Rušenje Vučića ne znači ništa - kad je u pitanju"srpski svet" tu su na istoj liniji vlast, oporba, prosvjednici i većina naroda

 Biti svjestan okruženja, kreirati odnose sa susjedima uvažavajući realnost i u okviru toga pronalaziti optimalna rješenja sukladno vlastitim interesima, to je minimum onoga što bi morala biti ideja vodilja diplomacije i državnog vrha svake države, pa i Hrvatske.

 No, čini se kako mi usprkos gorkom povijesnom iskustvu to još uvijek nismo u stanju - naročito kad je u pitanju naš istočni susjed Srbija.

 Brojni analitičari zbivanja koji se ovih dana javljaju iz Beograda u povodu najnovijih događanja vezano za studentske prosvjede (što je tko zna koji po redu masovni bunt zadnjih godina u ovoj zemlji), mnogo su objektivniji i otvoreniji u svojim ocjenama i procjenama značenja, naravi i dometa ovih gibanja. I uglavnom se u većini slažu s time da eventualni pad Aleksandra Vučića ne bi donio ništa kvalitativno novo, kako unutar Srbije, tako i u njezinim odnosima prema okruženju. I doista, izuzmemo li nekoliko tisuća studenata među kojima svakako ima i onih koji su napravili odmak od tradicionalne velikosrpske matrice i ne zanose se "srpskim svetom", oporbenjaci koji čekaju u busiji da im vlas padne u krilo, u većini nisu ništa bolji od Vučića i njegove klike. Velika većina njih nije spremna prihvatiti stvarnu demokraciju i civilizacijske vrijednosti, a pogotovu ne odreći se aspiracija prema susjedima i politike "objedinjavanja srpskih zemalja". I nije to samo stvar njihove volje i uvjerenja, nego prije svega činjenice da je velika većina Srba tradicionalno prožeta rusofilskim sentimentom i opčinjena "veličinom" vlastite nacije koja je istodobno "ugrožena" od svih (naročito susjednih zemalja) i uvijek se mora "braniti" - dakako, na svim područjima koja obuhvaćaju "srpske zemlje". U konačnici, takva struktura biračkog tijela određuje profil političkih stranaka i sadržaje njihovih programa, pa i ponašanje lidera koji ih vode i pokušavaju osvojiti vlast. Srbija oduvijek poput stranog tijela odbacuje sve "modernističke" ideje i ostaje čvrsto usidrena u svom mitsko-megalomanskom konzervativnom svijetu uvjetovanom srpsko-pravoslavno-bizantskom tradicijom i sustavom vrijednosti koji je drži u nekoj vrsti izolacije ("vremenske kapsule"). Kako reče jednom pokojna povjesničarka dr. Latinka Perović: "Srbija je duboko uronjena u prošlost i zato nije u stanju komunicirati sa svijetom". Upravo taj izraženi demokratski deficit i nemogućnost uspostave sustava vrijednosti slobodnog razvijenog demokratskog svijeta i mehanizama pravne države što bi omogućilo dugoročnu stabilizaciju društva i njegovo funkcioniranje je temeljni problem Srbije - ali posredno i svih zemalja koje se graniče s njom, što je dokazala dosadašnja povijest.

 Da bi se napravila prava analiza ovoga što se događa posljednjih dana i tjedana u Srbiji i stvari postavile na svoje mjesto, mora se ne samo pratiti stanje u vremenu sadašnjem, nego biti svjestan i svih drugih silnica i gibanja u tom društvu koje je u intenzivnom "previranju" već više od 40 godina (od tzv. kosovske krize 1981. godine do danas), uz uvažavanje iskustva iz prošlosti, čega nama Hrvatima, nažalost, kad su u pitanju Srbi i Srbija ne manjka. Za početak bi trebali otvoreno reći kako Srbija nikad nije imala na vlasti demokratsku opciju, pa čak niti značajnu i utjecajnu političku snagu koja bi je odvojila autoritarnog naslijeđa, a njezin pokušaj da početkom 2000-ih prvi put u povijesti krene tim putem, zaustavljen je već na prvom koraku dovođenjem na vlast aktera osvajačkih ratova i novim razdobljem kaosa u kojem se nalazi i danas.

 Dakle, ono što jest temeljni problem (prije svega za Srbiju ali i za njezine susjede) sadržano je u činjenici da tamo nema na vidiku istinskog demokrata koji bi bio protuteža režimu A. Vučića, odnosno onog koji bi pokrenuo temeljne promjene u društvu i ozdravljenje vlastite nacije tako što bi se jasno i nedvojbeno odrekao osvajačkih pretenzija prema zemljama u okruženju, odnosno koncepcije "srpskog sveta". Možda bi se među njima čak i pronašao (mada teško) poneki pojedinac koji bi bio pripravan barem pokrenuti raspravu o toj temi, ali onaj mainstream koji vuče kao matica rijeke u smjeru "patriotizma" i "nacionalnog interesa" (uvjetovanog velikosrpskim konceptom stvaranja "države koja će u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom") još uvijek je toliko izražen i snažan da unaprijed obeshrabruje svakoga komu bi palo napamet "okrenuti ploču". Dakle, vlast i opozicija u Srbiji su (gotovo) u dlaku jednaki kad su u pitanju temeljni postulati osvajačke velikosrpske ideologije i stav prema prošlosti i tu se od Nikole Pašića, Aleksandra Karađorđevića i Slobodana Miloševića do danas ništa promijenilo nije.

 To su činjenice i ne pomažu naše lijepe želje i bilo kakvo "friziranje", nade i tlapnje o "demokratizaciji Srbije". Htjeli mi ovu istinu prihvatiti ili ne, Srbija je još uvijek u suštinskom, vrijednosnom smislu svjetlosnim godinama daleko od uljuđenog svijeta koji poštuje pravne norme i civilizacijske stečevine (vezana za Rusiju i opčinjena njezinim razaranjem Ukrajine - i to iz samo jednog razloga: jer se rusofilska većina od preko 80% Srba nada kako će u okviru budućeg "ruskog sveta" ostvariti svoj "srpski svet"; agresivno raspoložena prema gotovo svim susjedima; ratoborna i uglavnom antieuropski i antizapadno orijentirana; zadojena svojim mitovima i megalomanijom gotovo jednako kao i u vrijeme "guslarske epohe" - u doba Nemanjića i cara Dušana, Kosovskog boja, Četničke akcije u Makedoniji, Balkanskih ratova, osvajanja sjeverne Albanije ili "Solunskog fronta").

 U siječnju 2019. godine, u vrijeme velikih "građanskih prosvjeda" u Srbiji pod radnim nazivom "1 od 5 miliona", 16 lidera političkih stranaka i građanskih udruženja koji su sebe svrstali u opoziciju vlasti istog tog A. Vučića, potpisali su "Sporazum sa narodom" kojim su u 7 točaka zahtijevali slobodne i poštene izbore, nastavak europskog puta Srbije uz očuvanje nacionalnih interesa - prije svega vezano za Kosovo koje "mora ostati sastavnim dijelom Srbije", "usvajanje deklaracije o hitnim pripremama za donošenje novog Ustava radi otklanjanja postojećeg ustavnog kaosa" itd.

  

Četnička kokarda i šajkača kao zaštitni znak - i ovo su prosvjednici kojima naši studenti s FER-a pružaju potporu?

(Adresa slike: https://balkans.aljazeera.net/wp-content/uploads/2023/12/STUDENTI-BLOKADA_2-1703860971.jpg?resize=1170%2C780&quality=80)

Naravno, nigdje niti jedne jedine riječi o potrebi suočavanja s vlastitom prošlošću, vraćanju etičkih i moralnih normi u društvo, pa i odmaku od mitske matrice, teorija o "izabranom, nebeskom narodu", osvajačke politike i snova o novom "Dušanovom carstvu". Toga nema ni u tragovima.

 Dragan Đilas (Stranka slobode i pravde); Boško Obradović (Dveri); Zoran Lutovac (Demokratska stranka); Milan Stamatović (Zdrava Srbija); Nebojša Zelenović (Zajedno za Srbiju); Vuk Jeremić (Narodna stranka); Boris Tadić (Socijaldemokratska stranka); Sergej Trifunović (Pokret slobodnih građana); Slaviša Ristić (Narodni pokreta Srba sa Kosova i Metohije "Otadžbina"); Tatjana Macura (Stranka slobodne Srbije); Janko Veselinović (Pokret za preokret) itd. - sve su to odreda (nominalno) "demokratske" stranke i udruge koje (isto tako nominalno) spadaju u "opoziciju" i većina ih je dijelom jedne šire isto tako "demokratske" platforme Savez za Srbiju. I nitko (baš nitko!) od njih ne spominje neke od već spomenutih vitalnih problema - prije svega napuštanje politike stalnih konflikata sa susjedima i svijetom i odustajanje od ideologije "Velike Srbije" koja je već stoljeće i pol kamen spoticanja i uzročnik nesporazuma, sukobljavanja i ratova na području jugoistoka Europe i Balkana. Takvo ponašanje "opozicionara" uvjetovano je činjenicom da svi oni jako dobro znaju na kojoj je strani javno mnijenje i da je svaka opcija koja ne sadrži velikosrpsku inačicu "patriotizma" unaprijed osuđena na propast. Uostalom, da je drugačije, zar bi i danas, četvrt stoljeća od svršetka posljednjih oružanih sukoba u pokrajini Kosovo, u Srbiji na vlasti bili akteri osvajačkih ratova - Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i drugi!? Sve su to promotori velikosrpske ideologije koji su izašli iz istog inkubatora (Šešeljevog, Miloševićevog ili onoga Mirjane Marković). Na vidiku nema nikoga od stvarnih oporbenjaka ili onih koji glume oporbu, tko bi pokrenuo proces otrježnjenja svoga naroda i napravio prvi korak u mentalnom odmaku od megalomansko-mitomanske tradicije i osvajačke velikosrpske ideologije (to su teme koje se ni ne spominju), ali zato ima onih koji su nadaleko poznati po rasizmu, šovinizmu i širenju bolesnih ideja (poput Boška Obradovića, Vuka Jeremića i Sergeja Trifunovića).

Na beogradskim prosvjedima predvođenim studentima viju se samo srpske zastave - nema drugih, pa ni zastava EU - što s ponosom ističu mediji čija je nakana otkloniti svaku sumnju kako bilo tko iz Europe ili svijeta stoji iza toga, dok masa u zanosu, dokazujući svoj "patriotski" zanos grleno pjeva: "…Bože čuvaj, Bože spasi, srpske zemlje srpski rod!" Opet su "srpski rod" i "srpske zemlje" u središtu svega, to je Početak i Svršetak, Alfa i Omega … "Srpsko-pravoslavni Univerzum", a "srpsko biće" i njegov interes iznad svega. I tako se to valja dalje…a da nitko ustvari još uvijek ne zna što je krajnji cilj prosvjeda, jer akteri i organizatori nisu politički osmislili i artikulirali svoje zahtjeve (osim što jasno i glasno traže ostavku predsjednika Vučića i kažnjavanje odgovornih za pad nadstrešnice u Novom Sadu).

 Oni neupućeni začuđeni su strategijom Aleksandra Vučića koji je proteklih dana optužio nas Hrvate za prosvjede s kojima ne zna što bi. Najprije su bili krivi studenti sa zagrebačkog FER-a koji su posjetili kolege u Beogradu i solidarizirali se s njima - ni manje ni više, od režima su osumnjičeni kako u Srbiju dolaze kao operativci naših tajnih službi, te da su glavni organizatori događanja na ulicama i trgovima Beograda - a potom su na red došli "krajišnici" (Srbi koji su napustili Hrvatsku tijekom i nakon VRO Oluja ili njihovi potomci) čija je lojalnost Srbiji postala upitna, jer su navodno uglavnom "hrvatski špijuni". Možda bi trebalo priupitati i naše studente FER-ovce znaju li zašto su bili u Beogradu i što su podržavali? Ako se sami prosvjednici nisu jasno odredili vezano za cilj (osim što traže rušenje Vučića i njegove klike) a nema nikakvih naznaka da je u pitanju borba za demokraciju i zdravo društvo, čemu su to hrvatski studenti pružili potporu? Čemu!? Rušenju Vučića!?

Ne mali broj onih koji prosvjeduju u Beogradu kao opozicionari pristaše su zločinačke ideologije četnika i nedićevaca (poput ovih aktivista iz tabora Boška Obradovića)

(Adresa slike: https://gdb.rferl.org/778ec85c-3b82-4ca4-8d24-b6603fe6777e_w1023_r1_s.jpg)

 Dok na ulicama Beograda vrije, nekadašnji pulen ratnog zločinca i četničkog vojvode Vojislava Šešelja, Aleksandar Vučić, čini jedino što u ovoj situaciji može: pokušava po tko zna koji put mobilizirati javnost i u njoj probuditi "obrambeni" mehanizam igrajući na kartu mržnje prema "vekovnim srpskim neprijateljima", "genocidnoj rasi" Hrvatima koji ništa drugo ne rade nego oštre kame i kuju planove kako "ponoviti genocide nad Srbima iz prošlosti". To je radio i Slobodan Milošević krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX. stoljeća i na valu mržnje prema Muslimanima, Albancima, Hrvatima (a prije i iznad svega Hrvatima jer mi smo posebno bili predmet patološke, iracionalne mržnje tamošnjih fašista) pokrenuo srpske mase i izazvao ratove - uz neviđenu destrukciju i razaranja, masovne zločine, pljačku, silovanja, etničko čišćenje i genocid. Vučić samo pokušava iskoristiti u praksi već oprobanu strategiju i nacionalni naboj usmjeriti na "dežurne krivce" za sve što se u Srbiji i sa Srbijom događa.

 Ova iracionalna, patološka mržnja kojom se već više od stoljeća truju naraštaji mladih Srba (kako u Srbiji tako i u "srpskim zemljama" zapadno od Drine) do sada je imala itekakvog učinka u što smo se uvjerili i 90-ih godina prošlog stoljeća. Samo zločinci pomračenih umova i zatrovani bolesnom mržnjom mogu činiti tako surova, monstruozna zvjerstva i masovne egzekucije nad civilima - pa i starcima, ženama i djecom. Za takvo stanje duha monstruma u ljudskom obličju, najzaslužnije su srpske intelektualne elite (od političara i akademika do književnika i kulturnjaka), svećenstvo i mediji. Oni su do te su mjere kontaminirali javni prostor i svakodnevicu običnih ljudi da u većini više nisu bili u stanju razlikovati istinu od laži i fikciju od stvarnosti. Što veća laž, prije će biti prihvaćena kao istina - ali samo ako je u korist "srpstva i Srbije". A "ugroženo srpstvo i pravoslavlje" mora se "braniti po svaku cijenu" i tu onda nema pravila niti državnih granica. To je "sveti cilj" i "Božji amanet".

Ovih dana, jedan je analitičar iz Beograda potvrdio upravo to: da Vučić igra na kartu naboja mržnje prema Hrvatima koji u srpskoj javnosti figuriraju kao najveći i najopasniji neprijatelji (pored Albanaca). Koliko je ta mržnja ukorijenjena, pokazuju ankete koje su se u posljednjih 30 i više godina u Srbiji provodile - od osnovnih škola do fakulteta - a u kojima smo mi Hrvati zauzimali uglavnom prvo, "počasno" mjesto na ljestvici najomraženijih nacija.

 Kad nešto postane sastavnicom mentaliteta (ili "duhovna matrica" kako je govorio Dragiša Pavlović pokušavajući objasniti masovnu opčinjenost vlastitog naroda mitovima iz prošlosti i ratničkom tradicijom), to se jako teško i sporo mijenja. Stalna smo meta onih koji otvoreno i bez zadrške najavljuju stvaranje "srpskog sveta" (što podrazumijeva "duhovno i teritorijalno objedinjavanje svih prostora na kojima Srbi žive") i to je koncepcija koju podržava većina Srba u Srbiji, "Republici Srpskoj", Crnoj Gori, Makedoniji, pokrajini Kosovo, Vojvodini. Možda bi mi Hrvati trebali uzeti u obzir i ove činjenice i biti svjesni realnosti, umjesto što zavlačimo glave u pijesak.