Sramota! Vodeći četnički ideolog i Dražina desna ruka kod nas je pozitivac samo zato što je bio kum i prijatelj Miroslava Krleže

Odnos nas Hrvata - i pogotovu naše intelektualne "elite" - prema vlastitoj povijesti i povijesnoj istini pa i onoj vezano za Drugi svjetski rat, blago rečeno, sramotan je i to je činjenica koju se može bez mnogo truda dokazati na bezbrojnim primjerima.

 Naša historiografija još uvijek je crno-bijela i podložna pogledu na prošlost koji su nam kreirali velikosrpski i komunistički ideolozi kroz gotovo 72 godine postojanja Prve i Druge Jugoslavije, dok u društvu, pa čak niti u znanstvenim institucijama zaduženim za izučavanje povijesti nema snage, mudrosti ni hrabrosti kako bi se otvorila nova stranica i izvršila temeljita revizija lažnih i nametnutih dogmi. Zastrašujuće je do koje mjere su naše "elite" (kako intelektualne, tako i političke) i dalje spremne ponašati se oportunistički i zbog vlastitog komoditeta zatvarati oči pred dokazima i činjenicama - a sve kako se ne bi zamjerile tzv. antifašistima koji kolo vode, ne samo u medijima nego i na društvenoj i političkoj sceni uopće. Taj truli kompromis na štetu povijesne istine ali i protivno vitalnim interesima hrvatskoga naroda, jedna je od bitnih značajki našeg vremena i ono što nas poput "kineskog zida" dijeli od stvarnosti i drži mentalnim zarobljenicima srpsko-komunističkih dogmi i mitova. Uz časne izuzetke, naši se akademski građani ponašaju poput mazohista i uporno ponavljaju mantre naslijeđene iz komunizma ili jednostavno zavlače glave u pijesak i u širokom luku zaobilaze sve što izaziva kontroverze.

 Primjera koji zorno potkrjepljuju izrečene tvrdnje ima, nažalost, bezbroj. Ovom prigodom, evo kratke i površne analize jednog od njih koji još uvijek čeka objašnjenje - prije svega od naših, hrvatskih historiografa koji bježe od ove i sličnih tema kao vrag od tamjana.

 Riječ je o odnosu dvojice književnika, točnije o njihovom dubokom i nježnom prijateljstvu koje je (barem kako naši susjedi tvrde) bilo okrunjeno i kumstvom - četničkog ideologa i intimusa Draže Mihailovića, Dragiše Vasića i Miroslava Krleže, po uvjerenju ljevičara i velikog prijatelja "najvećeg sina naših naroda", Josipa Broza Tita.

 Bilo je to dvadesetih godina (u desetljećima prije Drugoga svjetskog rata), u vrijeme kad je i Vasić u neku ruku izražavao sklonost prema ljevičarima-komunistima, barem utoliko što je neke od njih (poput Spasoja Stejića) kao odvjetnik branio pred sudom Kraljevine Jugoslavije, pa bi se s ove vremenske distance i to moglo tumačiti onom starom narodnom - "sve u svoje vrijeme", jer Dragiša Vasić iz tog vremena i onaj iz 1936, ili 1938. ili 1941. godine nisu jedno isto.

 Dakako, to bi mogao biti argument u prilog onima koji su skloni zaboravu i zanemarivanju nekih od temeljnih činjenica - prije svega one da se Miroslav Krleža nikad se nije odrekao svoga prijatelja, unatoč tomu što je ovaj već u drugoj polovici 30-ih godina XX. stoljeća svu svoju energiju usmjerio na ostvarenje genocidnog četničkog programa - dakle, godinama prije rata, kao zreo čovjek, u vrijeme kad ljudi obično postaju mudriji i odmjereniji.  Krleža nikad nije povukao posvetu Dragiši Vasiću za pjesmu "Rastenje grada", pa niti pjesme i priče što mu ih je posvetio, a pisma što ih je Vasić pisao njemu i supruzi Beli i danas se (zacijelo ne slučajno) pomno kriju.

 Evo, što, primjerice, piše pod natuknicom "Vasić Dragiša" u internetskom izdanju Hrvatske enciklopedije:

"Vasić, Dragiša, srpski književnik (Gornji Milanovac, 2. IX. 1885 – ?, ? IV. 1945). Odvjetnik; isprva republikanac, potom sudionik i ideolog četničkoga pokreta. Pisao publicističke, putopisne i memoarske zapise (Karakter i mentalitet jednog pokoljenja, 1919; Dva meseca u jugoslovenskom Sibiru, 1921; Utisci iz Rusije, 1928); te novele i romane, pretežito iz razdoblja rata i neposrednoga poraća, koji se odlikuju spojem realističkih i modernističkih, osobito ekspresionističkih, postupaka: Crvene magle (1922), Utuljena kandila (1922), Devetstotreća (1925), Pogibija Jaćima Medenice (1933)."

(Izvor: https://www.enciklopedija.hr/clanak/vasic-dragisa)

 Ovdje je, dakle, naglasak na Vasiću književniku i "republikancu", dok se samo na jednom mjestu i sporadično spominje kako je bio "sudionik i ideolog četničkog pokreta", što urednici HE ipak nisu mogli prešutjeti.

 Pogledajmo sad što vezano za lik i djelo Dragiše Vasića kaže jedna druga također utjecajna hrvatska publikacija (Enciklopedija Krležijana):

"Vasića i Krležu vezivalo je 20-ih godina duboko i prisno prijateljstvo, zajedno su putovali, a K. je Vasiću čini se bio i kum. Kritika je zarana uočila pa i komparirala bliskost njihovih književnih poticaja, a i u oporbenjačkoj političkoj gesti bili su srodni. K. je u nekoliko memoarskih sekvenci skicirao mladoga Vasića kao 'predstavnika novih orijentacija srpske mladosti i neiscrpljenih i neuprljanih srpskih snaga'. Započinjući već u drugom broju Književne republike objavljivati fragmente Vasićeve proze o srpskome dvorskom puču 1903, na koju ga je nagovorio, K. u napomeni obrazlaže njegov razvoj od 'istaknutog nacionalističkog aktivista' do 'iskrenog revolta' i razočaranja Solunskim procesom, te naglašava književni talent 'mirnog naturalista'. Vasić je nekoliko puta upotrijebio svoju vještinu i veze kako bi pomogao utamničenim komunističkim prvacima za procesa vidovdanskim atentatorima 1922. K. s njime u Glavnjači posjećuje S. Stejića. Iako poslije njegove simpatije prema ljevičarima nestaju, na Krležin nagovor intervenira kod generala Živkovića, premijera šestojanuarskoga kabineta, u korist Đ. Cvijića. Njihove 'prijateljske simpatije', kaže K., 'gase se već od Šestog januara, da bi utrnule s pojavom časopisa Danas, kada se Dragiša... zaputio tragičnom stranputicom'. Do Krležina razočaranja u Vasića dolazi po svoj prilici kada ga nije uspio potaknuti da pristupi krugu intelektualaca oko Danasa, pa revidira svoju prvobitnu ocjenu: on je bio 'na najboljem putu spram moralne katarze', 'solunsko krvoproliće zaista je poremetilo njegovu političku ravnotežu', ali umjesto da provede 'reviziju svojih konzervativnih pogleda' izgubio se u 'moralnom cjepidlačenju' i podlegao idejama S. Jovanovića čiji utjecaj na njega K. neprestance ističe. Unatoč tomu čini mu se neshvatljivim kako je mogao završiti među četnicima; pretpostavlja da je u četničkom štabu mogao imati ulogu 'ruskog čovjeka'. Sentimentalne uspomene na Vasića K. se nije odrekao, što na svoj način potvrđuje i neizbrisana posveta pjesmi Rastenje grada.

BIBL. M. K.: Dragiša Vasić, Književna republika, 1923, knj. I, br. 2-3; Jedno pismo iz godine 1922, Dnevnik 1918-22. Davni dani II, Sarajevo 1977; Dnevnik 1933-42, Sarajevo 1977.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, Zagreb 1985."

(Izvor: https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/vasic-dragisa)

 Gotovo "lirski", "poetični" prikaz bliskih odnosa istaknutog hrvatskog ljevičara i četničkog ideologa koji "zadivljuje" i tjera "suze na oči". Nastojanje autora ovog prikaza da se Vasića prikaže kao tragičnu "žrtvu" vremena u kojem je živio više je nego očita. No i ovdje se "zaboravlja" spomenuti kako je isti djelovao u okviru zločinačkog četničkog pokreta (kao najbliži suradnik koljača i ratnog zločinca Draže Mihailovića) i kako je završio svoj životni put.

 Može li tko zamisliti da se u Hrvatskoj enciklopediji ili kakvoj sličnoj ediciji sličnog formata o bilo kojem hrvatskom intelektualcu iz doba NDH koji je u isto vrijeme bio blizak dr. Anti Paveliću piše na sličan način - afirmativno i s neskrivenim simpatijama, uz (jednu jedinu) usputnu opasku kako je isti među ostalim bio "sudionik i ideolog ustaškog pokreta" - da ne spominjemo mogućnost sličnog prikaza u kakvoj srpskoj enciklopediji što već spada u sferu SF-a.

 Za razliku od Hrvatske enciklopedije i Enciklopedije Krležijana, srpska Wikipedija daje nam nešto više detalja o četničkom ideologu Dragiši Vasiću, pa i njegovoj sudbini u razdoblju svršetka Drugog svjetskog rata, kad se bježeći sa skupinom četnika u društvu poznatog krvnika, četničkog vojvode odgovornog za tisuće poklanih (pogotovu muslimana u istočnoj Bosni) Pavla Đurišića prema Sloveniji, navodno predao ustašama "poslije bitke na Lijevča polju" i potom "ubijen u logoru Stara Gradiška". Za razliku od naše Enciklopedije Krležijana u kojoj piše kako je Krleža "čini se Vasiću bio i kum", kod Srba te dileme nema; u njihovim izvorima ovo se kumstvo uzima kao gotova činjenica.

 No, ovdje je kumstvo ipak sporedna stvar. Najvažnije jest da se iza lika dobroćudnog ljevičara i svojedobno velikog Titovog prijatelja Miroslava Krleže koji u hrvatskoj nacionalnoj književnosti ima status relikvije, pomalja i "uljuđeno", "umiveno" lice jednog opskurnog četničkog ideologa koji je jednako strasno kao i Draža Mihailović, Stevan Moljević i ostali zločinci iz tog kruga zagovarao genocid i uklanjanje svega što nije srpsko s područja "srpskih zemalja" (dakle, iz Makedonije, Kosova, Srbije, Crne Gore, Vojvodine, Bosne i Hercegovine i najvećeg dijela Hrvatske). To je ono što je važno i nikako se ne smije zanemariti, čak ni po cijenu toga da se naruši toplo i emotivno prijateljstvo (i eventualno kumstvo) između njih dvojice.

 Na kraju, zar bi da nije bio kriv, Dragiša Vasić vezao svoju sudbinu za Pavla Đurišića, monstruma izravno odgovornog za pokolj nad tisućama civila - pa i žena, djece i staraca - od kojih je najveći bio onaj što ga je počinio 1943. godinu u istočnoj Bosni (Foča, Čajniče) i Sandžaku (Pljevlja, Bijelo Polje) nad gotovo 8.000 civila?

 "Uvjerenom ljevičaru" i bardu hrvatske i jugoslavenske književnosti, Miroslavu Krleži, očito nije smetalo što se njegov omiljeni kum i prijatelj priklonio četničkim koljačima i postao njihov ideolog. I nije čak ni problem u odnosu Krleže prema Vasiću, nego u činjenici da naša historiografija slijedi istu matricu, pa se iza lika velikog književnika od kojeg je u Hrvatskoj stvoren mit, promalja umiveno i dobroćudno lice Dragiše Vasića, zloćudnog ideologa koljačke razbojničke družine koji je prema svim mjerilima i izvan svake sumnje bio ratni zločinac i to ne običan ratni zločinac, nego je spadao u krug najodgovornijih za krvave četničke pohode i masovna klanja tijekom Drugoga svjetskog rata - nad muslimanskim i hrvatskim življem pa i samim Srbima u Srbiji.

 Nije li to, priznali mi ili ne, doprinos rehabilitaciji ideologije koja je nama Hrvatima pa i svim drugim narodima u okruženju u posljednjih 120 godina napravila nemjerljiva zla i za sobom ostavila još uvijek nezaliječene rane i krvave tragove? Sjetimo se samo 90-ih godina XX. stoljeća i zvjerskih pokolja diljem Lijepe naše i Bosne i Hercegovine, vremena kad su četnici u savezu s onima koji su nosili na kapama petokrake (ideološkim sljedbenicima partizana i komunista) i njihovom "JNA" rušili sela i gradove, masovno ubijali, palili, pljačkali i silovali s konačnim ciljem etničkog čišćenja prostora na kojem su kanili ostvariti program što ga je 50 godina prije istim sredstvima provodio Krležin prijatelj i kum slijedeći četničku ideju i svoga idola Dražu Mihailovića.

 Kao opravdanje, u ovom slučaju može poslužiti i ona dobro poznata teza, kako je rad na polju kulture i umjetnosti nužno odvojiti od ideologije. No, ako to vrijedi za četničkog majora i ideologa koji je u suradnji sa Stevanom Moljevićem i Dražom Mihailovićem skrojio šovinistički velikosrpski program "Homogena Srbija" i svu svoju energiju usmjerio ka zajedničkom cilju: genocidom i etničkim čišćenjem ukloniti sve što nije srpsko s područja zamišljene "Velike Srbije", Dragišu Vasića, zašto ne vrijedi za one na drugoj strani, za bivše ustaše i domobrane, za književnike, umjetnike i kulturnjake koji su djelovali i stvarali na području NDH tijekom Drugoga svjetskog rata?

 Zašto, recimo, književnik Mile Budak nema sličan tretman kao Krležin kum Dragiša Vasić, nego je u našoj Hrvatskoj enciklopediji apostrofiran kao ratni zločinac koji je dobio zasluženu smrtnu kaznu, a jedna od ključnih rečenica kojom se opisuju njegov lik i djelo je: "Predano je djelovao na oblikovanju antisrpskih, antisemitskih i antikomunističkih stajališta, propisa i postupaka ustaškog režima". (Vidi: https://www.enciklopedija.hr/clanak/9958).

 Slavni i nadaleko u svijetu poznati skladatelj, operski redatelj i dirigent Lovro pl. Matačić koji je upravo u vrijeme NDH dostigao svoj umjetnički vrhunac, bio je od komunista osuđen na kaznu smrti (1945. godine) i potom pomilovan i pušten na slobodu (1946.), ali ostatak života marginaliziran i osuđen na šutnju u Hrvatskoj i Titovoj Jugoslaviji - iako nikakve veze s ideologijom ustaškog pokreta nije imao! Samo zahvaljujući svojoj grandioznoj i neobuzdanoj umjetničkoj imaginaciji i virtuoznosti nastavio je karijeru najprije u Skopju i Rijeci (od 1948. do 1954. godine), a potom kroz sljedeće 23 godine dirigirao mnogim svjetski poznatim i značajnim orkestrima (od Beča, Berlina, Dresdena, Frankfurta, Parisa, do Napulja, Milana, Buenos Airesa, SAD-a, Japana, Češke itd.), da bi tek 1970. godine postao glavnim dirigentom Zagrebačke filharmonije. Lovro pl. Matačić bio je potpukovnik u domobranskoj vojsci NDH kao vojni kapelnik (dirigent vojnog orkestra) i nadzornik vojnih glazbi tijekom rata; dakle, nije bio ustaša niti osoba sa zapovjednom dužnošću nego se isključivo bavio glazbom - ali ipak je osuđen na smrtnu kaznu, a nakon što je pomilovan, bio mu je najprije zabranjen, a potom ograničen rad na području Jugoslavije.

 Natko Devčić, hrvatski skladatelj, pijanist, glazbeni pisac i pedagog, bio je osuđen na šutnju u poratnom razdoblju (poslije 1945. godine), iako se kao simpatizer komunista nakon što je proveo u ustaškom logoru Jasenovac oko godinu dana (i otuda pušten poslije izdržane kazne) 1943. godine pridružio partizanima. Njegov "istočni grijeh" bio je taj što je ravnao (dirigirao) logorskim orkestrom u "paklu Jasenovca", o čemu postoji vjerodostojno arhivsko gradivo. I sam maestro Devčić u svojim je neobjavljenim memoarskim zapisima (iz 1996. godine) opisao djelovanje logorskog orkestra koji je vodio:

 "Pronašao sam među zatočenicima glazbenike i zainteresirao logorske vlasti koje su pribavile instrumente i notne materijale" (Vidi: Igor Vukić: Radni logor Jasenovac, Naklada 'Pavičić', Zagreb, 2018., str. 120.). Prema njegovim zapisima probe su održavane u skladištu robe, a redoviti nastupi orkestra u časničkoj menzi s jednim izuzetkom: "Jedanput smo svirali i po danu, na logorskom dvorištu, za logoraše…" (isto, str. 121.).

 To je onaj dio istine o maestru Devčiću i logorskom životu u Jasenovcu kojeg "antifašisti" i danas kriju - to su tabu teme o kojima se šuti, jer o NDH se može i smije govoriti samo kao o "zločinačkoj tvorevini" u kojoj je sve bilo "krv, nož i zločin". Ono što u bilo kojem smislu odstupa od tog narativa i u današnjoj Hrvatskoj se tretira jednako kao i 1945. godine.

 No, nisu samo ustaše i domobrani bili i ostali nepodobni za današnje sljedbenike zločinačkog komunizma koji su i danas mjerilo "povijesne istine" i tutori cijeloj hrvatskoj naciji koja je nažalost (u dobroj mjeri) ostala mentalnim zarobljenikom njihovih dogmi nametnutih kroz desetljeća agresivne i bespoštedne propagandne kampanje.

 Naša historiografija (uglavnom) prešućuje čak i vrsnog intelektualca kakvog u novijoj povijesti nismo imali, domoljuba, poliglota i svjetski poznatog i cijenjenog znanstvenika, Milana pl. Šufflaya koji je bio nevina žrtva zločinačkog jugoslavenskog režima (18. veljače 1931. godine iz zasjede su ga zatukli čekićem zagrebački žbiri srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića), a ubijen je samo zato što beogradskim vlastodršcima nisu u prilog išla njegova istraživanja i knjige koje je objavljivao. Posve je očito - sljedbenicima zločinačke komunističke ideologije koji se kriju iza "antifašizma" i danas uređuju naše enciklopedije i kroje nam "istinu" o prošlosti nikako ne odgovara to što je Šufflay bio gorljivi pravaš, član vodstva Hrvatske stranke prava, veliki hrvatski domoljub i nepomirljivi protivnik svake jugoslavenske ideje. I to je dovoljno da ga se prešuti i izopći iz nacionalne povijesti!?

 Zašto se zaobilazi i izbjegava javno spominjati čak i jednog dr. Antu Starčevića kojeg hrvatski narod još za života prozvao "Ocem Domovine"? Bio je izuzetan čovjek i intelektualac, mirotvorac, humanist i demokrat, ali u isto vrijeme nepopustljiv kad su u pitanju nacionalni interesi hrvatskoga naroda. I to je dovoljno da ga se marginalizira. I tu su komunistička i velikosrpska propaganda učinili svoje i od Starčevića (kojeg su dok je djelovao na javnoj i političkoj sceni "tvrdi" pravaši ponekad izvrgavali čak i ruglu i smatrali mekušcem zbog bezgranične popustljivosti i nepristajanja na bilo kakve revolucionarne ideje i postupke koji bi uključivali nasilne metode borbe) napravili bauka - "okorjelog šovinista" i "srbomrsca", što nema nikakve veze s istinom.

 Prvi demokratski izabrani hrvatski predsjednik i narodni tribun u vrijeme čijeg je vodstva obnovljena državnost Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, od samozvanih "antifašista" i njihovih trbuhozboraca u medijima i danas se kleveće i među ostalim lažno optužuje za "antisemitizam" bez ijednog jedinog argumenta. Te zloćudne i opskurne laži velikosrpskih fašista recikliraju čak i na državnoj - javnoj televiziji (HTV-u), pa smo istu gnjusnu objedu čuli i ne tako davno, u emisiji "Nedjeljom u 2" izravno u eter od voditelja Aleksandra Stankovića (emisija emitirana 2. 10. 2022. u 14 : 00). Iako je prošlo više od 30 godina od kad je u svojoj knjizi Kako se to može biti Hrvat? (Ceres, Zagreb, 1992.) francuski intelektualac židovskih korijena Alain Finkielkraut raskrinkao ovu podvalu srpske tajne službe, koja je istrgnula iz konteksta 15 stranica (od ukupno 507) iz njegove knjige Bespuća povijesne zbiljnosti (Matica hrvatska, Zagreb, 1989.), prilagodila ih (mijenjajući tekst!) i potom ovu krivotvorinu kao "dio Tuđmanove knjige" razaslala po veleposlanstvima zapadnih zemalja i njihovim najutjecajnijim medijima, prvi hrvatski predsjednik je za hrvatske ljevičare, liberale i "antife" ostao "antisemit". Djeca komunizma još uvijek mu ne opraštaju stvaranje hrvatske države.

 Akademik i povjesničar, dr. Ljubo Boban, utemeljitelj Hrvatskog instituta za povijest, čovjek i znanstvenik koji je razbio brojne lažne mitove i dogme iz novije hrvatske povijesti i sveo ih na realnu dimenziju znanstvenom argumentacijom, također je prešućen u hrvatskom javnom i medijskom prostoru. Njegova je jedina krivnja što se bez kompromisa borio za istinu i tu istinu dokazao. A bavio se osjetljivima temama: utvrđivanjem istine o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovca i pobijanjem bolesne teze o "urođenoj genocidnosti hrvatskog naroda" i to kroz analizu djela najistaknutijih komunističkih i velikosrpskih propagandista (Vasilija Krestića, Veselina Đuretića, Velimira Terzića, Milutina Šušovića, Milana Bulajića itd.), nemilosrdno raskrinkavajući njihove laži i konstrukcije i iznoseći javno istinu - i to u vrijeme dok je bio član najvišeg partijskog tijela u tadašnjoj SR Hrvatskoj (Centralnog komiteta SKH). Javno je polemizirao s njima i doveo ih u poziciju da su morali priznati kako je "Boban u pravu". Jedini "crimen" mu je to što je stao na put komunistima i velikosrpskim fašistima u njihovim redovima. Napisao je kapitalna djela izuzetno važna za hrvatsku suvremenu povijest, ali iz javnog i medijskog prostora posthumno je protjeran; njega i njegovo djelo ignorira se i prešućuje na besraman i perfidan način. Mladim naraštajima Hrvata po svaku cijenu treba onemogućiti pristup istini, jer za lažnu povijest koju su nam skrojili zajedničkim snagama komunisti i njihova subraća četnici veće opasnosti od istine nema.

 Zašto je odmah po izlasku iz tiska (1945. godine) zaplijenjena i spaljena knjiga U mučilištu - paklu Jasenovac autora Đorđa (Juraja) Miliše, koji je kao komunist proveo u ustaškom logoru Jasenovac oko godinu dana i potom pušten na slobodu. U knjizi je opisao svoje doživljaje iz logoraških dana, ali ti se opisi nikako nisu uklapali u stereotipe koji su se već tada stvarali o ustašama i NDH. Miliša je proglašen duševno poremećenom osobom, a knjiga sudski zabranjena, službeno, zbog širenja "lažnih vijesti koje ugrožavaju narodne interese", odnosno zbog vrijeđanja "žrtava i pobjednika". Autoru se nije oprostilo što je mnoge ustaše prikazao kao osobe s "ljudskim licem" i karakterima koji se nisu nikako uklapali u nametnute klišeje po kojima su oni svi odreda bili "dželati", "krvoloci", "zvijeri" i "demoni", a sporni su bili i opisi logoraške svakodnevice koji su u mnogome odstupali od komunističkih prikaza tretmana zatočenika u ovom "logoru smrti". I nije Miliša bio jedini bivši zatočenik Jasenovca kojem su silom začepili usta - takvih je na stotine i osuđeni su na vječitu šutnju.

 Što reći o sudbini jednoga Ante Cilige, utemeljitelja Komunističke partije Jugoslavije i njezina visokog dužnosnika koji je bio progonjen od Sovjeta, ustaša, pa i svojih drugova jugoslavenskih komunista, samo zato što se držao činjenica i istine. Kao jedan od kadrova KPJ, pobunio se protiv Staljinovog crvenog terora (u vrijeme dok je bio predavač na KUNZM - Komunističkom univerzitetu zemalja Zapada u Lenjingradu) i proveo 3 godine u sovjetskom gulagu, a nakon odslužene kazne bježi iz SSSR-a. U svojim je knjigama oštro kritizirao neljudske metode komunizma, a zbog opisa života u ustaškom logoru Jasenovac (u kojem je proveo oko mjesec dana) pao je u nemilost Titovog režima i bio progonjen u cijelom poratnom razdoblju. Knjige koje je napisao su zabranjene, a bilo je kažnjivo čak i svako spominjanje njegova imena. Jedan od "smrtnih grijeha" koji mu je zapečatio sudbinu u Titovoj Jugoslaviji, bio je taj što je u jednoj od svojih knjiga objavio pismenu izjavu bivšeg zatočenika ustaškog logora Jasenovac, Srbina iz Sarajeva i četničkog simpatizera Vojislava Prnjatovića (što ju je ovaj dao 1942. godine, neposredno nakon puštanja iz Jasenovca Nedićevoj "Komisiji za izbeglice i preseljenike" u Beogradu), a u kojoj se opisi života i rada u logoru bitno razlikuju od onoga što je tvrdila komunistička historiografija. Zanimljivo, Ciligu su obilježili kao krivca za ono što je (navodno) izjavio Prnjatović, a poseban su problem predstavljali opisi svakodnevnog života i u tom kontekstu odnosi između Srba i Židova u okviru unutarnje logorske uprave, kao i Prnjatovićeve ocjene ponašanja pojedinih logoraša-Židova, što je bilo okarakterizirano kao "najcrnji antisemitizam" i "otrovna mržnja prema Židovima". Na drugoj strani, publiciranje iste Prnjatovićeve izjave (zbog koje je Ante Ciliga izopćen iz društva i stavljen na stup srama kao "antisemit") od strane Srpske pravoslavne crkve ne izaziva nikakvu pozornost, ni medija, ni državnih institucija Srbije, a ni židovske zajednice koja jednostavno šuti.

 Svatko tko traga za povijesnom istinom i javno je iznese, odnosno lati li se analize zabranjenih tema držeći se činjenica a ne velikosrpskih i komunističkih dogmi i mitova, u današnjoj Hrvatskoj dolazi pod udar cenzure kao u vrijeme Aleksandra Rankovića. I to dovoljno govori o našem mentalnom stanju, ali i o tomu tko uistinu vlada ovom zemljom. 

 No, vratimo se Krležinom prijatelju i kumu, ideologu četničkog koljačkog pokreta (za kojeg vrijede neka druga pravila) i podsjetimo na neke detalje iz njegova životopisa koji se najčešće prešućuju - ne samo u Srbiji, nego i kod nas u Hrvatskoj.

 Dragiša Vasić je na poticaj Slobodana Jovanovića 1936. godine utemeljio ekstremnu srpsku nacionalističku organizaciju Srpski kulturni klub, koja je okupljala intelektualce velikosrpskog usmjerenja - četnike i monarhiste - i bio njegov potpredsjednik. Od tada datira i njegovo prijateljstvo sa Stevanom Moljevićem, pobornikom četničkog pokreta (koji je bio predsjednik banjalučkog odbora Srpskog kulturnog kluba). U vrijeme Konkordatske krize 1938. godine, na strani je srpskih nacionalista. Oštro se protivio sporazumu Cvetković - Maček i uspostavi Banovine Hrvatske 1939. godine. Odmah nakon travanjskog sloma i kapitulacije Jugoslavije 1941. godine prilazi Draži Mihailoviću i postaje vrlo ugledan član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta (jedan od četvorice najutjecajnijih u četničkom vodstvu) i njegov ideolog. Smatrali su ga zamjenikom Draže Mihailovića. Do kraja rata ostao je vjeran četnicima i velikosrpskoj ideji i sa Stevanom Moljevićem bio zadužen za propagandu, a uživao je i potporu starog prijatelja Slobodana Jovanovića, tada člana izbjegličke jugoslavenske "vlade" u Londonu. Iako jedno vrijeme u ranoj mladosti sklon republikanizmu, ostao je prepoznatljiv po svojim ekstremnim stajalištima i idejama čiju su suštinu činili "Velika Srbija", odnosno, etnički čista država koja će u svoje granice okupiti sve Srbe.

 Tomu u prilog govori prepiska koju su imali on i Stevan Moljević vezano za Moljevićev program "Homogena Srbija" u kojem su detaljno opisane granice buduće "Velike Srbije" i obrazloženo koje sve krajeve treba etnički očistiti od "stranog elementa" kako bi se dobila nacionalno čista i homogena Srbija na najvećem dijelu predratne Jugoslavije. U okviru Srpskog književnog kluba, Dragiša Vasić je aktivno radio na projektu "Srpske zemlje" s ciljem "ujedinjenja svih istorijski i etnički srpskih teritorija u srpsku administrativnu jedinicu unutar buduće federalne Jugoslavije".

  Odnos nas Hrvata - i pogotovu naše intelektualne "elite" - prema vlastitoj povijesti i povijesnoj istini,  blago rečeno, sramotan je i omeđen "antifašističkom" istinom koja nema nikakve veze sa stvarnim događajima iz prošlosti. Naša historiografija još uvijek je crno-bijela i podložna matricama što su nam ih kreirali velikosrpski i komunistički ideolozi kroz gotovo 72 godine postojanja Prve i Druge Jugoslavije, dok u javnom prostoru, pa čak niti u znanstvenim institucijama koje su zadužene za izučavanje povijesti, nema snage, mudrosti ni hrabrosti kako bi se otvorila nova stranica i izvršila temeljita revizija lažnih i nametnutih dogmi.

Krležin kum i prijatelj, četnički major Dragiša Vasić (na slici desno) s omiljenim komandantom "Čičom" - Dražom Mihailovićem, 6. prosinca 1942. godine, u selu Gornje Lipovo iznad Kolašina (Crna Gora)

(Adresa slike)

 Zastrašujuće je do koje mjere su naše "elite" (kako intelektualne, tako i političke) i dalje spremne ponašati se oportunistički i zbog vlastitog komoditeta zatvarati oči pred dokazima i činjenicama - a sve kako se ne bi zamjerile tzv. antifašistima koji kolo vode, ne samo u medijima nego i na društvenoj i političkoj sceni uopće. Taj truli kompromis na štetu povijesne istine ali i protivno vitalnim interesima hrvatskoga naroda, jedna je od bitnih značajki naše zbilje i ono što nas poput "kineskog zida" dijeli od stvarnosti i drži mentalnim zarobljenicima srpsko-komunističkih dogmi i mitova.

 Danas se u Hrvatskoj rijetko gdje može pročitati istina o ovom istaknutom ideologu četničkog pokreta čije su fašističke ideje uvelike odredile i djelovanje zločinačke, koljačke organizacije Draže Mihailovića tijekom Drugoga svjetskog rata.

 Titov intimus Krleža nikad se nije odrekao svoga prijatelja iz mladosti četničkog ideologa Dragiše Vasića, niti mu je tko od komunista - uključujući i kućnog prijatelja i idola Tita - to zamjerao. Oštrica osvete i odmazde bila je usmjerena ka ustašama i domobranima, ili točnije Hrvatima, jer ne treba zaboraviti kako su nakon rata pobijeni deseci tisuća žena, djece i staraca, samo zato što su bili članovi obitelji poražene vojske ili se sumnjalo u njihovu lojalnost komunističkom režimu.

 Koliki je Krleža bio beskičmenjak, svjedoči i to što nikad u poratnom razdoblju nije ni jednom jedinom riječju spomenuo velikosrpsku tiraniju i krvavu diktaturu kralja Aleksandra, iako je kao "uvjereni ljevičar" i "humanist" u razdoblju Prve Jugoslavije na tu temu objavljivao vrlo oštre članke. Evo, primjerice, teksta predgovora što ga je napisao 1928. godine za brošuru beogradskog odvjetnika, disidenta i borca za ljudska prava, Rajka Jovanovića, Glavnjača kao sistem (oštro osuđujući hrvatskog književnika Milana Marjanovića zbog veličanja velikosrpske tvorevine Kraljevine Jugoslavije i njezine personifikacije - "Vidovdanskog hrama"):

 "Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.

 Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno 'prostitutkama', kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!

 Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.

 Poslije Barbusseove knjige o 'Balkanskim krvnicima', beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.

 Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5. XII. 1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, 'izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči'.

 U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni posljednja.

 Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

 Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!

                                                                                    M. Krleža

Predgovor brošure:    

Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem,

Zagreb 1928.

Izdanje Zaštite čovjeka"

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619 -620.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.).

 Tzv. Organizacija Jugoslovenske Nacionalne Omladine koju ovdje spominje Krleža, bila je sastavnicom ORJUNA-e (Organizacija jugoslovenskih nacionalista), koja je u biti bila četnički pokret i iz koje su kasnije regrutirani pripadnici četničkih oružanih postrojbi pod krinkom "jugoslovenstva".

 Općepoznata je činjenica da su komunisti predratni kraljevski režim zvali "vojno-fašističkom diktaturom". Pa kako to da je Miroslav Krleža, bard hrvatske i jugoslavenske književnosti evoluirao u tolikoj mjeri da mu u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata nisu smetali ni velikosrpska diktatura ni četnici?

 No, nema tu nikakve enigme - kod ljevičara je ambivalentnost ove vrste zakonitost, a ne eksces ili slučajnost. Četnici i komunisti stari su saveznici, koji su tek pred kraj rata zaratili oko naklonosti zapadnih saveznika i vlasti, a do tada je među njima vladala uglavnom idila. Treba samo pročitati Zapise iz oslobodilačkog rata (I - III), Sarajevo 1946., Titovog prijatelja i čovjeka od povjerenja Rodoljuba Čolakovića i sve je jasno kao dan.

 Zato se ne treba čuditi što su Tito i njegov Vrhovni štab u tri navrata obnarodovali amnestiju četnicima Draže Mihailovića (najprije rujna i studenoga 1944. godine i potom 15. siječnja 1945.). Već 12. rujna 1944., nakon dogovora s Titom, kralj Petar II. Karađorđević izdao je čuveni 'Ultimatum' Ravnogorskim ali i ostalim četnicima. Naredio im je prekid suradnje sa Silama osovine i zapovjedio uspostavu suradnje s partizanskim pokretom i stavljanje pod komandu Josipa Broza Tita. Svoj govor preko Radio Londona, završio je riječima:

"Svi oni koji se ne odazovu ovom pozivu neće uspeti osloboditi se izdajničkog žiga, ni pred narodom ni pred istorijom."

  I tako je partizanski pokret od početnih jedva 7.000 ljudi (u prosincu 1941. godine) na kraju rata (u proljeće 1945. godine) brojao gotovo 800.000 pripadnika - što je nezabilježena progresija u svjetskim razmjerima i povijesti ratova.

 Nakon što su obrijali brade i na šajkače umjesto kokardi stavili petokrake, dojučerašnji četnici-koljači krenuli su kao "partizani" i "oslobodioci" u nove masovne pokolje - od Bleiburga, Maribora, Macelja, Hude jame i Jazovke do brojnih drugih stratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kojih je na tisuće.

 Dragiša Vasić u Srbiji je rehabilitiran 2009. godine. Kod nas u Hrvatskoj nikad nije ni bio sporan, pa ga ne moramo rehabilitirati. Intimus velikog titoista i ljevičara Miroslava Krleže, uostalom, nikako ne može biti negativac - već zbog same činjenice da je bio njegov kum i prijatelj.

 I to valjda spada u antifašizam, odnosno, u našu ("hrvatsku") inačicu "antifašizma". Da nije jadno, ponižavajuće i tragično bilo bi smiješno.

(Video): Huda jama;

 

Zlatko Pinter/PDN