Što je predviđao muslimansko-srpski sporazum o podjeli BiH
RAZBIJANJE MITOVA-O OVOME SE U SARAJEVU ŠUTI
Jedan od mitova bošnjačke politike je kako Hrvatska i Srbija i Hrvati i Srbi u BiH provode sporazum Tuđman- Milošević iz Karađorđeva o podjeli BiH, dok se probosanske snage bore i uvijek su se borile za jedinstvenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu, kazao je jučer na konferenciji “Društvena politička realnost i budućnost BiH”, organizirane u povodu 25 obljetnice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić, piše Hrvatski Medijski Servis.
Ćosić je podsjetio kako sastanak Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu uopće nije bio tajan, kako se to u javnosti nastoji predstaviti, kako je s tog sastanka objavljeno priopćenje za javnost, a nitko od onih koji govore o sporazumu u Karađorđevu nije taj sporazum predočio javnosti. -Nije, zato što on jednostavno ne postoji, kazao je. .
S druge strane muslimansko- srpski sporazum o podjeli BiH postoji i on je objavljen u medijima. Potpisali su ga Alija Izetbegović i izaslanik Radovana Karadžića Momčilo Krajišnik o BiH kao uniji republika, koji predviđa da nakon 2-3 godine republike, uključujući i srpsku republiku, organiziraju referendume na kojima bi se građani tih republika izjasnili o tome žele li ostati ili ne u BiH, kazao je Ćosić.
Zajednička muslimansko srpska deklaracija o podjeli BiH, odnosno stvaranju Unije republika nastala je 16. rujna 1993.godine u Ženevi a na njenom su sadržaju radili Momir Bulatović, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević., podsjeća Hrvatski Medijski Servis.
U muslimansko-srpskoj Deklaraciji se navodi da su njeni autori “spremni da odmah pristupimo normalizaciji odnosa s hrvatskim narodom u svjetlu rješenja na mirovnoj konferenciji u Ženevi”.
U Deklaraciji se strane potpisnice obvezuju na bezuvjetan prekid vatre, potom i na oslobađanje zarobljenika. Spominje se da će do 21. rujna biti oslobođeno 207 srpskih zarobljenika iz Tarčina i isti broj muslimanskih zatvorenika iz zatvora Kula.
Predviđeno je i formiranje radne skupine za praćenje poštivanja manjina na teritorijima pod kontrolom Armije BiH i vojske bosanskih Srba.
Teritorijalno razgraničenje dviju Republika
U točki 5. Deklaracije predviđa se formiranje Radne skupine za, kako se kaže, “posebna pitanja koja se odnose na teritorijalno razgraničenje dviju Republika u budućoj Uniji Bosna i Hercegovina, uključujući i oblast Brčko, Bosanska Krajina, dolina Neretve, Istočna Bosna i planina Ozren, a također uključujući prirodno pravo dvije Republike na prilaz moru.“
Potom je slijedio dio Deklaracije koju njeni autori nazivaju “dodatak obvezama o kojima smo se već sporazumjeli da se tijekom sljedeće dvije godine pronađe trajno rješenje upravljanja sarajevskim okrugom”.
“Po postizanju zajedničkog prihvatljivog rješenja teritorijalnog razgraničenja tri Republike u okviru Unije i tijekom prve dvije godine postojanja Unije“, piše negdje pri kraju srpsko-muslimanske Deklaracije iz Ženeve, ” postojat će odredba o referendumu koji će se održati na zajednički dogovoreni datum u okviru Republika Unije po pitanju slažu li se građani bilo koje od republika da ostanu u Uniji, ili da je napuste”.
U Deklaraciji je precizirano i kakva će biti sudbina, ustavno-pravna perspektiva Unije (Bosne i Hercegovine), ako se ona raspadne, odnosno ako se jedna od republika na referendumu izjasni za izlazak. “U slučaju raspada Unije, sva prava Unije Republike Bosne i Hercegovine, uključujući i članstvo u Ujedinjenim narodima, automatski se prenosi na Republiku s dominirajućom većinom muslimanskog stanovništva”.
Autori Deklaracije napisane na ekavici navode da prihvaćaju “principe Londonske konferencije“, te da “uzimaju u obzir rješenja predložena na Ženevskoj mirovnoj konferenciji koja se odnose na sporazum o konstituciji buduće Unije Bosne i Hercegovine”.
Na kraju Deklaracije njeni potpisnici su odlučili “da imenuju svoje povjerenike s punim ovlastima i odgovornošću za cjelokupnu provedbu sporazuma predviđenih ovom Deklaracijom“.
Alija Izetbegović je kao svog povjerenika imenovao Harisa Silajdžića, dok je Momčilo Krajišnik postavljen za povjerenika Radovana Karadžića.
Ivo Komšić, kojeg je Izetbegović postavio u Predsjedništvo RBiH da glumi Hrvata, je u svojoj knjizi, komentirajući ovaj dokument, napisao: “Ovu Deklaraciju je potpisao Izetbegović s Krajišnikom samo dan nakon što je potpisao Deklaraciju s Tuđmanom. To se saznalo tek 16. rujna 1993. godine”.
Komšić piše i da je “prvi put Izetbegović praktično legalizirao “Republiku Srpsku” i omogućio joj odcjepljenje od BiH putem referenduma”. Komšić, također, pojašnjava da, “iako su u preambuli kao potpisnici Bulatović, Karadžić i Milošević, Deklaraciju je sa “srpske strane” potpisao Krajšnik, a s muslimanske (naziv Bošnjaci tada još nije postojao) Izetbegović.
Desetak dana nakon potpisanog sporazuma u sarajevskom hotelu Holiday inn, 27. i 28. rujna 1993. organiziran je Bošnjački sabor. Izetbegović je očekivao kako će Sabor potvrditi srpsko-muslimanski sporazum o podjeli BiH i stvaranju muslimanske republike na prostoru pod kontrolom tzv Armije RBiH, no to se nije dogodilo.
Sporazum je odbijen, uz obrazloženje da bi muslimanska republika obuhvaćala samo 22 posto teritorija BiH, koliko je kontrolirala u to vrijeme muslimanska vojska i ne bi imala izlaz na more, bila bi u neprijateljskom hrvatskom i srpskom okruženju, ne bi imala izlaz na granice BiH, itd..
Prema svjedočenju Hakije Meholjića, člana delegacije iz Srebrenice, i donedavnog predsjednika Općinskog odbora SDP-a Srebrenice, koja je uz pomoć međunarodnih mirovnih snaga stigla na skup u Holiday Innu, (a njegove riječi su potvrdili još neki sudionici) njima je Alija Izetbegović tada predlagao da se Srebreničani kolektivno isele iz opkoljene enklave pod međunarodnom zaštitom i nastane se na teritoriji sarajevskih prigradskih općina – Vogošće i Ilidže. Bila je to Izetbegovićeva operacionalizacija srpsko-muslimanske Deklaracije koju je deset dana ranije potpisao a Momčilom Krajišnikom u Ženevi, odnosno onog dijela koji se odnosio na razgraničenje među budućim republikama Unije BiH.
Izetbegović: Nudi mi Clinton da uđu četnici u Srebrenicu i izvrše pokolj pet tisuća Muslimana
“Nudi mi Clinton da uđu četnici u Srebrenicu i izvrše pokolj pet tisuća Muslimana i bit će intervencija NATO snaga na srpske položaje. Što vi mislite o tome?“, pitao je Izetbegović delegaciju Srebreničana, prema Meholjićevom svjedočenju, a on mu je odgovorio: “Jesi li ti lud?! Tko će dati da ide na klanje, ti ne ideš“.
Nepunih dvije godine kasnije, u srpnju 1995. godine, nakon pada Srebrenice u ruke Mladićeve vojske, američki predsjednik Bill Clinton ne samo da ne razmatra vojnu intervenciju, nego je prema dokumentima koje je konzultirao novinar britanskog “Guardiana” gotovo očajan zbog te grozne činjenice.
“U telefonskim razgovorima s dugim stranim liderima, dok su trajale masovne egzekucije, Clinton je stalno iskazivao razočaranje činjenicom da Armija BiH nije uspjela obraniti Srebrenicu…“, piše Julian Borger. On citira Clintona koji francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracku govori da je Armija BiH iz Srebrenice “pobjegla umjesto da se bori protiv Srba.
“U Srebrenici je bilo oko 3 tisuće bosanskih vojnika, ali oni su otišli bez borbe. Razgovarat ću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su vrlo skeptični prema ideji dopreme trupa helikopterima, naročito ako se Bosanci ne žele boriti”, kazao je Clinton.
-Govori li ovako čovjek, državnik najmoćnije zemlje, koji je samo dvije godine ranije, navodno, zazivao pokolj Bošnjaka u Srebrenici kao povod da vojno napadne Vojsku Republike Srpske? Definitivno ne, nikako ne, piše Senad Avdić u Slobodnoj Bosni i dalje se pita:- Je li američki predsjednik, kao i drugi državnici s kojim je razgovarao tih kritičnih dana, znao da je Srebrenica demilitarizirana zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda? Naravno, jest, ali zacijelo se znalo i to i da demilitarizacija u Srebrenici nikada nije bila ozbiljno provedena. Zato Clinton rezignirano konstatira da se Armija BiH, odnosno, kako je rekao, “Bosanci ne žele boriti”.
To, međutim, otvara jednu sasvim drugu, za mnoge u Sarajevu i dalje neugodnu, tabuiziranu temu, od koje se već dva i pol desetljeća bježi unutar bošnjačkog političkog i vojnog vrha: kako je (to je pitanje koje se nikada nije ozbiljno otvorilo), Armija BiH tri i pol godine nakon početka rata, u trenutku kada je brojala, službeno, 300 tisuća vojnika, kada je, između ostalog, i uz pomoć, odnosno prešutnu suglasnost SAD, nabavljala i dobivala ozbiljno teško naoružanje, kada je imala taktičko-operativna i manevarska znanja i iskustva (što su potvrdile oslobodilačke akcije Petog, a kasnije i Sedmog Korpusa Armije BiH), kako je dakle ta vojska dopustila da se 28. divizija ARBiH u Srebrenici, koja nije bila tehnički bespomoćna, ali jest kadrovski i personalno obezglavljena, moralno ispražnjena, sama suprotstavi Mladićevoj krvoločnoj soldateski?!
I kako to da tijekom cijelog trajanja srpske vojne operacije “Krivaja 95” vojni vrh u Sarajevu i njegovo civilno zapovjedništvo nisu poduzeli skoro ništa, odnosno jesu tek nekoliko pojedinačnih, simboličkih akcija, da zaštiti borce i stanovništvo od Mladićevog genocidnog uragana?!, pita se Avdić./HMS/
