Šešelj izbjegao zatvor i godinama divlja po Srbiji, a ovaj Hrvat je zapeo u ćeliji na 25 godina
Kako staviti nekoga tko je osuđen na 25 godina zbog najtežih ratnih zločina u kontekst žrtve, kako u istoj rečenici upotrijebiti ta dva pojma i pritom ne uvrijediti obitelji stvarnih žrtava? Teško je to pitanje, no nameće se samo po sebi nakon što je nekadašnjem premijeru Hrvatske Republike Herceg-Bosne, nepriznatog hrvatskog entiteta na tlu Bosne i Hercegovine devedesetih, drugi put odbijena molba za prijevremeni izlazak iz zatvora u Velikoj Britaniji, kamo ga je Haški sud, danas Međunarodni mehanizam za kaznene sudove, poslao na 25 godina.
U sklopu tog suđenja, nekadašnjem ministru obrane HRHB-a Brunu Stojiću, načelniku Glavnog štaba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodanu Praljku i zamjeniku zapovjednika HVO-a Milivoju Petkoviću izrečene su zatvorske kazne u trajanju od po 20 godina. Kaznu od 16 godina dobio je bivši zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić, a predsjedniku komisije HRHB-a za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću dosuđeno je deset godina zatvora. Praljak je, poznato je, tijekom dramatičnog izricanja presude popio otrov od kojeg je odmah umro, a od osuđenika, iza rešetaka se još nalaze samo Prlić i Stojić. Kada je 2021. godine Prlić tražio da ga se prijevremeno pusti na slobodu, taj je zahtjev odbijen jer nije odslužio dvije trećine kazne. Međutim, sada kada ima uvjete, sud smatra da još “nije dovoljno kažnjen”. Predsjednica Mehanizma, sutkinja Graciela Gatti Santana, u svojoj je odluci navela da su zločini za koje je Prlić osuđen veoma ozbiljni, što ne ide u prilog njegovu puštanju na prijevremenu slobodu. Između ostalog je navela da je, prema dostupnim informacijama, Prlićevo ponašanje u zatvoru veoma dobro i kao takvo je zaslužilo svaku pohvalu.
“Međutim, dobro ponašanje u zatvoru ne može samo po sebi demonstrirati rehabilitaciju osobe osuđene za neke od najgnusnijih međunarodnih zločina”, navela je. U svojoj odluci sutkinja navodi i da Prlić tvrdi da prihvaća presudu, svoju ulogu u zločinima za koje je osuđen, te izražava kajanje i sućut bošnjačkim žrtvama i njihovim obiteljima. U našem je posjedu odluka sutkinje Santana u kojoj osuđeni Prlić u dosta emotivnom pismu traži svoje puštanje na slobodu. Prlić navodi da prihvaća konačnu presudu u svom predmetu. Konkretno, on “prihvaća da su tijekom oružanog sukoba između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka u Bosni i Hercegovini 1992. – 1994. godine počinjeni zločini, kako je utvrđeno u presudama”. Također “prihvaća svoju osobnu odgovornost za zločine za koje je osuđen” te “duboko žali zbog svoje osobne uloge u počinjenju tih zločina, bilo svojim djelima ili propustima”. Nadalje, Prlić “prihvaća svoju kaznu” i “izražava iskreno žaljenje i duboku sućut žrtvama muslimanske/bošnjačke etničke pripadnosti i njihovim obiteljima”.
Proces samorefleksije
U svojoj osobnoj izjavi Prlić piše: “Svjestan sam da će moje izjave vjerojatno naići na nerazumijevanje i odbacivanje, čak i među pripadnicima naroda kojem pripadam. Također sam svjestan da će mnogi propitivati i sumnjati u moje motive. Međutim, nije mi teško prihvatiti ovaj teret jer moram i želim to učiniti. Iz pijeteta i suosjećanja prema žrtvama. Za Bosnu i Hercegovinu i njezinu budućnost. Konačno, činim to zbog sebe i svoje savjesti, kako bih kao ljudsko biće, unatoč svemu, mogao nastaviti živjeti. Postoje istine koje je najteže priznati samome sebi.
Dugo sam poricao svoju osobnu odgovornost za zločine počinjene protiv Muslimana/Bošnjaka tijekom oružanog sukoba HVO-a i Armije BiH 1992. – 1994. godine. Čak i nakon što je Žalbeno vijeće ICTY-a odbacilo moju žalbu i potvrdilo presudu prvog stupnja. Čak sam razmatrao mogućnost podnošenja zahtjeva za reviziju presude. Nakon dolaska u zatvor HMP Isle of Wight u travnju 2019., počeo sam detaljno analizirati presude u svom predmetu. To je trajalo nekoliko mjeseci. Više sam puta čitao presude, otvorenog uma i srca. Počeo sam ih čitati i vidjeti sebe i svoju ulogu u počinjenim zločinima očima žrtava, mojih sunarodnjaka muslimanske/bošnjačke etničke pripadnosti. Očima onih koji su trpjeli posljedice mojih odluka, mojih djela i propusta. Samoća zatvorskog života također je pridonijela ovom procesu samorefleksije.
Poštuje pravila
Prlić dalje navodi da se dugo opravdavao “ratnim okolnostima, svojim ograničenim ovlastima, zločinima druge strane, nacionalnim interesima i ciljevima”, te da su “strah od mogućih negativnih posljedica za njegovu obitelj i njega samoga, ali i sram, pridonijeli potiskivanju i negiranju njegove osobne odgovornosti”. Prema izvješću Ujedinjenog Kraljevstva, Prlić je pokazao “uzorno ponašanje i stavove prema osoblju i drugim zatvorenicima”. On je “pristojan”, “poštuje pravila” i nikada nije primio “upozorenje zbog negativnog ponašanja”. Također je djelovao kao “mirotvorac” u sukobima među zatvorenicima. Prlić redovito pohađa “sat kreativnog pisanja”, svira glazbu tijekom tjednih katoličkih službi i zaposlen je u zatvorskoj knjižnici. Prlić tvrdi da je tijekom izdržavanja kazne održavao bliske odnose s obitelji i da ima redovite kontakte s njima. Obitelj mu pruža “vrijednu emocionalnu podršku”, koja bi mu pomogla u reintegraciji u hrvatsko društvo ako bi bio pušten na slobodu. Prema zatvorskim vlastima, Prlić planira sudjelovati u “kulturnim događanjima poput umjetnosti i kazališta” nakon izlaska iz zatvora te se aktivno uključiti u društvo. Također, izjavio je da bi prihvatio i poštovao sve uvjete koji bi mu bili postavljeni kao dio prijevremenog puštanja na slobodu. Prlić je u svom zahtjevu tvrdio da je ispunio kriterije za prijevremeno puštanje, uključujući služenje dvije trećine kazne, uzorno ponašanje u zatvoru i javno prihvaćanje odgovornosti za zločine.
Međutim, sud je na kraju odbio njegov zahtjev uz obrazloženje da težina njegovih zločina i nedovoljna dokazana rehabilitacija nadmašuju pozitivne čimbenike koje je naveo. Mehanizam je pri donošenju odluke uzeo u obzir i stav udruženja i žrtava koje su se usprotivile prijevremenom puštanju na slobodu.
“Dok Prlić ispunjava uvjete za razmatranje prijevremenog puštanja na slobodu, velika težina njegovih zločina i njegova nedovoljna demonstracija rehabilitacije značajni su faktori koji ne idu u korist takvog oslobađanja. Dalje, nema dokaza preda mnom koji potvrđuju postojanje uvjerljivih humanih razloga koji bi opravdali nadjačavanje ove negativne ocjene”, zaključila je predsjednica Mehanizma.
Ključni argument
Ovom odlukom Mehanizam je informirao vlasti Velike Britanije, gdje Prlić služi kaznu, da će on svoju zatvorsku kaznu odslužiti u kolovozu 2032. godine. Odluka da se odbije prijevremeno puštanje Jadranka Prlića na slobodu prilično je očekivana s obzirom na dosadašnju praksu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT).
Ključni argument za odbijanje Prlićeva zahtjeva bio je težina zločina. Sud je istaknuo da su zločini za koje je Prlić osuđen iznimno teški, uključujući sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo etničko čišćenje Bošnjaka na području Herceg-Bosne. To se u međunarodnoj pravdi smatra osobito otežavajućom okolnošću, što je i ranije korišteno kao argument protiv prijevremenog puštanja osuđenih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Istaknuta je i “nedovoljna rehabilitacija”. Iako je Prlić iznio izjavu u kojoj prihvaća odgovornost, sud smatra da je ona preopćenita i ne pokazuje dovoljno duboku introspekciju. Posebno su problematizirali to što se Prlić oslanja na opće formulacije o “ratnim okolnostima” i “društvenim uvjetima” umjesto da jasno i precizno prizna vlastite odluke koje su dovele do počinjenja zločina. Sud je uzeo u obzir stavove udruga žrtava, koje su se protivile prijevremenom puštanju na slobodu, ističući da Prlić nije pokazao iskreno kajanje niti je aktivno sudjelovao u procesima pomirenja. Iako je sud uzeo u obzir njegovo dobro ponašanje u zatvoru i određene navode o sudjelovanju u inicijativama za traženje nestalih, zaključeno je da su ti dokazi nedovoljni da bi nadjačali negativne čimbenike.
Iz perspektive međunarodnog prava, odluka je konzistentna i u skladu s ranijim odlukama tribunala u sličnim slučajevima. Sud ne primjenjuje automatsko pravilo da se svi zatvorenici puštaju nakon odsluženja dvije trećine kazne, već individualno procjenjuje rehabilitaciju i težinu zločina. U ovom slučaju ocijenio je da težina zločina i nedovoljna rehabilitacija opravdavaju zadržavanje Prlića u zatvoru do kraja kazne.
Dramatično prestrogo
S druge strane, moguće je raspravljati o tome koliko bi bilo korisno za pomirenje da se osuđeni ratni zločinci koji zaista priznaju odgovornost i pokažu kajanje prijevremeno puštaju na slobodu. Da je sud ocijenio da je Prlićeva izjava autentičnija i popraćena konkretnim djelima, možda bi odluka bila drugačija. Ova odluka odražava i širi međunarodni trend prema restriktivnijem pristupu prijevremenim puštanjima za ratne zločine.
U prošlosti su neki osuđenici (poput Biljane Plavšić) pušteni relativno rano, ali danas je praksa mnogo stroža, posebno zbog političkih i društvenih posljedica koje takve odluke mogu imati u bivšoj Jugoslaviji. Sve u svemu, odluka je pravno utemeljena i nije iznenađujuća, ali ostaje otvoreno pitanje može li ovakav pristup dugoročno pridonijeti pomirenju ili samo učvršćuje podjele. Pogotovo ako se ovoj temi pristupi iz jedne pomalo zaboravljene perspektive, a to je da se na slobodi već godinama nalazi osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj koji je iz zatvora pušten zbog navodno izuzetno teškog zdravstvenog stanja i neizlječivog karcinoma. Šešelj danas ne samo da je živ i zdrav nego je već godinama sa svojim Radikalima u vrhu vlasti u Srbiji, a nema dana da ne gostuje na nekoj od srbijanskih (provučićevskih) televizija, gdje huška Srbe protiv Hrvatske i “ustaša”.
S druge strane, nekoliko uglednih i istaknutih pravnika s kojima smo razgovarali reklo nam je kako je u startu presuda dramatično prestroga, gotovo drakonska, za čovjeka koji je bio premijer te ni na koji način nije mogao biti izravno, već isključivo politički, odgovoran za masakre nad Bošnjacima u Herceg-Bosni.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
