Sramota. Ćelije su opljačkali i zapalili, ali o tome se više ne govori i ne piše!

Mediji su 7.,8.i 9. srpnja 1991.  javljali da malo hrvatsko selo  Ćelije, nedaleko od Vukovara, s oko 200 stanovnika, više ne postoji.  Poslije godinu dana blokade  od strane okolnih srpskih sela, selo Ćelije, bilo je napadnuto minobacačkom vatrom. Zatim je selo opljačkano, a potom – spaljeno. Srpski teroristi  iz Silaša i Bobote napali su selo 7. srpnja točno u podne. Mala skupina hrvatskih gardista  nije bila u stanju  obraniti selo te je stanovništvo bilo prisiljeno pobjeći. U napadu na ovo  selo velike zasluge pripadaju zločinačkoj JNA, koja prvih dana zločina, nikog, pa ni novinare nije puštala u selo da vide, snime i sa lica mjesta pošalju diljem svijeta informaciju o divljaštvu velikosrpskog agresora. Međutim, unatoč toga slike spaljenog sela ipak su obišle svijet!

Tko se danas sjeća tih dana i tog vremena?

Uče li djeca u školama o prvom hrvatskom  opljačkanom i spaljenom selu?

Kako to da srpski i ini zločinci još uvijek nisu privedeni pravdi?

Mnogo je takvih i sličnih pitanja, a odgovora malo.

Nekima  kao da je stalo da se ovakvi događaji iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata što više guraju u marginu.

Nu, da su Hrvati 1991. spalili neko srpsko selo, razni pupovci  to bi digli na „svjetsku razinu“.

A ovako: bilo, pa prošlo, i idemo dalje!

Sramno da sramnije ne može biti.

O ovoj tragediji hrvatskog naroda jedan od hrvatskih branitelja i  stradalnika iz tog malog mjesta, Anđelko Kralj, objavio je i knjigu (1995.), ali u vlastitoj nakladi. Prvo i – posljednje izdanje. (Predgovor-Tomislav Merćep). Nastojao je tiskati i drugo, prošireno izdanje, ali kako za takvu literaturu kod nas nema gotovo baš nikakvog (?) zanimanja  odustao je!

S druge pak strane kontraverzni Milorad Pupovac i njegov SDSS i Documenta i Vesna Teršelič u iznimnim nakladama objavljuju knjige u kojima prešućuju i minoriziraju hrvatsku povijest! A da komedija bude veća sve im to manje-.više, iz raznih fondova, financira i – Republika Hrvatska!

Međutim, svojedobno je  udruga Srpsko narodno vijeće (SNV), kraj crkve Vaznesenja Gospodnjeg u selu Donja Suvaja (kraj Srba), svečano otkrila spomenik posvećen žrtvama ustaškog zločina, koji se navodno dogodio 1. srpnja 1941.

• Ovaj zločin je jedan od prvih masovnih ustaških zločina nad ženama i djecom, nakon kojeg je uslijedila cijela kampanja čišćenja Like- rekao je tada Pupovac.

Dakle, razni pupovci i  njihovo društvo i te kako se sjećaju što je bilo 1941., ali ne i ono što se dogodilo prije 30 i više godina, kad su Srbi i Jugoslaveni  protjerali sve što hrvatski diše u Ćelijama, a potom i zapalili ovo mjesto, da ne ostane ništa osim crne hrvatske zemlje!

Četnici i zloglasna JNA (s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu!)  uz pomoć lokalnih Srba (susjeda),   spaljivali su kuću po kuću: Ivana Gradečaka, Drage i Anđelka Popeka, Vjekoslava Hanžeka,  Ivana Golunića, Vlade Rihtera, Stjepana Pakšeca, Alberta Mikaca, Marijana Svigača, Mirka Petrineca i brojnih drugih Hrvata. Prije toga, naravno, samo kako to oni znaju, opljačkali su sve što se opljačkati dalo. Zanimljivo je da su zlotvori tzv. JNA „pomagali“ stanovništvu da što brže napusti svoje domove, kako bi njima bio otvoren put za ono za što su ih „školovali“ Milošević, Kadijević, Željko Ražnatović Arkan i drugi srbijanski ratni i ini zločinci, među kojima je bio i „Boro Konj“, odnosno pukovnik JNA Boro Ivanović, kojeg je DORH (tek 2013.!) osumnjičio kao nadređenog zapovjednika pripadnicima JNA i tzv. Teritorijalne obrane, koji su učinili strašna zvjerstva u Ćelijama, ali i u drugim hrvatskim selima i gradovima, sve u cilju stvaranja etnički čiste tzv. „Srpske autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog  Srijema“. „Boro konj“ je na vrijeme pobjegao, tako da su mu kao i tisućama drugih srbijanskih zlotvora jedino mogli suditi u odsustvu, ali sve je to ništa u odnosu na ono što je agresor nakon Ćelija učinio ne samo u Slavoniji već i diljem Hrvatske.

Jedan Milorad Pupovac i njegov „komšija“ Vojislav Stanimirović, ali i Pusić, Pilsel, Teršelič, Josipović, Mesić, Tomić, Dežulović i slični, (ali i skupina „hrvatskih istoričara“), neprestano se bave navodnim ustaškim zločinima u II. svjetskom ratu, a kad naiđu takve obljetnice stradanja nevinih hrvatskih civila iz obrambenog Domovinskoga rata kao što je ovo prisjećanje na prvo spaljeno hrvatsko  selo  nema ih nigdje, ili bolje rečeno ponašaju se kao da su izgubili pamćenje.

Nu, kako godine idu, i dalje se postavlja pitanje: tko je spalio i opljačkao Ćelije, čak i tamošnju katoličku crkvu? Gdje su i što rade ubojice iz ovoga sela? Zašto hrvatsko pravosuđe sudi i osuđuje pojedine hrvatske branitelja, ali ne i srpske koljače? Ako ih i sudi, pretežno im sudi u „odsutnosti“, što nije ništa drugo nego zamagljivanje očiju. Nu, ovo zlo nad Hrvatima nije se dogodilo prije 70 godina, pa da nitko ništa ne zna.

Nakon Ćelija, po istom „scenariju“, kao što je poznato, srbijanski četnici i domaće izdajice spalili su i uništili i druga hrvatska sela i naselja i protjerali, opljačkali  i ubili brojno hrvatsko stanovništvo.

Kada će i zbog toga netko odgovarati?

U Ćelijama,  tom mučeničkom selu, koje je na sreću  obnovljeno, a koje nikada neće i ne smije biti zaboravljeno,  nalaze se i masovne grobnice.

Pa, što? Nikome ništa!

Život ide dalje!