Sjećanje na branitelje varaždinskog kraja: Lipik je prvi oslobođeni grad u okupiranim dijelovima Hrvatske 1991. godine
U monografiji „104. brigada Hrvatske vojske“ nastaloj 1994. godine samo je kratko navodeno kako je 5. prosinca 1991. godine „...dio 2. satnije krenuo prema selu Klisi i nakon tri sata probijanja kroz minobacačku vatru, zauzeli Klisu“. Mnogo toga u ovoj knjizi nije napisano ili je samo površno navedeno. U ratnom dnevniku 104. brigade ZNG nema podataka o ovim aktivnostima. U nastavku ćemo detaljnije i preciznije opisati što se sve događalo tijekom tog vremena. Nužno je adekvatno dokumentirati događanja za potrebe ove generacije i svih budućih koje će se referirati na njih.
Davor Marijan u knjizi Domovinski rat, 2016. u navođenju postrojbi koje su sudjelovale u oslobađanju Lipika, ne spominje našu varaždinsku bojnu, iako je sve jasno navedeno od strane zapovjednika Tomšića koji je preuzeo 4. 12. 1991. operativno zapovijedanje i organizaciju poslova radi oslobađanja Lipika te sela Dobrovca i Kukunjevca od četničkih snaga potpomognutih dijelovima bivše Jugoslavenske narodne armije. (1. pješadijski bataljun 104. pješadijske brigade Varaždin (1/104. pbr VŽ)
Natko Marinić u svom doktorskom radu spominje varaždinsku bojnu i detaljnije pojašnjava ova događanja, navodeći „kako je za intervenciju prema selu Klisa bile su zadužene postrojbe 104. brigade. I kako su prema planu zapovjedništva Sektora Pakrac tog dana, 5. prosinca 1991. godine, postrojbe 104. brigade trebale su zaposjesti Klisu, no to su učinile tek idući dan“.
Naša istina - priča zapovjednika 2. satnije, varaždinske bojne 104. brigade HV
Po dolasku u područje Lipika 2. satnija razmjestila u selu Batinjani. Moje zapovjedno mjesto bilo je u kući koja je već bila urušena od ranijih granatiranja, ali bila je još čvrsta, a podrum kuće pružao nam je siguran zaklon. U srijedu poslije podne 4. prosinca 1991. god., došao mi je ispred zapovjedništva 104.brigade ZNG HV Varaždin, bojnik Sokač i predočio mi zapovijed o početku pokretanja velike operacije oslobađanja Lipika i Pakraca. Moja zadaća (2. satnija) u toj operaciji, bila je zaštititi izdvojeno zapovjednog mjesta operativnog sektora Pakrac, koje će se od sutra nalaziti u podrumu ove kuće. Iz sela Batinjani, moramo otići u selo Klisa, nadomak Lipika u kojem se već vode borbe i većinom ga nadziru četnici, zauzeti obrambene položaje te biti u potpori našim snagama koje oslobadaju Lipik. Moramo biti u potpori snagama glavnog napada i zaštititi desni bok našim snagama, odnosno spriječiti četnički protunapad, ako do njega dođe iz sela Dobrovac i Kukunjevac.
U predvečerje 4. prosinca 1991. pozvao sam zapovjednike vodova i desetina te im prenio i pojasnio zapovijed koju smo dobili. Međutim, kasnije mi podređeni zapovjednici kažu kako ima komešanja među ljudima i neki ne žele ići prema Klisi. Kao razlog mi navode kako je njihova smjena završila i oni žele kući. Kazali smo da je sada započela ključna operacija oslobađanja Lipika i Pakraca, koja će trajati dva /tri dana, a onda slijedi naša smjena. Sada moramo krenuti na nove položaje. Kod određenog broja ljudi to je izazvalo negodovanje. U sjećanju mi je ostala slika jednog osobito upečatljivog bukača u 'rambo' stilu, s crnim rukavicama podrezanih prstiju kako drži kalašnjikov u ruci, pijan, kako glasno govori „Mi hoćemo doma!“, uz glasno odobravanje još nekoliko pojedinaca. Informiran sam da je određen broj boca žestokog pića već bio u opticaju. Stekao sam dojam kako se neki ponašaju kao da smo na vojnoj vježbi u bivšoj vojsci. Morali smo smiriti situaciju i ljude koji su očigledno bili dijelom nesvjesni odgovornosti koju smo imali u tom trenu, a dijelom vrlo uznemireni događajima o pogibiji i ranjavanju naših gardista. „Strah je zarazan,“ prolazilo mi je glavom. Odlučili smo se da sutradan ujutro još jednom razgovaramo s ljudima i krenemo kako bismo na vrijeme stigli na položaje prije početka našeg napada.
Nakon nesretne pogibije zapovjednika 1. satnije, Damira Hrašćanca, te zasjede 2. prosinca 1991., u kojoj pogibiju dvojica branitelja, a šestorica pripadnika su ranjena, moral postrojbe je bio narušen. Vojni stručnjaci smatraju kada stopa žrtava dostigne 10%, uključujući mrtve i ranjene u postrojbi, to postrojbu čini nesposobnom za daljnje izvršavanje borbenih zadataka. I to se upravo desilo u prvoj satnji, a imalo utjecaja i na druge postrojbe u našoj bojni.
Sutradan, rano ujutro, još jednom pojašnjava se zapovijed i zašto moramo biti na položajima u selu Klisa. S nama su i bojnik Sokač i zapovjednik bojne Petermanec. Samo nam se 17 pripadnika, dobrovoljno javlja i kreće prema zadanim položajima. U selo Klisa vodio nas je domaći čovjek. Sjećam se, zadnji koji nam se priključio bio je Davor Lazar. Stajao je s grupom vojnika pokraj kuće u kojoj su bili smješteni i ja sam pitao ide li netko s nama ga i on je bez razmišljanja uzeo svoje oružje i opremu i krenuo za nama. Pored osobnog oružja ponijeli smo i strojnicu, tešku 12,5 kg; svi smo se natovarili streljivom, ručnim bombama, ponijeli smo i raketne ručne bacače „zolja“. Put dužine od 4.5 do 5 kilometra pretvorio se u put kroz pakao. Položaji neprijatelja iznad Lipika i Pakraca nadvisuju naše položaje te im omogućuju dobru preglednost. Neprijatelj je uočio naše kretanje i gađao nas je minobacačkim minama. Šumovita trasa našeg kretanja u zimskim uvjetima nije nas mogla dobro sakrivati. Zima je bila i grane gole. Minobacačke granate udaraju u granje drveća, eksplodiraju i geleri lete na sve strane. Svi nosimo kacige na glavi, osjetim udarce gelera u kacigu. Dižemo se i brzo krećemo dalje, kako ne bi neprijatelju dali vremena da korigira svoju minobacačku vatru. Kada smo već bili blizu sela Klise, prolazeći jednu čistinu, začujemo poznati fijuk minobacačkih granata kako lete prema nama. Svi zalegnemo, strašne detonacije odjekuju oko nas. Sjećam se kako su se dvojica bacila na zemlju, odnosno na gnojište. Vonj koji su pokupili dugo ih je pratio i kasnije su bili predmet beskonačnih šala. Nakon tri sata probijanja kroz minobacačku paljbu stižemo neozlijeđeni i zaposjedamo svoje položaje. Pronašli smo i jedan podrum koji nam se činio sigurnim za odmor i zaštitu od eksplozija.
U 10 sati 5. prosinca 1991. započinje opći napad naših snaga na četničke položaje. Topnička paljba traje do 10,15 h. Neprijatelj žestoko uzvraća po našim položajima. Odjekuju detonacije granata, čuju se rafali iz automatskog oružja te pojedinačna pucnjava. Prolazi cijeli dan, izlazimo na položaje, osmatramo gdje je neprijatelj, hoće li krenuti u protunapad, gubimo radio vezu moramo izlaziti iz zaklona i tražiti nove lokacije kako bi se čuli s nadređenima, pa opet u sklonište. Za ručak, večeru i doručak bile su nam konzerve hrane koje smo uspjeli ponijeti sa sobom.
Ostajemo i cijelu noć na položajima. Od silnih detonacija noć se nekad pretvara u dan. Sjećam se kako sam pogledao na sat i počeo brojati eksplozije. U pola sata izbrojao sam 57 detonacija pa našim položajima. Stotine granata ispalio je neprijatelj na nas od kada smo krenuli pa do završetka operacije.
Nažalost, jedna od tih eksplozija bila je pogubna za Davora Lazara, oca dvoje male djece, kćeri Petre i sina Tomislava. Suborac Marijan Blaži bio je s Davorom te ovako opisuje tragičan događaj. „Vraćali smo se u sklonište, kada me pritisak detonacije udario u leđa i bacio u zid. Ja sam samo lakše bio ranjem po glavi, no Davora je pogodilo. Brzo smo mu pružali prvu pomoć i zvali vozilo za prijevoz ranjenika, koje je ubrzo stiglo“. No, kasnije u bolnici Davor je preminuo. I Ivan Lukačić, sudionik ovog događaja, slično je govorio o toj situaciji.
Ujutro 6. prosinca 1., u 8 sati započinje naš novi topnički napad i oko 11 h grad Lipik pod nadzorom Hrvatske vojske i policije, a sela Dobrovac i Kukunjevac oslobođena su od paravojnih srpskih snaga i djelova JNA, odnosno 343. brigade iz Prijedora 7. prosinca 1991. god. Oslobađanje grada Lipika, prvoga oslobođenoga grada u okupiranim dijelovima Hrvatske, imalo je veliku moralnu važnost kako za hrvatske branitelje tako i za građane. Za okupatora – bila je to naznaka da je počeo gubiti teritorij (J. Tomšić). Naša skupina se povlači iz sela Klise, ulazimo u Lipik i gledamo prizore strašnih razaranja, a zatim odlazimo prema mjestu gdje se nalaze autobusi u kojima dolazi nova smjena varaždinskih branitelja. Okupili smo se ponovo 14. 12. 1991. na varaždinskom groblju kako bi pokopali Davora.
Na mjestu pogreba ja sam kao zapovjednik satnije imao obvezu oprostiti se od Davora. Dan ranije ja i bojnik Sokać sjedili smo u njegovom uredu i sastavljali govor koji ću ja pročitati iznad ljesa. Za dva tjedna i bojnik Sokać će krenuti putem Davora.
Možda se pitate što je bilo s onima pripadnicima satnije koji nisu hitjeli ići u selo Klisu. Ostali su u Batinanjima. I bojnik Sokač i vojna policija iz Bjelovara dolazila ih je smirivati, tražili su smjenu i htjeli otići kući, jer njihova je smjena završila, odnosno već je prošlo 15 dana. Nakon završetka operacije oslobađanja Lipika i oni su otišli autobusima kući. Tragični događaji prethodnih dana imali su utjecaja na moral i koheziju naših postrojbi u bojni, odnosno naše satnije. Nije ovo bio jedini takav primjer u Hrvatskoj vojsci, bilo ih je mnogo gorih, naročito početkom rata, kada su ljudi shvatili u što ulaze i kakvi su odnosi snaga i koji su sve mogući ishodi.
Naša 2. satnija (17 branitelja) izvršila je dobivenu osnovnu zadaću. Neprijatelj nije izvršio protunapad, ali mi smo ga spremni čekali i štitili desni bok našim snagama koje su ulazile i oslobađale Lipik.
Netko je već rekao, trebalo je imati petlju i 1991.g. povesti vojnike i krenuti zajedno s njima u žrvanj surovog rata, trebalo je imati lavlje srce. A takovih ljudi je bilo malo. Na njihovoj hrabrosti, odlučnosti i žrtvi obranjena je naša domovina. Međutim, mnogi su ubrali plodove toga rada. Sada, još dok živimo, mi koji smo tamo bili i neposredno vodili naše branitelje u surovi rat, dužni smo istinito pisati o tim ljudima i herojskim danima. To je jedan od razloga za dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi iskrivila ili zagubila te kako si određeni ljudi ne bi pripisivali nezasluženo i prisvajali slavu ove pobjede više nego što im pripada. Iznimno je važno da djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata budu istinita i vjerodostojna.
Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini)
