VIJESTI

Strašne sudbine Martine Štefančić, četverogodišnje djevojčice mučki ubijene u Borovu Selu na prvi dan proljeća 1992. i Aleksandre Zec, tipični su primjer političkog licemjerja

05.02.2024 16:18

Post je malo duži, pa koga ne zanimaju teme #SABA #bojanglavašević #aleksandrazec , neka preskoči.

Dobila sam link na portal Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske gdje je prije nešto više od godinu dana, u prosincu 2022., prenesena kritika na tekstove objavljene 15. prosinca iste godine u 951. broju Hrvatskog tjednika, među njima i na moj tekst pod naslovom „Nekrofilija nad obitelji Zec“.

Autor osvrta izvorno objavljenog na točno. net je novinarArmando Černjul, inače s podnaslovom „Smeta im ubijena obitelj Zec“, koji se odnosi na temu o kojoj sam ja u tom broju HT-a pisao, Černjul kaže sljedeće:

„Pamflet “Nekrofilia nad Aleksandrom Zec nastavak je velikosrpske politike u Hrvatskoj” stanovite Tanje Belobrajdić (nema je u impresumu suradnika) objavljen je na čak pet stranica (24., 25,. 26.. 27. i 28.). Slučaj ili afera”obitelj Zec” dobro je poznat ne samo u Hrvatskoj, nego na području cijele bivše SFRJ. Da javnost podsjetimo da se radi o stravičnom ubojstvu 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec. Najprije su u večernjim satima pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a RH došli ispred kuće obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevki i ubili mesara Mihajla Zeca pred suprugom Marijom i kćerkom Aleksandrom. Majka i kćerka su odvezene na Sljeme, ubijene i bačene kod Planinarskog doma Adolfovac. O toj tragediji govorio je saborski zastupnik Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, novinara, publicista. pisca i heroja Domovinskog kojeg su pripadnici srpske paravojne vojske ubili na Ovčari 20.11.1991. godine. Zanimljiv je podatak da je Vukovarac završio studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sin Bojana u Saboru više puta ponovio kako je jedna obitelj, obitelj Zec, praktički izbrisana s lica zemlje i kako se prije 31 godine u noći sa 7. na 8. prosinca dogodio jedan od najstrašnijih zločina. Hrvatski tjednik iz pera stanovišta Tanje Belobrajdić, uz ostalo, piše: “Bojan Glavašević najbolje vrijedi kada kaže da je zločin bio jedan od najstrašnijih u hrvatskoj povijesti, a laže kada kaže da je čitava obitelj izbrisana s lica zemlje jer su ostala još dva člana. Kako izgleda kada je čitava obitelj 'izbrisana', Glavašević je mogao saznati na primjeru obitelji Pakšec u Vukovaru. Susjedi Srbi ubili su 1992. ubili oca Stjepana, zatim suprugu Anu i sinove Darija i Damira, a onda je svih četiri bacila u bunar. Čak sedam obitelji iz Brodsko-posavske županije izgubilo je po dvoje, a Brođaninu Josipu Staniću zrakoplovna je bomba u samo jednom trenutku zauvijek oduzela troje djece – kćerku Andrijanu ( ,

sinove Dalibora (5) i Marinka (1), te suprugu Željka (32) i majku Katu (75). Sva ubojstva treba osuditi! Ne, Tanja Belobrajdić sudi saborskom zastupniku Glavaševiću bezrazložno i nepotrebno. Pa, k tome nije dosta što je objavila dotična autorica, još je trebalo da Marijačić ili zamjenica Andrea Černivec na naslovnici “ubace” dio optužbe:”nastavak je velikosrpske politike u Hrvatskoj u kojoj sudjeluju Tomašević, Pupovac, Glavašević…”

******

Pročitala sam nekoliko puta i doista mi je nejasno, što to uvaženom Černjulu nije jasno? Osim toga, čitajući kritiku, ne znam zašto nema naslova – „Smeta joj Bojan Glavašević“, jer mi se to čini njena poanta, iako u kolumni koju sam napisao spominjem i niz drugih osoba. Međutim, ne smeta mi ni ubijena obitelj Zec, ne smeta mi ni Bojan Glavašević, a ne smeta mi ni ovaj nesuvisli komentar Armande Černjule. Uvijek i zauvijek, smeta mi neistina i manipulacija. U nastavku je cijeli, kako Černjul "tepa" pamflet, koji sam napisao za HT, kako se SABA RH /pravni sljednik SUBNOR H/ ne slaže, jer se inače ne bi našao na njihovim stranicama, a ja i danas iza svake napisane riječi. stojim, ma kako ih je netko tumačio.

******

Hrvatski tjednik, broj 951. od 15. prosinca 2022.

Tekst: Nekrofilija nad Aleksandrom Zecom

Napisala: Tanja Belobrajdić

Iako je već odavno poznato kako strašno ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec nema veze s njenom nacionalnošću, 31. obljetnica zločina u kojem je, zajedno s majkom, po nacionalnosti – Hrvaticom, likvidirana kao svjedok ubojstva svoga oca, zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, nova je/stara prigoda da se, po uhodanom receptu, još jednom obnovi psihoza kolektivne krivnje hrvatskog naroda i države Hrvatske.

Svjedokinje ubojstva, a ne osobe 'neispravne nacionalnosti'

S obzirom na to da je glas javnosti prošle godine prvi put ozbiljno i poprilično jasno postavio pitanje zbog čega se isključivo ovo ubojstvo, odnosno isključivo djevojčica koja je ubijena kao svjedok ovoga ubojstva neprestano spominje, dok se sve ostale dječje žrtve ubijene tijekom Domovinskog rata drže u potpunom zaboravu, odnosno za najveći dio njih se, osim kao dio statistike, uopće i ne zna - one nemaju ime i prezime, o njima nije napisana knjiga ili predstava, za njih nitko ne traži naziv trga ili ulice – bivši potpredsjednik Vlade RH , Boris Milošević oglasio se na svom profilu na Facebooku, gdje je napisao:

„Prije 31. godine u kasnim večernjim satima u kuću obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevci došli su pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH. Ubrzo potom, Mihajlo Zec, otac, ubijen je pred kućom. Svjedokinje ubojstva, Marija Zec, majka, i dvanaestogodišnja Aleksandra Zec, iste noći su odvedene na Sljeme, ubijene i bačene u blizini Planinarskog doma Adolfovac”.

Nadalje, Boris Milošević će reći kako se 'prošle godine na tridesetu obljetnicu, kao što nikada do tada nije pisao i javno govorio tko je Mihajlo Zec', pa će popisati što je 'je pročitao' kao razlog njegova ubojstva. Željeći sve nabrojano banalizirati, kao poantu, okrenut će 'pilu naopako' i ustvrditi kako će se to 'sutra pisati i za druge koji su završili na Pakračkoj poljani'.

Pri tome, očito nesvjesno, kratko i jasno izreći isključivi će razlog kasnije likvidacije i Marije i Aleksandre Zec; bile su svjedoci ubojstva njihovog supruga i oca, a ne zato što u ta teška vremena nisu bile 'ispravne nacionalnosti'.

Izbrisani s lica zemlje

U povodu istoga događaja, govorom u hrvatskom Saboru, saborski zastupnik Bojan Glavašević otišao je korak dalje. U nekoliko minuta svoga govora, nekoliko je puta ponovio kako je 'jedna obitelj, obitelj Zec, praktički izbrisana s lica zemlje' te kako se prije 31. godine u noći 7./8. prosinca dogodio 'jedan od najstrašnijih zločina u našoj povijesti'.

Slušajući taj govor, netko neupućen u slučaju Zec, ako takav u Hrvatskoj uopće postoji, mogao bi pomisliti kako se osim spomenutog ubojstva tijekom Domovinskog rata nije dogodilo ni jedno drugo te da je Hrvatska zemlja u kojoj eskadroni smrti i danas lutaju, a završavaju dvanaestogodišnje djevojčice. u jamama za otpad.

Zbog obitelji ostalih poginulih i nestalih, nesmotrena je i uvredljiva Glavaševićeva izjava kako je ubojstvo upravo Aleksandre Zec jedno od najstrašnijih u Domovinskom ratu. Za tragični primjer dovoljno je spomenuti kako je čak sedam obitelji iz Brodsko-posavske županije izgubilo po dvoje djece, a ako je užas takvog gubitka na bilo koji način uopće mjerljiv – Brođaninu Josipu Staniću je avionska bomba, u samo jednom trenutku zauvijek oduzela troje djece - kćerku Andrijanu (

, sinove Dalibora (5) i Marinka (1) te suprugu Željka (32) i majku Katu (75).

S druge strane, u kontekstu mučnog ubojstva tri člana obitelji Zec i govora Bojana Glavaševića, neumjesno zvuči i logični komentar, ako ga netko, pritisnut nametnutom krivnjom i stidom, usudi izreći – 'Ali nisu izbrisani s lica zemlje kao obitelji, preživjelo je dvoje djece Zečevih, mlađa kći i sin', međutim, on je neophodan, jer se već stvara novi mit, koji uskoro, kao ni mnogi drugi, proizvedeni u istoj industriji mitova i laži, neće moći biti izbrisan. A kako to izgleda kad je neka obitelj doista potpuno 'izbrisana s lica zemlje' u uvjetima gotovo identičnim onima u kojima je ubijen tročlan obitelji Zec; područje bez ratnih djelovanja, upad u obiteljsku kuću i ubojstvo tijekom noći, uklanjanje svjedoka, bacanje njihovih tijela u jame, tek jedan od brojnih primjera, ubojstvo je obitelji Pakšec.

Cijela obitelj Pakšec, supružnici Stjepan i Ana i njihova dva malodobna sina Dario i Damir, ubijeni su dana 9. travnja 1992. godine u vukovarskom naselju Sajmište.

U knjizi 'Mama ne vidim nebo', u kojoj se opisuje prekinuta vukovarska djetinjstva, autorica Ani Galović, zapisat će:

“Početkom 1992. godine jedino što je Stjepanu i obitelji od imovine ostalo bio je automobil, crveni Golf 2 kojeg je uz kuću nudio u „zamjenu” kako bi iz Vukovara sigurno izveo suprugu i sinove. Ne, nije mu dopušteno. U neposrednoj blizini kuće obitelji Pakšec, živjela je udovica, srpske nacionalnosti s kojom su imali dobre susjedske odnose. S obzirom na bezvlašće i činjenicu da je noću “mrak gutao ljude”, znala je prenoćiti u njihovoj kući. Unatoč svojoj srpskoj nacionalnosti, gospođa se nije osjećala sigurno u svom domu.

Tog dana 9. travnja 1992. u lokalu Taksi, u vlasništvu zamjenika zapovjednika Teritorijalne obrane Vukovar, Stanka Vujanovića, dvojica pripadnika, odlučila su otići do obitelji Pakšec i uzeti njihov automobil. Jedan od njih poznavao je obitelj Pakšec s obzirom na to da su bili susjedi. Odjeveni u civilnu odjeću, iza 19 sati navečer stigli su pred kuću te naoružani ušli u hodnik. Stjepan i Ana Pakšec, te mlađi sin Damir i susjeda bili su u dnevnom boravku, dok je stariji sin Dario bio na katu. Prijeteći oružjem izveli su Stjepana u hodnik te su mu rekli da mu uzimaju auto jer se obitelj Pakšec ionako nalazi na spisku za iseljenje pošto su – Hrvati. Stjepan je pristao na “dogovor” bez dogovora. Upozoren je da prikupi i preda sve vrijednosti iz kuće jer ih ionako neće moći ponijeti sa sobom. Dok je Stjepan u hodniku razgovarao, za to vrijeme, drugi je iz dnevne sobe izveo susjedu, pripadnicu srpske nacionalnosti. U sobi tik do dnevnog boravka, obojci su nad njom, naizmjenično pazeći na Pakšece, izvršili zločin silovanja. Kada im je Stjepan predao ključeve automobila nisu bili zadovoljni pa su tražili novac. Stjepan je pokušao sačuvati posljednje novce koje su imali ali je uz prijetnju dobio nekoliko udaraca u glavu drškom pištolja. Tada je supruga Ana donijela posljednjih 150 maraka, što je silno razbjesnilo obojicu. Odlučili su ubiti cijelu obitelj, ali susjedu kao njihovu Srpkinju poštedjeti.

Za to vrijeme stariji sin Dario, sišao je u dnevni boravak dok je jedan od dvojice na njih pazio kako ne bi pobjegli ili pozvali pomoć. Prvi je susjed odvezao kod poznanice “na čuvanje” koja joj nije dopustila otići. Kada se vratio, Stjepan je oboji predao sve vrijednosti koje su imali, no bez imalo milosti ispali su mu nekoliko hitaca u glavu, te su ga na mjestu usmrtili. Suprugu Anu, te dječake Darija i Damira zatim su izveli iz dnevne sobe te im se učinilo da sjednu na stražnje sjedalo njihovog crvenog Golfa 2. Preplašene, odvezli su ih u Novu ulicu, kod kućnog broja 28. Tamo se nalazila zatvorena kapija, ali raščišćeno dvorište srušene kuće, te bunar. Ana i dječaci nisu pružali otpor, nisu pokušali bježali niti pozvati u pomoć. Postrojeni ispred bunara, okrenutih leđa, dvojica egzekutora ispalili su im smrtonosne hice u glavu. Nakon čega su podigli poklopac bunara te su njihova tijela bacila u 15 metara dubok mrak. Istim autom vratili su se pred kuću obitelji Pakšec, u deku zamotali tijelo ubijenog Stjepana te prevezli do iste lokacije kako bi i njegovo tijelo ubacili u bunar.“

Danas, u nizu lijepo uređenih kuća, u tihoj ulici na Sajmištu, jedna kuća strši kao avet. Neobnovljena, zapuštena. Kupača za nju nema. Znatiželjnicima, susjedi će ispod glasa reći – 'Pusti, tu su ubijeni Pakšeci. Ne pitaj.'

U Vukovaru danas više ne postoji prezime Pakšec. Izbrisani su s lica zemlje, kako to veli zastupnik Glavašević. Vukovarac.

Politika falsificiranja povijesti i vlastite promocije

Progovarati o monstruoznom ubojstvu Aleksandre Zec ni jedna čestita osoba, ni jedan čestiti branitelj, ne smatra narušavanjem digniteta Domovinskog rata. Naprotiv. Ubojstvo djeteta nitko, nikada ne će opravdati, ni pod kojim okolnostima, međutim, hrvatski narod u cjelini ne može nositi teret krivnje i odgovornosti za čin pojedinaca. Nekrofilija nad obitelji Zec koja se provodi početkom prosinca posljednjih nekoliko godina, osobito nad Aleksandrom, izvrtanje je poznate istine, kako bi se teret jednog nedjela trajno usadio u povijest Zagreba i sustavni nastavak politike falsificiranja činjenica i povijesti. Njeni predvodnici s jedne strane su srpske interesne skupine, a s druge oni koji glume da im je stalo do Aleksandre Zec, no njena smrt im nema nikakvo drugo značenje osim u svrhu vlastite osobne ili političke promocije. Da je drugačije, sjetili bi se ponekad i nekog drugog djeteta stradalog, ako ne u ratnim, onda u sličnim okolnostima. A bilo ih je, itekako, dječaci likvidirani pucnjem u potiljak, Damir i Dario Pakšec, nisu izdvojen slučaj.

Za vrijeme ratnih događanja, oko deset tisuća Hrvata iz Vojvodine razmijenilo je imovinu sa Srbima u Republici Hrvatskoj. Najbliže ratnoj liniji, u Kukujevcima, selu dvanaest kilometara udaljenom od Šida, živjelo je većinsko hrvatsko stanovništvo. Žitelji toga sela svakodnevno su maltretirani prijetnjama, pretresima i tjelesnim zlostavljanjima, pa je veliki dio stanovništva iz straha za vlastitu sigurnost napustio svoje domove. Jozo Matijević, njegova supruga Ana i šesnaestogodišnji sin Franjo, jedini od brojne obitelji Matijević koji su ostali u Kukujevcima, pritisnuti sve učestalijim maltretiranjem Šešeljevih radikala te dolaskom srpskih izbjeglica koji su ‘birali’ kuće, odlučuju također otići u Hrvatsku. S čovjekom iz Žlebine, sela u blizini Mađarske granice, nedaleko od Terezina Polja, dogovorili su zamjenu kuće i sačinili predugovor. Pripremili su stvari za selidbu i naručili kamion kako bi krenuli put Hrvatske. Noć prije odlaska iz sela, oko 23 sata, kuću Matijevićevih opkolilo je desetak naoružanih osoba pristiglih u dva automobila. Idućeg dana, u Žlebinu su stigle samo stvari obitelji Matijević. Jozi, Ani i šesnaestogodišnjem Franji, izgubio se svaki trag. Nakon mirne reintegracije, njihova će tijela biti iskopana iz masovne grobnice. Kada su ubijeni, ruke su im bile vezane žicom.

Zanimljivo, novinarka Ivana Paradžiković, je, kao djevojčica, s obitelji, također prognana iz vojvođanskog sela Kukujevci, Za razliku od Matijevića, Paradžikovići su imali su više sreće. Godine 2016. Ivana Paradžiković, tadašnja urednica emisije 'Provjereno', dobila je nagradu 'Krunoslav Sukić' koju dodjeljuje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka. Nagradu koju je dobila, posvetila je Aleksandri Zec, a tom je prigodom, između ostaloga, izjavila: "Nagradu sam posvetila Aleksandri Zec zato što me njezina tragična sudbina duboko potresla…”

Dvije djevojčice u pidžami

U razmaku od samo tri i pol mjeseca, u Hrvatskoj su se dogodila dva strašna ubojstva. Jedno je potreslo Hrvatsku, ali i širu javnost. Drugo nije potreslo nikoga. Iz jednostavnog razloga što za njega, osim obitelji i prijatelja, gotovo trideset godina nitko nije znao. Pa kako je to moguće? Jer, ubijene su dvije djevojčice. Obje u pidžami. Objema se dogodilo ono što se nikada ni jednoj djevojčici, ni jednom djetetu ne bi nikada smjelo dogoditi. Nikada.

Brojne su sličnosti u ta dva okrutna ubojstva, ali temeljna razlika koja se neprestano podvlači i s kojom se država Hrvatska 31 godinu drži u ulozi taoca, je u uniformi počinitelja.

Strašne sudbine Martine Štefančić, četverogodišnje djevojčice mučki ubijene u Borovu Selu na prvi dan proljeća 1992. i Aleksandre Zec, tipični su primjer političkog licemjerja. Prvo ubojstvo kao da ne postoji, dok se zbog drugog država Hrvatska neprestano proziva, cjelokupni hrvatski narod etiketira, karakter Domovinskog rata neumorno propitkuje, a različite sumnjive udruge desetljećima parazitiraju na novcu poreznih obveznika. Napokon, Martinine posljednje riječi nitko ne zna, nitko za njih ni ne pita. Ne zna se je li plakala, je li dozivala baku, uz njene je noge pronađena. Bernadica, ime Martinine bake nikome ne znači ništa. Za razliku od imena Aleksandrinog oca, Mihajla.

Kome pripadaju sjećanja?

Prije godinu dana, Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke gradske skupštine kojim predsjedava Rada Borić, Inicijativa mladih za ljudska prava podnijela je prijedlog za imenovanje ulice po Aleksandri Zec. Isti je odbor na sjednici u studenom ove godine jednoglasno usvojio i zaključak da se u Fond imena za imenovanje javnih površina unese ime Madine Hussiny, afganistanske djevojčice koja je prije pet godina – 21. studenoga 2017. poginula u naletu vlaka pri prelasku hrvatske granice, a na prijedlog Inicijative – Zagreb grad utočište. Ime Martine Štefančić, Franje Matijevića ili Damira i Daria Pakšeca, nije predložio nitko. Po njima nisu snimljene predstave, napisane knjige niti su im posvećene nagrade.

Sva djeca ubijena pod bilo kojim okolnostima u Hrvatskoj, naša su djeca. Sva imaju pravo na pravdu i sjećanje. Dužnost nam je da ih komemoriramo sve i svima obilježimo mjesta stradavanja. Na žalost, podsjećanja na likvidaciju većine od te djece nisu poželjna jer remete politiku oprosta i zaborava. Pa ipak, jedan se zločin svake godine, u dnevno političke svrhe, uporno reciklira. Počivaj u miru djevojčice, nisi to zaslužila.

******

Oni koji su pročitali osvrt Armande Černjule, novinarke s ogromnim iskustvom koja ima više novinarskog staža, nego ja godina života, a odavno sam prešla pola stoljeća, pa mu se ovo ne može uzeti kao 'omaška', sigurno su mogli donijeti krivi zaključak, a osobito jer se tekstovi izvorno objavljeni u Hrvatskom tjedniku mogu pročitati samo u tom tiskanom izdanju, odnosno rijetko se prenose na neki portal, pa je na ovakav način njima lako manipulirati. Međutim, ja ću uvijek kad na takve manipulacije naiđem, reagirati, neovisno o protoku vremena. uvijek. Jer je to jedini način da im se stane u kraj.

Izvor:društvene mreže

Autor: Tanja Belobrajdić/Foto: društvene mreže

#velikosrpska politika #Siniša Glavašević #Tanja Belobrajdić #obitelj Zec #SABA #Martina Štefančić