Rat u Ukrajini izaziva noćne more iz devedesetih
Opet se budimo s mislima negdje daleko; ruka automatski poseže za upravljačem TV-a da čujemo što nas plaši, što ne želimo čuti i ne možemo promijeniti, kao što je to bilo u ratu 1990-ih. Na mrtve stavljamo lica. Dajemo im identitet. Donedavno su hodali, živjeli, borili se. U trenu je njihov križni put završio , a sve ostalo postalo je nebitno.
Svijet nijem, kao kad su ubijali Hrvate. Svijet koji je riječit, pun obećanja, planova, ustuknuo je pred masovnim ubijicom. Film iz prošlosti vrti se pun isprika i lažnih dogovora: zaštitit ćemo Europu i sve koji u njoj žive! Prazne fraze iz praznog srca!
Tko im vjeruje? Opet padaju na ispitu i ponovo zgrožavaju svijet. Kako to može biti, pitaju me ovdje u dalekoj Kanadi koja ima vrlo pogrešnu kviziju Europe kao starog, plemenitog kontinenta s kojeg su potekli svjetski velikani; prijestolnice kulture i kršćanstva.
I sad sam bez odgovora. ‘Sve su to iluzije’, želim reći, ‘sve su to prazne riječi. Jer djela govore drugačije.' To više nikome nije važno. "Nafta je poskupjela!" Odgovaraju mi. "Kruh je duplo skuplji nego prije pandemije. Kažu da će biti racioniran ako se rat u Ukrajini nastavi." Eksplodiram! 'Samo ste zabrinuti za svoje gu_ _ ce!' želim vrisnuti. Ali oni ne bi čuli. Kao što nisu čuli kad smo govorili na sav glas o pokoljima u Vukovaru, Banovini, Lici, Škabrnji... po cijeloj Hrvatskoj!
Ipak, ovaj rat je privukao veću pozornost i potaknuo pojedince da pomognu svojim skromnim sredstvima. Za razliku od rata u Hrvatskoj, agresor je jasan i svi ga kolektivno osuđuju.
Suosjećam s ukrajinskim narodom, ali shvaćam da imaju bolje šanse nego mi ’91., dok smo bili nenaoruženi, bez vojske, krivo optuženi za agresiju koju je počinio neprijatelj, a onda i svu onu lažnu propagandu protiv Hrvata, protiv koje smo se borili po cijelom svijetu! Istina je bila skrivena, iskrivljena.
'Kakvi smo izišli iz svega toga?' - često razmišljam dok pratim zbivanja u Hrvatskoj, i u dijaspori. Svaka mlada država ima svojih problema, tješim se. Puno stvari nas je kočilo u razvoju, a najokrutniji smo bili sami prema sebi: nismo očistili kukolj iz žita, zapostavili smo branitelje, stavili Domovinu u drugi red, oslonili se na svijet iz kojega je uvijek siktala požuda za hrvatskim morem, hrvatskim ljepotama i to će nas koštati!
A, dijaspora? Postala je u Hrvatskoj opasna riječ. Svi je se klone, bježe od nje kao od crnog vraga, pogotovo ako dijaspora želi nešto reći, nekako pomoći. Ciničnost koja nikada ranije nije postojala u dijaspori, sjela je u naša srca. Nagriza nas i pitamo se: 'Tko nam je majka?' Ona kojA nas ne treba ili ona koja nas hrni! Sve je teže progutati pravi odgovor.
Osjećamo puno značenje riječi Majke Tereze: „Daj sve, a opet kao da nisi dao ništa.“ Svijet brzo zaboravlja. Svijet je lokva mržnje i laži. Jedna pokreće drugu u opakom krugu unuštavanja.
Katarina Pejaković, književnica, Kanada
