dio dečki se vratio ili u HV ili u MUP. Dolazimo u Bijelo Brdo, vani gomila bijesnih žena svih godišta, lupanje po prozorima, gestikuliranje rukama kao rezanje vrata i eto 'spasa'... Ulaze dva ruska unproforca. Uđu oni, ali uđu i one i lupaju po ljudima s neviđenim bijesom. Ne znam koliko je minuta to trajalo, predugo uglavnom. Ok, krenemo dalje, dokotrljamo se do linije razgraničenja.
Izlazim van, uz mene Mario Šafran. Trebamo prijeći nekih 150-200 metara do naših, cestom, vidimo ih u daljini. Lijevo i desno od ceste zemljište označeno kao minirano. Pojavljuje se zapovjednik logora, navodno mu je mama iz Kumrovca bila, veli on, nema vise razmjene, vraćate se nazad. Super, pogledam Šafrana, pokretom glavom pitam ga – 'Kaj ćemo?' Tiho velim - 'Lijevo ili desno?' On prošapće 'Desno, ja se ne vraćam živ natrag!" Gledamo kad ćemo krenut trčati, kad veli gore navedeni zapovjednik - 'Imate sreću, još ima naših (četnika), idete preko!' Potrošil je meni, a vjerojatno i Šafranu pol' života živaca. Ok, dođemo k našima, uđemo u 'bus, pravac Osijek, glavni gradski trg. Tu nas je masa naših, što vojske, što civila, doslovno progutala. To ni na tekmama nisam doživjel. Nevjerojatno je na metar udaljenosti gledati obitelji koje se grle nakon dugog vremena i majke sa slikama muževa, sinova, braće, očeva i taj pogled nade, da znaš nešto.
Puknuo sam, netko je viknuo - 'Logoraši ovdje imate jesti, piti i cigarete!" Iz te kakofonije emocija ljudi oko mene, dolazim do štanda s hranom i pićem. 'Imate cigarete', pitam. Ima 160. 'Dvije kutije i upaljač, molim'. Kak' sam došel do dvije pive, ne znam. Odlazim u sporednu ulicu, praznu, sjedam na rizol i uživam u samoći. E, ne bu išlo, dolazi cura od 25 godina iz Osijeka i veli – "Ti si sada iz logora izašao". Velim - 'Da', ona pita – 'Mogu sjest uz tebe?'. 'Sjedni, nisam žensko tak' lijepo i plavo vidio devet mjeseci'. Krene ona s - otkud sam, koja postrojba itd., ono curo, sad sam izašel van, kaj ista procedura k'o u logoru? No dobro, bar nije mlatila. Saznajem njene godine, da je udana, da je muž dragovoljac u maskirnoj, a ona dragovoljka u sanitetu od početka. Kreće priča o mračnoj strani obrane Osijeka nakon pada Vukovara i tu bum stal, nemrem... Završno, put Osijek-Zagreb. Svako selo nas je zaustavilo, iće, piće, grle i ljudi koje nikad vidio nisam... Nevjerojatno iskustvo, hvala im svima".
FOTO: Privatna arhiva
Glasnije pjevajte!
Danijel Rehak, preminuli predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), ispričao mi je prije nekoliko godina kako mu je iz logora u Stajićevu posebno ostalo upečatljivo sjećanje na pripadnika legendarnih Tigrova, Anđelka Vugrineca. Anđelko je s pripadnicima JSP Rakitje došao je u Vukovar braniti Hrvatsku početkom kolovoza 1991. godine. Nakon sloma obrane Borova naselja, sa suborcima se povukao prema Obućari, u krugu Tvornice Borovo, gdje se predao s oružjem, odbijajući već tada savjet prijatelja da skine maskirnu uniformu.
FOTO: Privatna arhiva (Anđelko Vugrinec)
Danijel Rehak opisao je kako je Anđelko to tvrdoglavo odbijao i u Stajićevu, bez obzira na zlostavljanja, govoreći kako je to na njemu hrvatska uniforma, a kada su tjerani da svi u glas pjevaju jugoslavensku himnu Hej Slaveni, tvrdoglavi, tada tek devetnaestogodišnjak, pjevao je riječi Lijepe naše. "Pomislio sam u sebi tada, pa zašto to radi, bojao sam se za njega, mlad je dečko, slomit će ga, a on mi je rekao – Što mi mogu, mogu me samo istući! – iako to nije bilo baš tako, mogli su ga i ubiti, ali on nije popuštao". I što su oni više vikali "Glasnije pjevajte!" – Anđelko je glasnije pjevao riječi Lijepe naše. Ni danas mi nije jasno kako ga nisu 'skužili' ni odakle Anđelku toliko hrabrosti..."
Hajdar Dodaj, kao ročnik JNA dezertirao je u jeku borbenih djelovanja i prešao na hrvatsku stranu. Nakon sloma obrane grada zarobljen je i deportiran na Ovčaru gdje je tek pukim slučajem preživio. Imao je samo dvadeset godina. S Ovčare je sproveden u jedan od "kućnih"
logora u Negoslavcima, gdje je svjedočio užasnim torturama zarobljenih branitelja i civila. Ono što se kao jezivo provlači kroz priču koju je pričao, pjesma je koju su u kući iznad podruma u kojem je bio zatvoren pjevali pijani četnički glasovi... "Vino piju nane, vino piju nane, age Sarajlije..."... Hajdar je u logoru ostao pune dvije godine, pušten je tek 21. studenoga 1993.
FOTO: Privatna arhiva (Hajdar Dodaj)
*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
