TIGROVI U VUKOVARU!
Svjedočanstvo Vilima Karlovića, pripadnika Tigrova po isječku iz knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”
“Dana 30. rujna 1991. oko 15 sati iz Zagreba krećemo prema Vukovara i bili smo sretni zbog toga što odlazimo na trenutno najopasnije ratište u Hrvatskoj. Naš put autobusom prema Vukovaru počeo je uz hrvatske domoljubne pjesme koje smo iz srca svi naglas pjevali. Naša raspjevanost i sreća izvirali su iz ispunjene želje našeg zapovjedništva, a to je - otići u Vukovar i boriti se za svoju domovinu.
Nakon prolaska kroz Vinkovce došli smo u Nuštar i autobusom skrenuli prema Marincima. Našu kolonu činili su autobus, jedno malo dostavno vozilo i civilni kamion koji je bio pun pješačkog oružja i opreme. Putevi kojima smo se vozili prema Marincima bili su makadamski pa je već i to bio znak dolaska u ratnu zonu. Neprijateljski avioni su nadlijetali spremni svaki tren ispustiti svoj smrtonosni teret na nas.
Zaobilazimo Marince i krećemo dalje prema Bogdanovcima. Znali smo da je Vukovar opkoljen i kako ćemo se do njega morati provući skrivajući se da nas neprijatelj ne primjeti. Osim što ćemo se morati provlačiti kroz neprijateljske crte, morat ćemo, isto tako, biti spremni i na borbu.
U Bogdanovce dolazimo oko osam sati na večer. Javili smo se zapovjedniku obrane koji nas odvodi do podruma jedne kuće. U njoj smo čekali vodiča koji nas je trebao odvesti u Vukovar. U Bogdanovcima nije bilo struje, sve je u potpunom mraku, samo se čuju odjeci detonacija u daljini. Odmah smo upoznati kako te detonacije dolaze iz pet kilometara udaljenog Vukovara. Naposljetku oko ponoći dolazi čovjek koji se predstavlja vodičem, a koji će nas povesti prema Vukovaru. Nakon toga slijedio je posljednji sastanak na kojem nam je objašnjeno na koji način ćemo ući u grad. Jedina mogućnost je “kukuruzni put”, jedini kojim je još moguće ulaziti i izlaziti iz grada. Upozoreni smo na mogućnost zasjeda te da moramo biti spremni na borbu s neprijateljem. Dogovoreno je da prema gradu idemo pješice, dok će sva tri vozila krenuti iza nas i uz rizik pokušati proći prema gradu. Nikome više nije bilo do šale, a svi smo pomalo postajali svjesniji kako je pred nama nešto s čime se još nikada nismo susreli. Čak se i pet kilometara od Vukovara osjećalo da ćemo uskoro ući u zonu koja će po mnogočemu promijeniti naše živote, a nekima ih i oduzeti.”
Posljednju skupinu Tigrova čine:
Zapovjednik: Josip Nemec “Dok”
Andreas Lephamer “Švabo”
Harlan Von Basinger “Beba” (poginuo)
Boris Trifunovski “Borko”
Krešimir Vranješević “Dugi”
Žarko Fruk
Saša Jezerik (poginuo)
Robert Lengel
Željko Major (poginuo)
Zvonko Gelemanović “Slavonac”
Damir Mlinarić “Mlinke”
Ivica Hruškar
Domagoj Jakšić
Igor Čaušević
Mladen Kosec
Mijo Franjić (poginuo)
Domagoj Pavić
Marko Rogić
Vilim Karlović
Valja napomenuti kako je ovo bila posljednja grupa Tigrova koja je došla i uspjela ući u grad, a ujedno i zadnja grupa branitelja uopće koja je ušla kao pomoć u opkoljeni Vukovar.
U grad Vukovar je prva skupina Tigrova stigla još 24. lipnja na čelu sa zapovjednikom Dragom Horvatom njih 200-tinjak, kasnije su stizale i druge manje grupe Tigrova, s tim da valja napomenuti kako su čak i prije 24. lipnja 1991. stigle grupe Tigrova u Ilok i Erdut koje su pripadale općini Vukovar, a koliko su i male grupe Tigrova značile u obrani Vukovara preporučujemo da pogledate emisiju “Heroji Vukovara, Tigrovi 2. dio Silos Dunav”
Svim poginulim Tigrovima neka je laka Hrvatska gruda za koju nesebično položiše svoje mlade živote...
