Stari koji u ratu nije zaboravio slabije: Oproštaj od Ante Topića

Na mjesnom groblju u Čepinu danas su se okupili brojni prijatelji, suborci, članovi obitelji i mještani kako bi se posljednji put oprostili od Ante Topića – Starog, hrvatskog branitelja, zamjenika zapovjednika treće čete Čepinskog bataljuna 130. brigade, čovjeka čije je srce i u najtežim danima Domovinskog rata ostalo otvoreno za najslabije.

Preminuo je u noći s ponedjeljk u 79 godini, a ispraćen je dostojanstveno – u tišini molitve, ali i u snazi sjećanja na život ispunjen djelima.

Njegovo ime ostalo je zapisano i u ratnim danima, u Biltenu Čepinskog bataljuna iz ožujka 1992. godine, gdje je objavljena priča pod naslovom „U ovom prljavom ratu…“. Bila je to priča o čovjeku koji usred granata i plamena nije zaboravio na životinje koje su ostale bez gospodara, na bespomoćne koji su u ratnom vihoru ostali bez glasa.

„U ovom prljavom ratu svjedoci smo stradanja životinja. Besciljno bauljaju kaljavim slavonskim cestama…“ – zapisano je tada. A u tim redovima živio je Stari.

Spašavanje Dorke iz pakla Laslova

Za najžešćih borbi u Laslovu nebo je gorjelo. Kuće su nestajale u plamenu, granate su parale zrak, a između detonacija nastupala bi zlokobna tišina. U toj tišini začuo se zvuk koji je nadjačao rat – rzanje konja iz zapaljene štale.

Dok su drugi tražili zaklon, Stari je potrčao prema dimu. Ušao je u goruću štalu i pronašao preplašenu smeđu kobilu. Dorka.

„Osjetila je da je čovjek blizu. Kao da se malo smirila“, zapisano je tada.

Odvezao ju je, izveo na dvorište, pronašao kola i izveo je iz pakla. Dok su granate fijukale, on je uz pušku vodio konja na sigurno. Kasnije je govorio kako mu je u Laslovu ostao i automobil – ali nije mogao otići i ostaviti životinju u plamenu.

Dorka je preživjela. Postala je najomiljeniji stanovnik salaša. A Stari ju je obilazio kad god je mogao, brinući se da je nahranjena i zbrinuta. U ratnom vihoru, usred smrti, odlučio je spasiti život.

Srce koje je ostalo nježno

Briga za životinje kod njega nije počela u ratu. Othranio je dvadesetak janjaca na dudu. U podrumu ratne kuće mjesec dana dijelio je prostor s kujicom Azrom, koja mu je postala tiha suputnica dok su vani padale granate.

Govorio je da su trenuci među životinjama – trenuci tišine koje stvarnost rijetko dopušta. Kada nije bilo akcije, obilazio bi napuštena dvorišta, staje i obore, hraneći napušteno blago.

Suborci su ga zvali „taticom“. Uvijek u pokretu, uvijek s nekom sitnicom koja je na prvoj crti značila više od velikih riječi.

Most „getva“ i smijeh usred rata

S njim nikada nije bilo dosadno. Ostala je zapisana i anegdota o mostu na kojem je, usred obilaska položaja, završio na zemlji nakon što je umjesto stajanja – pao.

Suborci su ga zadirkivali:
„Stari se slupao k’o bundeva!“

Smijeh je bio prkos smrti. I to je bio dio njega – ozbiljan u odgovornosti, ali vedar u duhu.

Oproštaj u vjeri i pomirenju

Na današnjem ispraćaju molitvu je predvodio župnik Župe Uskrsnuća Kristova i Duha Svetoga u Čepinu,  vlč. dr. sc. Ivan Kunčević, koji se prisjetio osobnih susreta sa Starim.

Govorio je o razgovoru u ljetnom danu, o sumnjama, razočaranjima i iskrenosti. O trenutku kada su, kako je rekao, zajedno „kladili se da Bog postoji“ – pozivajući se na poznatu misao matematičara Blaisea Pascala.

„Ako nešto postoji – sve dobivam. Ako ništa ne postoji – ništa ne gubim“, rekao je tada župnik, prisjećajući se njihova razgovora.

Stari je prihvatio tu „opkladu vjere“. Ispovjedio se, pričestio, primio bolesničko pomazanje. U posljednjem susretu obećao je da će, kada dođe pred Boga, moliti za „nevjerne Božje službenike“.

„Ovaj sprovod je duboko tužan, ali i radostan jer vjerujem da je naš Stari sada kod Gospodina“, poručio je župnik.

Tko voli životinje…

Narodna mudrost kaže: „Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude.“ Kod Starog to nije bila izreka, nego način života.

U ratu u kojem su gorjela sela i sudbine, on je spašavao konja. U podrumu pod granatama dijelio je prostor s napuštenom kujicom. U tišini između akcija hranio je janjce.

Bio je ratnik, ali prije svega – čovjek.

Danas, dok se nad Čepinom spušta večer, a zemlja prekriva lijes hrvatskog branitelja, ostaje priča o Anti Topiću – Starom. Priča o onima koji su znali da snaga ne leži samo u oružju, nego u srcu koje ne otvrdne ni u ratu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja.