Super stidljivost! Zaštitna moć sramežljivosti
“Sramežljivost nije problem, ali mi se upravo tako ponašamo.” Piše doktorica Deborah MacNamara direktorica je Kid’s Best Bet, obiteljskog savjetovališta, zaposlena je na fakultetu u Institutu Neufeld i autorica je knjige Odmaraj se, igraj se, rasti, koja je prevedena na 7 jezika u članku koji je prvi put objavljen u Magazinu Ecoparent. “Sramežljivu djecu nazivamo nepristojnom i asocijalnom, pogotovo kad njihova reakcija na približavanje nepoznatih znači skrivanje iza nogu, plaženje jezika, čudne izraze lica ili čak odbijanje razgovora. Budući da obično težimo kvalitetama poput neovisnosti i socijalne sofisticiranosti, postupci vezani uz sramežljivost, posebno kod djece, ostaju užasno neshvaćeni. Sramežljivost nije problem koji treba riješiti, već je dio zdravog razvoja i osigurava to da naša djeca vjeruju pravim ljudima. Sramežljivost je instinkt koji pokreće dijete da se odupre približavanju ljudi koji nisu iz njihovog “sela”. Djeca ne bi trebala slijediti nikog drugog i trebaju ih voditi oni koji su odgovorni za njih. Sramežljivost zatvara vrata odnosima koji se natječu s roditeljem za djetetovu pažnju i vodstvo, a dijete zadržava kod kuće tamo gdje je na sigurnom i zbrinuto.
Instinkti sramežljivosti javlajuju se između 5 i 6 mjeseci kada bebe počinju pokazivati lagani protest i tjeskobu zbog razdvajanja. Prije ove dobi mogu sretno prelaziti s jedne osobe na drugu dok im mozak ne razvije sposobnost
zaključavanja o primarnoj vezanosti koja najbolje odgovara njihovim potrebama. Kad se djetetov mozak odluči za primarnu vezanost, često će se automatski početi opirati kontaktu i bliskosti s drugima. Jedine osobe koje će dijete obično prihvatiti u ovom su trenutku poznate osobe s kojima ih je upoznala njihova primarna vezanost.
ČEMU STID? Možda se pitate zašto je priroda uopće stvorila instinkte sramežljivosti. Da biste razumjeli sramežljivost, morate shvatiti kako ona štiti i čuva najveću djetetovu potrebu: povezanost. Sramežljivost je namijenjena zatvaranju vrata odnosa s nekim ljudima, tako da ljude s kojima ste vezani može bolje vidjeti. Sramežljivost postavlja ekskluzivnost u vezu, omogućujući joj da postane dublja i personaliziranija.
Kad je malo dijete sramežljivo s drugom djecom, roditelji se mogu brinuti da se njihovo dijete neće naći prijatelje i da se neće uklopiti u društvo. Mala djeca zapravo ne trebaju povezanost s vršnjacima da bi rasla; trebaju duboke veze s odraslima.
Pritisak na ranu vršnjačku socijalizaciju nije u skladu s razvojnom znanošću koja nam govori da djeca moraju prvo znati tko su prije nego što mogu biti dobar prijatelj drugima.
Fokus za malu djecu trebao bi biti na poznavanju vlastitih snova, želja, potreba i preferencija prije nego što se usredotoče na druge ljude.
Sramežljivost s drugom djecom u ranim godinama zadržava fokus na njihovom razvoju i presijeca konkurentske priče koje bi ih spriječile da formiraju vlastitu. Etikete sramežljivosti obično dolaze od odraslih koji ne poznaju dijete i koje oni drže na distanci. Učitelji moje djece često bi primijetili koliko su moja djeca bila tiha samo da bi bili šokirani kad bi saznali da su kod kuće glasni i bučni. Ono što ne uspijevamo shvatiti jest da bi djeca trebala biti oprezna kada i što mogu podijeliti s nekim – sramežljivost osigurava da mogu vjerovati ljudima kojima se otvaraju. Sramežljivost nije pogreška.
Prirodno je da odrasli koji su odgovorni za dijete imaju najveći utjecaj na njih. Najveća pogreška koju možemo napraviti je pokušati sramežljivo dijete nagovoriti da reagira izvan svojih instinkata – čineći da se osjećaju nelagodno zbog onoga što jesu. Ovo je opasna poruka koja može poslužiti da nadjača prirodne instinkte koji ih trebaju voditi, čuvati i omogućiti im cjelovit razvoj. Pravi problem je naše vlastito nestrpljenje i nerazumijevanje sramežljivosti.
DOBRO JE DA NIJE DOBRO- Mnogo je beskorisnih odgovora na sramežljivost, osobito onih koji pretpostavljaju da je problem u djetetu. Neki će ljudi silovitim reakcijama poticati sramežljivo dijete da se otvori: “Gledaj me kad pričam!” ili “Što
je s tobom, zar ne znaš pozdraviti?”
Kad prisiljavamo dijete da se angažira i ne poštujemo njegove instinkte sramežljivosti, to može dovesti do regresije ili trauma kod djeteta. Kad sam s vlastitom djecom izlazila u javnost, bilo je neizbježno da ih ljubazna osoba pozdravi. Njihovi su se odgovori kretali od povika: “Odlazi!” i sakrivanja iza mojih koljena, ili bi se moj najstariji pomaknuo ispred svoje sestre da je zaštiti. Često sam željela reći ljudima da, iako razumijem da su njihove namjere prijateljske, djeca iz vrlo dobrih razloga ne trebaju biti oduševljena nepoznatim ljudima.
Kad stranci na silu pomaknu granice malog djeteta, narušavajući njihov osjećaju sebe, to ih čini zatvorenijima na povezivanje s novim ljudima. Kad ne razumijemo funkciju koju sramežljivost igra, to može otežati drugim članovima obitelji koji se žele povezati djetetom. Ako baka ili djed već neko vrijeme nisu vidjeli malo dijete, može doći do snažnog sramežljivog odgovora kad ga posjete. Prigovori da se možda ne viđate dovoljno često mogu izazvati uvrijeđenost kod bake i djeda. Rješenje je pomoći im da razviju povezanost, ali ne omalovažavati sramežljivost djece. Što se više osoba ponaša suparnički ili zahtjeva da dijete progovori, to će se dijete više oduprijeti razgovoru ili dijeljenju svojih ideja. To je često slučaj u učionici kada se dijete osjeća prisiljenim da progovori, ali nema čvrstu vezu s ljudima s kojima razgovara. Sramežljiva djeca često su pogrešno označena kao
tjeskobna u tom kontekstu kad je zapravo istina da im nedostaje odnos koji bi ih izvukao iz njihove ljuske. Nije posao djeteta graditi odnos s odraslom osobom – na odrasloj je osobi da strpljivo pozove dijete u vezu s njima.
PRIRODNA TRANSFORMACIJA Baš kao što je priroda djeci ugradila instinkte sramežljivosti, ona im je također pružila prirodno rješenje. Iako instinkt zaziranja od drugih možda nikada neće napustiti, istodobni nagon prema želji za odnosom s drugima pomaže mu se suprotstaviti. Što dijete više postaje vlastitom osobom, to više formira vlastite ideje i želje, od kojih mnoge uključuju interakciju s drugima. Ako vole igrati nogomet i žele se pridružiti nekom timu, instinkti prirodne sramežljivosti povući će se na drugo mjesto. Što više dijete voli glumiti i pjevati, to će njegove nagone sramežljivosti više preplaviti želja da ga se vidi i čuje na sceni. Mnogo je male djece koja će, unatoč instinktu da se zaziru od drugih, proglasiti da su spremna za školu i hrabro ući u školski autobus. Zdrav razvoj odgovor je na suočavanje s instinktima sramežljivosti. Kako se ovisnost djeteta o njihovim odraslima smanjuje, povećava se njihova spremnost da traže smjernice i društvo drugih ljudi. Što su zreliji, to se više ne mogu složiti i sa svojim sramežljivim instinktima. Iako bi jedan dio djeteta mogao biti sklon izbjegavanju kontakta, drugi dio želi pružiti ruku i podijeliti iskustva s drugima oko sebe. Ne moramo tjerati dijete iz ljuske – priroda ima plan pomoći mu da prirodno izađe.
POVEZIVANJE S PLAHOM DJECOM Kad shvatite svrhu nagona sramežljivosti, manja je vjerojatnost da ćete stvari pogoršati i umjesto toga možete koristiti ove strategije.(…)
Gradite mostove i normalizirajte sramežljivost
Ako dijete nerado razgovara s vama, pričekajte neko vrijeme, ležerno porazgovarajte s roditeljem i prenesite mu da razumijete da jednostavno još nije spremno pozdraviti nepoznate. Kad sam jednog dana otišla na sastanak u kuću kolege, pokušao je pozdraviti moje malo dijete i potražio je njene oči kako bi dobio osmijeh. Kad ga je dočekalo lice “drži se podalje od mene”, nježno je rekao: “Ona u sebi ima dražesne instinkte sramežljivosti”, i pustio ju je na miru. Kad je moja kći vidjela da razgovaram s kolegom, koji je mudro premostio udaljenost pokazujući prihvaćanje, a ne protivljenje, prirodno se opustila i slijedila naš primjer. Našase djeca moraju osjećati sigurno s odraslima koji su odgovorni za brigu o njima i ovo ne bi trebalo biti prepušteno slučaju ili se premještati s osobe na osobu.
Da su naša društvena očekivanja u skladu s onim što djeca doista trebaju, ne bismo sramežljivost vidjeli kao neuspjeh, već bismo je cijenili zbog važne uloge koja omogućava djeci da svoje vrijednosti, odnose i osjećajsebe razvijaju svojim ritmom i pod budnim okom osoba kojima vjeruju.”
Izvor:Narod
