Sveti Juraj je, moglo bi se reći, univerzalni svetac. Štuju ga i katolici i pravoslavci i muslimani, a posebno ga štuju Romi. Omiljen je i u našim krajevima, njemu su posvećene mnoge crkve i mnoga mjesta, a zapravo malo tko od vjernika zna reći o svetom Jurju više od onoga da se liturgijski časti 23. travnja. 

Spomendan sv. Jurja pada u proljeće – 23. travnja (ranije se slavio 24. travnja) – pa je štovanje toga sveca vezano, osim uz konje i druge životinje, uz molbu da Bog, po zagovoru sv. Jurja, blagoslovi usjeve i cjelokupna gospodarstva. Tako su se u raznim krajevima uvriježili i različiti običaji. Npr, među hrvatskim Romima vjernicima, uz blagoslov konja pronalazimo i običaj ranojutarnjeg umivanja u cvijeću, u nekim krajevima bi se pravili vijenci od trava i cvijeća pa bi se njima ukrašavale glave životinja (vijenci bi se stavljali oko vrata ili na rogove), drugdje su se cvijećem kitili pragovi i štokovi prozora i vrata, negdje su se u predvečerje palili krijesovi, preko kojih su mladići i djevojke preskakali kako bi se do idućeg Jurjevdana zaštitili od groznice. Drugdje bi opet prolazile povorke s trubama napravljenim od vrbovih ili lijeskovih grana, itd.

Narodni običaji na Jurjevdan

U nekim su krajevima bili uobičajeni i ophodi, kada bi mladići i djevojke išli od kuće do kuće i ostavljali po jednu zelenu grančicu (kao znak dobrih želja), i pri tome ukućanima pjevali različite pjesme, a domaćini bi ih darivali jajima, slaninom, novčićima ili kakvom drugom sitnicom. Potom bi domaćini te grančice zadijevali u polja, staju ili na neko drugo prigodno mjesto, kako bi si na takav način osigurali dobar urod i blagoslov u kući i staji. Ponegdje je bio običaj da majke svoju djecu išibaju koprivama, kako bi bila zdravija i otpornija na bolest. Drugdje su mladići obilazili kuće svojih dragana i poljskim cvijećem kitili njihove kuće ili pleli ljuljačke, kao znak udvaranja. Naravno, posebno su se kitili oni koji su toga dana slavili imendan, kako bi im se na takav način prenio blagoslov.

Češće su sve te običaje pratili praznovjerni elementi, prepuni strahova od uroka, vještica i demonskih sila, a također su postojali razni gotovo magijski običaji. Primjerice, da bi se osiguralo zdravlje cijele naredne godine, bilo je potrebno odmah u svitanje okupati se ispod česme u ledenoj vodi. Djevojke su „provjeravale” hoće li se te godine udati na način da bacaju papuče preko kuće, pa ako se peta papuče okrene prema kući, bio je to znak da će se udati, dok su prsti označavali da joj se to neće dogoditi. Slično je bilo i sa strukom koprive, koji bi se preko noći stavljao na plot, a prema tome kako ga se zatekne sutra ujutro, znat će se hoće li udaje biti ili ne.

Križićanje 

Domaćini bi vodom donosenom s blagoslova uoči Bogojavljenja (nekada se blagdan nazivao Vodokršće) rano ujutro škropio kuću, ukućane, staju, dvorište, kokošinjac i druge prostore imanja, kako bi se svi zaštitili od bolesti, vukova, zmija, demona… Na Jurjevdan su bile uobičajene i procesije, češće uz blagoslov polja, kao i mnogi drugi običaji, koji su se podosta razlikovali od mjesta do mjesta.

U nekim je krajevima bio običaj križićanja (tetoviranja, najčešće po rukama) na Jurjevdan, a kao spomen na turska vremena, kada su si djevojke pravile tetovaže u obliku križa na čelu, prsima i posebno na rukama (nadlanici), kako bi na takav način spriječile da ih Turci siluju ili odvedu sa sobom. Na dan sv. Jurja su se križićali mladići i djevojke od kojih petnaestak godina, a obično na način da se zamiješa med s usitnjenim izgorenim drvetom, te se u to umače igla i njome crta križ na tijelu, a potom se iglom po crtežu izbocka u nekoliko navrata, kako bi koža upila boju. I danas se mogu susresti starije žene, posebno iz bosanskih i hercegovačkih krajeva, koje imaju na ruci istetoviran jedan ili više križeva.

Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.