Sanja li Putin mali pobjedonosni rat? ‘Diže tenzije na istoku jer želi ostvariti ova tri cilja‘

‘Ukrajinska vojska se sprema za rusku agresiju. Napad na Ukrajinu mogao bi isprovocirati i treći svjetski rat!‘, kaže ukrajinski politolog

Što se to događa na krajnjim istočnim granicama Europe? Posljednjih tjedana Rusija gomila vojne snage uz granicu s Ukrajinom te šalje prijeteće poruke o tome da se u slučaju rata Ukrajina igra svojim opstankom. Je li, uistinu, na pomolu sukob dviju velikih postsovjetskih država - Ukrajine i Rusije, ili je to tek opasno zveckanje oružjem kako bi se iskamčili neki ustupci i političke "koncesije"?

Što zapravo Putin hoće i do kuda je spreman ići jer je odnose s tim svojim važnim susjedom doveo gotovo do točke usijanja i hoda po rubu mogućeg sukoba širokih razmjera s posve neizvjesnim posljedicama i raspletom? Trenutno je Putin potpuno nepredvidljiv, ili kako kaže bivši ministar obrane Estonije Riho Terras - Putin je veliki majstor brzih promjena plana i strategije.

Dakle, što se zbiva? Rusija je prebacila prema Ukrajini dodatnu vojnu tehniku i povećala brojnost vojske, a isto tako pojačala je vojnu prisutnost na anektiranom poluotoku Krimu. Iz Kremlja poručuju da je Rusija suverena država koja po svom nahođenju može na svojem teritoriju premještati vlastite trupe kako joj drago, iako neki obavještajni podaci govore i da postavlja pokretne vojne poljske bolnice nedaleko od granice te "aparaturu" za ometanje radiosignala, što svakako pojačava napetosti i neizvjesnost.

- Ukrajina se sprema za ruski napad - kazao je Aleksej Arestovič, član ukrajinske kontaktne grupe za pregovore oko pobunjeničke proruske separatističke pokrajine Donbas, objašnjavajući kako skori vojni manevri Ukrajine i NATO-a na području Crnog mora upravo uvježbavaju "ruski napad". I Rusija i NATO održavaju vojne vježbe od akvatorija Crnog do Baltičkog mora, uzduž kopnenih granica, a obje strane tvrde da vježbaju obranu od napada onog drugog.

U odmetnutim proruskim pokrajinama na jugoistoku Ukrajine - Lugansk i Donjeck - uvedeno je izvanredno stanje zbog, kako kažu, "očekivanog ukrajinskog napada", na što je predsjednik Vladimir Putin kazao kako "neće dozvoliti novu Srebrenicu" (a tom usporedbom je izazvao veliko nezadovoljstvo u Srbiji), da bi ga njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov nadopunio kazavši kako Rusija neće ostati ravnodušna prema "sudbini tamošnjeg ruskog i rusofonskog stanovništva".

Dmitrij Kozak, koji je zadužen za odnose s Ukrajinom, iz Putinova ureda znakovito poručuje da bi pokušaj vojnog zauzimanja tih teritorija "označio početak kraja Ukrajine", dok istodobno uz gomilanje vojske, Rusija ubrzano dijeli ruska državljanstva tamošnjim stanovnicima (podijeljeno je više od 600 tisuća ruskih putovnica na oko tri milijuna stanovnika, a sada se procedura maksimalno olakšava).

Izgovor za intervenciju

- To bi, kaže nam naš sugovornik ukrajinski politolog Vadim Trjuhan, mogao označiti izgovor za ruski intervenciju na Ukrajinu pod vidom "zaštite vlastitih građana". Doduše, i iz Kijeva i iz Moskve stižu pomirljive izjave da nitko ne želi rat. "Nije nam ni na kraj pameti da ratujemo", poručuju iz Kremlja, ali uznemirenost je velika, (više od 36 posto Ukrajinaca očekuje rusku intervenciju).

Ukrajinski ministar za mirnu reintegraciju privremeno okupiranih teritorija Oleksij Reznikov kaže da Kijev "ne planira vojne operacije na Donbasu", ali da se pribojava "provokacija separatista koje podržava i potiče Moskva, a predsjednik paradržavne tvorevine Donjeck Denis Pušilin tvrdi da se "Kijev sprema na vojnu operaciju širokih razmjera". Ruski predsjednik Putin oko toga se već čuo i s Joeom Bidenom i Angelom Merkel, a ukrajinski šef Volodimir Zelenski pohodio je Tursku i Francusku, a telefonski se čuo s predsjednikom Bidenom.

Putinu su i iz G7, a osobno i njemačka kancelarka Merkel i američki predsjednik Biden poručili (što ruski mediji uglavnom prešućuju) da obustavi razmještanje novih snaga uz granicu (ruska formulacija je da su Putin i Merkel "izrazili zabrinutost zbog eskalacije napetosti na jugoistoku Ukrajine"), a iz Bijele kuće mu je poručeno, što je u izvješću Kremlja o razgovoru posve izbjegnuto, kako je SAD privržen teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine i zaštitnik njenog suvereniteta.

Zašto baš sada?

Putin je svakako zaigrao riskantnu igru, kaže nam Vadim Trjuhan, pogotovo u situaciji kada Rusija i na unutarnjem i na međunarodnom planu ne stoji bajno - nedavni prosvjedi antiputinovske demokratske oporbe imali su jak odjek i najveći su otkad je Putin na vlasti, zemlja je pod ekonomskim sankcijama koje djeluju razorno na rusko gospodarstvo i socijalne prilike (Rusija razmatra mogućnost ukidanja "zapadnih kartičnih i drugih platežnih sredstava" poput Vise i Mastercarda, a nastoje, u prvom redu s Kinom, dogovoriti da i dolar više ne bude platežno obračunsko sredstvo u međunarodnoj trgovini), u određenoj su međunarodnoj političkoj izolaciji, a odnosi s EU i SAD-om su na najnižoj točki od raspada SSSR-a.

No, iskristaliziralo se nekoliko, uzajamno povezanih, razloga zbog kojih Vladimir Putin upravo sada izaziva krizu i pojačava agresivno i prijeteće ponašanje u odnosima s Ukrajinom, koje svakako može imati i velikog utjecaja na stabilnost globalnih odnosa, odnosno potiče daljnju destabilizaciju Europe, što je i jedna od glavnih kremaljskih agendi.

Situacija je delikatna, a svi postavljaju pitanje - zašto Putin stvara novu napetost? Rusiju žulja Ukrajina i to već dugo. Ukrajina je tiha patnja Rusije, koja se prije nekih 7 godina otrgla čeličnom zagrljaju Moskve, a otimanje Krima i stvaranje "sao krajine" - na istočnim rubovima zemlje, nisu doveli do toga da se Kijev vrati pod moskovske skute.

Dapače, Rusija je na svojim granicama, od naroda koji joj je blizak i koji je imao identitetske dileme izrodila "neprijateljsku" zemlju, a kako nam kaže Vadim Trjuhan - bez Ukrajine Rusija ne može biti velesila ili imperija kakvom se zamišlja, a osim toga gubitkom Ukrajine ostaje i bez zaštitne tampon-zone ili sanitarnog kordona koju je Rusiju spašavao i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu i davao joj sigurnost pogotovo nakon pada Berlinskog zida i približavanja NATO-a i EU ruskim granicama.

Rusija želi imati punu kontrolu nad Ukrajinom, kaže Trjuhan, a na djelu je, od promjene vlasti i proeuropskog zaokreta 2014. godine, stalna destabilizacija i podrivanje ukrajinske državnosti, jačanje ukrajinskog etničkog i državotvornog identiteta i različitosti proglašava se fašizacijom i rusofobijom, a istodobno nastoje se zauzeti makar dijelovi Ukrajine - bilo da se anektiraju poput Krima ili stvore fantomske tvorevine, a cilj su praktički cijela crnomorska obala i područja do lijeve obale Dnjepra, za što se uvriježio naziv Novorusija (Novorossija) ili "lijevoobalna (levoberežna) Ukrajina".

Trjuhan kaže kako su ti pokušaju svih ovih godina nisu dali željene rezultate, jer Ukrajina nije poklekla, a proruske opcije su u stalnom padu - početkom 2014., kaže Trjuhan, proruske stranke imale su izbornu podršku veću od 30 posto, da bi sada pali ispod 15 posto, što je svakako uznemirilo Moskvu, jer im je sve jasnije da legalnim izbornim putem neće moći promijeniti geostratešku liniju Ukrajine, kako to čine s Crnom Gorom.

Ukrajina je posljednjih mjeseci ograničila djelatnost proruskih stranaka, medija i institucija koje su podrivale ukrajinsku državnost i obrambenu moć, kaže Trjuhan. On napominje da je Ukrajina onemogućila i rad triju proruskih TV postaja, ali i "opalila" sankcije protiv najutjecajnijeg prokremaljskog političara u Ukrajini Viktora Medvedčuka, inače Putinova kuma.

Primjetno je da se u medijskom i javnom prostoru ukrajinski jezik, za razliku od samo nekih pet-šest godina prije, gotovo potpuno istisnuo ruski, koji je bio dominantan u svakodnevnoj komunikaciji. S obzirom na to, nastavlja Trjuhan, da hibridne metode nisu dale rezultate, početkom 2021. godine odlučili su se na druge, agresivnije i izravnije metode koje ne isključuju i moguću vojnu intervenciju na Ukrajinu. Osim toga, i "afera Navaljni" ima jaku međunarodnu i unutarnju rezonancu koja po kremaljskim mjerilima predugo traje te se obnovom ukrajinske krize i to polako gura u drugi plan.

Ukrajinski politolog smatra kako Putinu treba "mali pobjedonosni rat" kako bi stabilizirao unutarnje stanje i ponovno oko sebe okupio rusko biračko tijelo, kako je to izveo aneksijom Krima 2014. godine, ali, kaže Trjuhan, "to je račun bez krčmara, jer ukrajinska vojska se u ovih sedam godina sprema baš za to - rusku agresiju, a napad na Ukrajinu - mogao bi isprovocirati i treći svjetski rat! I ako do njega dođe - Ukrajina neće biti lagan zalogaj".

Podsjećanje na Gruziju

- Rusija može zauzeti određena područja, ali teško da ih mogu zaposjesti za stalno - tvrdi Trjuhan. - Neka nitko ne misli da bi to bio mali rat, to bi svakako bio velik rat, s puno razaranja i puno mrtvih, ističe, spominjući da se u Rusiji često upozorava Kijev da bi mogao "proći poput Gruzije 2008. godine", a stižu upozorenja da se Ukrajina ne zanosi s nekom " hrvatskom Olujom" jer Rusija na to neće gledati skrštenih ruku. No, vremena su se promijenila, a osim toga, Ukrajina je ipak velika zemlja s oko 50 milijuna stanovnika, što ne treba zaboraviti.

Ukrajinska vojska naoružana je američkim naoružanjem, a nedavno su, na veliko nezadovoljstvo Rusa, nabavili turske bespilotne letjelice Bayraktar. Trjuhan napominje da se tijekom ovih šest-sedam godina vojska dosta ukrajinizirala i na čisto je sa svojim etničkim i političkim prioritetima. Isto tako, pojavom novog čelnika Bijele kuće, Joea Bidena, koji mijenja strategiju prema Rusiji, ponovno je naziivajući "neprijateljem broj jedan" te se vraća tzv. Carterovoj doktrini - inzistirajući na ljudskim, građanskim i političkim pravima. To Putinov režim jako živcira, pa je i jedan od razloga za pokazivanje zuba Washingtonu, pokazujući da Rusija uvijek ima asa u rukavu kojim može manipulirati i "trgovati".

S obzirom na vrlo loše odnose s EU, za koje čak i u Moskv kažu da su "mrtvi", Rusija želi poslati poruku da s jedne strane, ima još uvijek snage, kao velesila, da prodrma i zabrine Europu te ju stavi pred odabir - tko joj je važniji - vječno nestabilna Ukrajina koja pleše po rubu građanskog rata koji se može proširiti, ili će izabrati "potentniju" Rusiju te joj, radi "mira u kući", izručiti Ukrajinu kako se ionako komplicirani odnosi unutar Europe ne bi dodatno usložnjavali. Putin tu igra jasnu igru, smatra Trjuhan, sijući strah od rata i daljnje nestabilnosti u Europi koja je ionako uzdrmana pandemijom i vlastitim unutarnjim problemima.

S druge strane, Rusija također želi poslati poruku da Europa, ako ne želi ostati bez ruskih energenata - plina i nafte, o kojima ovise mnoga gospodarstva članica EU, mora voditi računa da Ukrajina nije tako pouzdana (podsjetimo da trenutno više od 65 posto tranzita ruskog plina za Europu prolazi kroz Ukrajinu) te da se ne šale sa sankcijama i obustavom rada Sjevernog toka 2. Putin jasno igra i na kartu krize s opskrbom energenata koji su nasušni da se tamošnja gospodstva oporave nakon pandemije, strahom Europljana od novog migrantskog vala, problemima unutarnjeg funkcioniranja EU te razjedinjenosti, napetosti i nesrazmjera u ekonomskom i političkom razvoju između stare i nove Europe.

Stoga, smatra Trjuhan, ako već ne može sa Zapadom sklopiti "big deal", traži barem neki novi "Münchenski sporazum" da se mir "kompenzira" Ukrajinom, ali, upozorava naš sugovornik, taj sporazum ni tada, 1938. godine, nije uspio donijeti mir. Trjuhan kaže kako Putin šalje poruku Bruxellesu i glavnim metropolama EU: "Ja mogu biti dobar, ali i gadan ako me pritisnete". No, Trjuhan smatra da, obuzda li se Putina da do kolovoza ne počne s ratnim operacijama, vjerojatno se nakon toga više ne bi usudio na takav potez.

Volodimir Zelenski obilazi svjetske metropole, a uz ekipu CNN-a i liniju razgraničenja sa separatističkim fantomskim tvorevinama i odbija mogućnost sukoba.

Tri Putinova cilja

Reakcija međunarodne zajednice koja je u Moskvi prepoznala opasnost od rata ima utjecaja na suzdržanost Kremlja koji će dvaput razmisliti prije nego pokuša ono o čemu razmišljaju posljednjih dana, uvjeren je Trjuhan. Iz Moskve poručuju da se Ukrajina ne igra svojim opstankom, pa Oleg Morzov iz vladajuće Ujedinjene Rusije kaže kako je Zelenski tek pijun u rukama Amerikanaca i njihove rusofobne politike te da će Biden "do zadnjeg Ukrajinca" ratovati protiv Rusije, a ruski politolog Dmitrij Abzalov smatra da se u Ukrajini dižu ratne tenzije samo kako bi se od Zapada iskamčio novac za praznu državnu blagajnu koja je, kaže, pred kolapsom.

Prema Trjuhanu Putin ima tri cilja - prvi da ga pamte u povijesti kao najvećeg ruskog vladara, kojeg već tamošnja propagandna mašinerija naziva "ujediniteljem ruskih zemalja" te se želi vratiti na pozicije iz vremena hladnog rata i podijeliti svijet na zone utjecaja.

Drugi njegov cilj je - vratiti dobre gospodarske odnose sa Zapadom i njihove investicije kako bi ojačali svoju posrnulu ekonomiju, jer Rusija evidentno sve više kaska i zaostaje za razvijenim zemljama, njihov BDP je na razini malih srednje razvijenih europskih država, a u Kremlju su svjesni da tako ne mogu konkurirati EU i SAD-u niti igrati ulogu superdržave. Stoga, nastavlja, Rusiji ostaje samo da plaši Zapad svojom nepredvidivošću i neuračunljivošću te destabilizira i ometa uspostavu narušenih transatlantskih odnosa između SAD-a i EU koje je bivši gazda Bijele kuće Donald Trump potpuno kompromitirao.

U Kremlju su svjesni da jačanjem transatlantskih odnosa Rusija još više postaje izdvojena iz međunarodnih odnosa, i političkih i trgovinskih, a Ukrajina je tu vrlo bitna za njih, pogotovo sada kada se, kako smo rekli, trese i vlast Lukašenka u Bjelorusiji, jer posve je jasno da dolaskom bilo kojeg drugog lidera na vlast u Minsku, dolazi do zaokreta prema NATO-u i EU i Rusiji se nanovo sužava manevarski prostor. Stoga Trjuhan kaže kako ruski vojni stratezi razmatraju i Bjelorusiju kao plato s kojeg bi se mogla izvršiti agresija na Ukrajinu.

Podsjetio bih da su ruske i bjeloruske vojne snage imale već dvije krupne vojne vježbe nedaleko od naših granica, a da za rujan pripremaju još jedan velik zajednički manevri, kaže Trjuhan. Situacija na krajnjem istoku Europe sve je užarenija. Svijet sada, usred pandemije, možda ulazi u još neizvjesnije razdoblje koje bi moglo uzdrmati ionako ranjenu Europu i imati dugoročne posljedice na njen daljnji razvoj i odnose, a, Putin, pak, ponovno dovodi Rusiju na poziciju "svjetskog strašila".