SPENS u Novom Sadu – logor ili sabirni centar? Istina o zatočenim Hrvatima 1991.

SPENS – logor ili “sabirni centar”? Istina koju neki i dalje pokušavaju negirati

Zašto se i danas negira postojanje logora u dvorani SPENS u Novom Sadu, iako brojna svjedočanstva i dokumenti potvrđuju da je takav objekt tijekom 1991. godine doista postojao?

O svemu na svojem profilu piše Nikola Kajkić: 

Problem nije u oprostu. Naprotiv. Oprost je temeljna kršćanska vrijednost i Božji zahtjev – oprostiti onima koji su nas povrijedili ili koji su se o nas ogriješili. No prije nego što se oprost može dogoditi, potrebno je barem priznati istinu. Potrebno je pokazati kajanje i zatražiti oprost.

Upravo to danas žrtve traže – ništa više i ništa manje. Priznanje činjenica.

Bilo bi ljudski i dostojanstveno izreći ispriku, pokazati žaljenje ili barem priznati da su logori na teritoriju Srbije tijekom Domovinskog rata postojali. Ono što nedostaje jest spremnost da se prizna pogreška i odgovornost za zločine: okupaciju hrvatskog teritorija, progon Hrvata, paljenje kuća, silovanja, ubojstva i brojna druga stradanja.

Zanimljivo je da čak i pojedini izvori iz Srbije navode popis logora koji su tijekom 1991. i 1992. godine postojali na teritoriju te države. Među njima se spominju:

• Sremska Mitrovica

• Stajićevo

• Begejci

• Beograd

• Niš

U tim se popisima spominju i Novi Sad (SPENS), Sombor i druga mjesta.

Ako se pogleda osnovna definicija logora, stvari postaju prilično jasne. Logor je prostor u koji se ljudi prisilno dovode, gdje se zadržavaju protiv svoje volje i gdje im se ograničava sloboda kretanja. Upravo takvi bili su mnogi logori u koje su odvođeni hrvatski branitelji i civili.

S druge strane, prihvatni ili sabirni centar podrazumijeva mjesto na koje ljudi dolaze dobrovoljno i iz kojeg mogu slobodno otići. Takav prostor služi ostvarivanju određenih prava ili pružanju pomoći, a ne zatočenju.

Kada se te dvije definicije usporede s onim što se događalo u dvorani SPENS u Novom Sadu, teško je izbjeći zaključak da je riječ o obliku logora. Tamo su, prema brojnim svjedočenjima, dovođeni Hrvati i drugi nesrbi – civili i vojnici, mnogi odvedeni nakon pada Vukovara.

U tom prostoru vršena je trijaža zarobljenika. Kada bi među njima bili prepoznati branitelji, često bi slijedila zlostavljanja, premlaćivanja, a za neke i smrt.

To je dio stvarnosti vremena Domovinskog rata – bolna, ali neporeciva činjenica.

U tom kontekstu razumljiva je i odluka pjevača Tonija Cetinskog. Riječ je o čovjeku koji je ostvario karijeru i životnu sigurnost te koji dolazi iz obitelji u kojoj su snažni domoljubni i empatični osjećaji prema žrtvama Domovinskog rata.

S druge strane, odluka mlađeg izvođača Jakova Jozinović također se može promatrati u drugačijem svjetlu. Riječ je o mladoj osobi, rođenoj u novijem vremenu, koja traži svoju priliku za uspjeh, slavu i promociju. Mlad je da shvati težinu zločina koja je počinjena u tom logoru.

No jedno ostaje neupitno: bez priznanja istine i bez suočavanja s prošlošću nema ni stvarnog pomirenja.