Slaveći Jugoslaviju, Zoran Pusić vidi Ustaše u Vukovaru i rehabilitira NDH
Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige koja postupno gubi članstvo, razgovorom za Jutarnji list dostojno je obilježio najveći jugoslavenski blagdan, istodobno spominjući NDH u kontekstu državnosti, prenosi Narod.hr.
U prvom redu, ponovno je javnim istupom pokazao koliko je antifašistima potreban fašizam kao egzistencijalna podloga, ali je zanimljivom opaskom o ustašama učinio odmak od tradicionalnog nijekanja državnosti NDH.
Pusić, brat bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i jedan od predvodnika komunističko-jugoslavenskog miljea u Hrvatskoj, za Jutarnji list je sažeo sve ono što je komunistički režim svojim podanicima propovijedao kao jedinu moguću istinu.
Izvan vremena, ali ne i neotporan na okolnosti
Da se nije osvrnuo na neka aktualna zbivanja, moglo bi se pomisliti da je razgovor s njime obavljen negdje u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, ili čak ranije.
No istodobno, njegov istup ukazuje na postupno kopnjenje ideološke podloge postjugoslavenske ljevice, koja u suočavanju s aktualnim pitanjima ne uspijeva uvijek održati vlastiti smjer.
Razgovor je objavljen 29. studenoga, na jugoslavenski Dan Republike, najveći blagdan toga režima, neku vrstu jugoslavenskog “Božića”.
Pusić je, sukladno tome ‘blagdanskom’ ozračju, spominjao i AVNOJ, “Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije”, koje je kao privid parlamenta postavilo institucionalne temelje druge Jugoslavije.
Ponovio je poznate teze jugoslavenskog režima o društvenim odnosima i političkim strukturama, izazivajući dojam kao da je to još uvijek realnost.
Međutim, tu Pusićevu “realnost” ugrožavaju stvarni događaji i društveni okviri današnjice, koje on opet tumači iz svoje specifične perspektive, dodajući ono što mu je potrebno.
Vukovarska Kolona sjećanja kao ‘proustaški’ skup?!
Pusić je Kolonu sjećanja u Vukovaru nazvao “proustaškim demonstracijama”. Moglo bi se sad zapitati kako je moguće da je Pusić u Vukovaru vidio ustaše, ili “proustaški” raspoložene građane, ali nasuprot stvarnosti u kojoj Vukovar nije moguće povezati s ustašama, za Pusića je je ustaštvo egzistencijalno pitanje.
Da nije ustaša, ne bi bilo ni opravdanja za političko postojanje Pusića, a budući ih nema, mora ih se izmisliti. Kao što ni antifašizam nema smisla ako ne postoji fašizam, pa stalno uzgajanje slike o fašizmu omogućuje postojanje antifašizma.
I glede drugih pojava u suvremenoj Hrvatskoj Pusić je ponovio već poznate teze postjugoslavenske ljevice. Primjerice podsjetio je na tvrdnje Stjepana Mesića kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman “rekao da moraju ići prema desničarima jer je većina hrvatskih građana za desnicu. Koketiranje s radikalnom proustaškom desnicom se desetljećima ne može ispraviti”, rekao je Pusić.
Osobna pozadina kao temelj političke orijentacije?
Otac Zorana i Vesne Pusić, Eugen Pusić, bio je visoki dužnosnik u NDH, kasniji komunistički “obraćenik”, pa je i u jugoslavenskom režimu nastavio obnašati visoke dužnosti.
Zoran Pusić rođen je 1944., u NDH, pa ni iz te perspektive nije čudno što za razliku od svojih ideoloških drugova ne odriče potpuno legitimnost ni ustašama ni NDH.
Doduše, i on uporno ponavlja tezu kako NDH nije bila ni “nezavisna ni država”, ali u razgovoru za Jutarnji list kaže kako su se ustaše borile za hrvatsku državu.
To ga ne sprječava da ističe sve poznate osude NDH, ali se i time, kao nedavno svojim ocjenama rata između Izraela i Hamasa, zapetljao u proturječnostima, izazivajući opasnost ponovnog sukoba sa svojim suborcima.
Njegovu Antifašističku ligu nedavno su napustile židovske udruge, zamjerajući mu žestoku kritiku Izraela i stavljanje na stranu Palestinaca.
Pusić međutim i nadalje traga za saveznicima i nastoji zadržati postojeće. U tom smislu hvali SDP, Možemo, Socijaldemokrate i Novu ljevicu kao one koji najviše zastupaju “antifašističke vrijednosti”, ma što pod tim mislio.
Tito kao smisao postojanja svijeta
Ne osvrćući se previše na vrijednosni kontekst, on radije tumači aktualna zbivanja u svjetlu svojih ideoloških ciljeva.
Pritom se osvrće na politiku imenovanja ulica, uz tvrdnju kako se u Zagrebu “puno ulica i trgova zove po nekakvim srednjovjekovnim kraljevima za koje nitko ne zna po čemu su zaslužni”.
Kao njihovu suprotnost ističe, naravno, Tita, koji je po njemu “najveća povijesna ličnost koju je Hrvatska ikad imala”, a “takvim državnikom”, tvrdi, ponosila bi se svaka zemlja. U neku ruku, njegov istup samo je nastavak poznate priče u kojoj je Tito neka vrsta božanstva koje cijelom svijetu daje smisao.
Je li moguće pozivanjem na Tita rehabilitirati ustaše?
Titovu “povijesnu veličinu” u njegovim očima očito ne narušava ni činjenica da je riječ o jednom od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Pusić smatra i da bi Možemo rado ponovno imenovao Trg Republike Hrvatske po Titu, ali se boji gubitka biračke potpore.
Pusićeva javna ideološka razmatranja, uz sve veće raskorake u tumačenju pojedinih pojava, ukazuju na potragu za novom orijentacijom u pogledu državnosti. Naravno, nije prihvatio ustaše, ali ih je povezao s pojmom države. A istodobno pozivanje na Tita samo pokazuje nepotpunost svoje novine političke misli.
Dok je njegov politički milje dosljedno odbacivao svaku ideju hrvatske državnosti, prihvaćajući je devedesetih tek kao nužno, prolazno zlo, Pusić svoje političke ideje danas tumači iz perspektive hrvatske države. Štoviše, prihvaća činjenicu da su se i ustaše borile za državu, što je teza koja je za njegovo društvo do jučer bila čisto svetogrđe.
