TKO JE OTEO I UBIO DR. IVANA ŠRETERA? Misterij “Hrvatskog Gandhija” koji je nestao bez traga

Kažu da je u ratu prva žrtva istina, ali u zapadnoj Slavoniji, u ljetu 1991. prva žrtva bila je nada. Nada da se ludilo može zaustaviti razumom, nada da susjed neće pucati na susjeda.
A utjelovljenje te nade bio je jedan čovjek. Doktor Ivan Šreter. On nije nosio uniformu.
Nije nosio pušku. Njegovo jedino oružje bila je njegova liječnička... I upravo zato on je bio prva meta. Ovo je priča o čovjeku koji je pokušao biti most u vremenu kada su svi drugi gradili zidove.
I koji je zbog toga platio najveću cijenu. Da bismo razumjeli tragediju Ivana Šretera, moramo razumjeti pakrac T91. To nije bio samo grad.
To je bila bačva baruta. Etnički... Hrvati i Srbi koji su desetljećima živjeli jedni pored drugih, sada su se gledali preko nišana. Propaganda iz Beograda trebala je odnose, naoružavala sela, poticala strah.
Balvan revolucija se širila. Ceste su se zatvarale, atmosfera je bila teška, ljepljiva od mržnje. Svi su znali da se sprema Oluja.
U središtu te Oluje stajao je doktor Šreter. Bio je ravnatelj bolnice u Lipiku. Bio je ugledan čovjek, intelektualac, domoljub.
Postao je predsjednik lokalnog HDZ-a, vođa Hrvata u tom kraju. Ali on nije bio tipičan političar tog vremena. Nije držao zapaljive govore.
Nije pozivao na oružje. Naprotiv, zvali su ga Hrvatski Gandhi. Njegova filozofija bila je jednostavna, kršćanska i u tom trenutku opasna.
Mir pod svaku cijenu. Doktor Šreter je vjerovao ljudima. Vjerovao je da se sa Srbima u Pakracu može dogovoriti.
Da su to njegovi pacijenti, njegovi susjedi. Odlazio je u srpska sela, nenaoružan, bez pratnje. Razgovarao je s ljudima koji su već držali prst na obaraču.
Pokušavao ih je uvjeriti da ne nasjedaju na propagandu, da ne kreću u rat protiv vlastite domovine. Liječio je njihovu djecu. Za njega pacijent nije imao nacionalnost.
Imao je samo dijagnozu. Ali njegova dobrota tumačena je kao slabost. Njegovi pozivi na mir, u ušima ekstremista, zvučali su kao prijetnja.
Za vođe pobune u zapadnoj Slavoniji, Šreter je bio problem. Ne zato što je bio opasan vojnik, već upravo zato što nije bio. Bio je moralni autoritet.
Dok god je on govorio o miru, bilo je teže započeti rat. Morao je biti ušutkan. Napetost je rasla kroz proljeće i ljeto.
Već u ožujku 1991. dogodila se Pakračka bitka, prvi oružani sukob. Šreter je tada bio otet prvi put, ali je brzo pušten zahvaljujući intervenciji mirovnih snaga.
To je trebalo biti upozorenje. Znak da se pravila igre mijenjaju. Prijatelji su ga upozoravali.
Ivane, makni se, skloni se u Zagreb, oni te žele mrtvog. Ali on je odbijao. Govorio je, ja nisam nikome.
Ovo je moj grad, ovo su moji ljudi. Ne mogu ih ostaviti.
18. kolovoza 1991. nedjelja. Dan koji će označiti početak kraja za doktora Šretera.
Vraćao se iz Zagreba gdje je bio na službenom sastanku. Mogao je ostati tamo. Mogao je i izabrati sigurnost.
Ali on je sjeo u svoj automobil i krenuo natrag. Nije znao da su se stvari na terenu drastično promijenile u posljednjih 24 sata. Pobunjeni Srbi postavili su barikade na svim prilazima gradu.
Kukunjevac, selo na ulazu u Pakrac, postalo je utvrda. Cesta je bila blokirana balvanima, starim strojevima i naoružanim stražama. Bio je to zid mržnje kroz koji se nije moglo proći.

Doktor Šreter se približavao Kukunjevcu. Vozio je polako. Vidio je prepreku na cesti.
Vidio je ljude s puškama. Vjerojatno je, u svojoj naivnoj vjeri u ljude, pomislio da će ga prepoznati. Da će reći, to je naš doktor, pustite ga.
Zaustavio je automobil. Spustio je prozor. Ali ljudi koji su ga okružili nisu vidjeli liječnika.
Vidjeli su neprijatelja. Vidjeli su predsjednika HDZ-a. Vidjeli su trofej.
Grubo su ga izvukli iz automobila. Udarci kundacima. Psovke.
Vezivanje ruku. U tom trenutku, na prašnjavoj cesti u Kusonjama, Ivan Šreter je prestao biti slobodan čovjek.
Postao je broj. Postao je talac.
Njegova otmica nije bila slučajan incident pijanih seoskih stražara. Bila je to ciljana akcija.
Znali su tko dolazi. Čekali su ga. Vijest o otmici, hrvatskog Gandija, prostrujila je zapadnom Slavonijom.
Za hrvate u Pakracu i Lipiku to je bio šok. Ako su mogli oteti doktora, čovjeka mira, što tek čeka ostale. Strah je postao opipljiv.
Doktor Šreter odveden je u nepoznato. Njegov automobil je ostao na cesti, prazan, s otvorenim vratima, kao tihi svjedok zločina.
Počeo je njegov križni put. Put koji će ga voditi kroz najmračnije podruma ljudskog zla, u zloglasni logor Bučje.
U sljedećem dijelu pratit ćemo tragove. Učit ćemo u logor Bučje, mjesto gdje je ljudskost prestala postojati.
Rekonstruirat ćemo kroz svjedočenja onih koji su preživjeli posljednje dane doktora Šretera. Što je proživio u rukama svojih mučitelja.
I kako je čovjek koji je cijeli život posvetio liječenju drugih, na kraju ostavljen da pati sam, u tami, bez lijeka i bez nade?
Kada su vrata automobila zatvorena, a doktor Šreter gurnut na stražnje sjedalo vojnog vozila, za njega je završio svijet koji je poznavao.
Završio je svijet medicine, etike i zakona. Počeo je svijet divljaštva.
Vozilo je jurilo kroz sela pod kontrolom pobunjenika, dublje u šumu, dublje u planinu Papuk.
Njegovo odredište nije bila policijska postaja. Nije bio zatvor, bilo je to selo Bučje.

U ljeto 1991. Bučje je prestalo, postalo je logor, glavni štab srpskih paravojnih formacija u tom dijelu Slavonije. Stara zgrada šumarije i veterinarska stanica pretvorene su u mučilišta. Za Hrvate iz tog kraja ime Bučje izazivalo je ledenu jezu.
Tko je tamo otišao, rijetko se vraćao.

Kada je doktor Šreter stigao, nije tretiran kao ugledni građanin ili liječnik. Tretiran je kao ratni trofej.
Njegovi otmičari su likovali. Uhvatili smo glavnog Ustašu, vikali su. To je bila etiketa koja je značila smrtnu presudu.

Za njih, on nije bio čovjek koji je liječio njihovu djecu. Bio je simbol Tuđmanove države, koju su mrzili.
Gurnuli su ga u podrum zgrade šumarije.

Prostorija je bila mala, vlažna i mračna. Nije bio sam. U Bučju su već bili zatočeni deseci civila i branitelja.
Ljudi su ležali na betonu, pretučeni, gladni, u vlastitom izmetu.

Kada su vidjeli tko ulazi, nastao je muk. Mnogi od njih su poznavali doktora.
Neki su bili njegovi pacijenti. Vidjeti njega, čovjeka koji je bio stup zajednice, u istom tom blatu, slomilo im je duh. Ako ni dr.
Šreter nije siguran tko jest, ali Šreter, čak i u tim uvjetima, nije prestao biti liječnik.

Preživjeli svjedoci pričaju o njegovom nevjerojatnom miru. Iako je i sam bio izložen torturi, iako su ga tukli i ispitivali satima, on je pokušavao pomoći drugima.
Svojim slomljenim rukama pokušavao je namjestiti kosti drugim zatvorenicima. Dijelio je utjehu. Govorio im je da ne gube nadu.
U tom podrumu on je bio jedino svjetlo.

Ispitivanja su bila brutalna. Zapovjednici logora željeli su od njega izvući priznanja o naoružavanju Hrvata, o planovima za genocid nad Srbima.
Željeli su da prizna stvari koje nije učinio, da potpiše lažne izjave koje bi koristili u propagandi.

Ali Šreter je bio tvrd orah. Njegova snaga nije bila fizička, bila je moralna.
Odbijao je mrziti. Čak i svojim mučiteljima obraćao se mirno, pokušavajući apelirati na njihovu savjest. To ih je, kažu svjedoci, izluđivalo još više.

Nisu mogli slomiti njegov duh. Međutim, njegovo zdravlje je kopnjelo. Bio je čovjek u 50-im godinama, bez lijekova, s teškim ozljedama od premlaćivanja.
U jednom trenutku, slomljena mu je ruka. Rebra su mu bila napukla. Ali najteža bol nije bila fizička.
Bila je to spoznaja da su njegovi otmičari ljudi koje je poznavao.

Neki od čuvara u logoru bili su njegovi bivši susjedi. Ljudi kojima je nekada pisao recepte.
Sada su oni držali ključeve njegove želje. Taj pad ljudskosti, ta izdaja susjedstva, bila je prava rana Bučja.

Dok je Šreter trunuo u logoru, vani se odvijala drama. Hrvatska vlast saznala je gdje se nalazi.
Njegova otmica postala je prioritet. Znali su da u rukama neprijatelja imaju čovjeka od ogromne važnosti.

Počeli su tajni pregovori. S druge strane, srpska strana je shvatila da u rukama ima kapitalca. Nisu ga željeli tek tako ubiti.
Željeli su ga iskoristiti. Željeli su ga razmijeniti za svoje ljude koji su bili u hrvatskim zatvorima. Šreter je postao valuta, predmet trgovine.

Krajem kolovoza i početkom rujna činilo se da postoji nada. Dogovorena je razmjena. Na jednoj strani dva srpska liječnika uhićena zbog pobune.
Na drugoj strani doktor Šreter. Sve je bilo spremno. Obitelj je čekala.
Prijatelji su čekali. Čak je i sam Šreter prema nekim svjedočenjima dobio informaciju da ide kući. Obukao je svoj jedini preostali prljavi sako.
Oprostio se sa suzatvorenicima.

Ali onda tišina. Razmjena je otkazana. Nitko nije znao zašto. Doktor Šreter nije izašao iz Bučja. Vraćen je u ćeliju.
Vrata su se ponovno zatvorila. I nikada se više nisu otvorila za njega.

Što se dogodilo? Zašto je razmjena propala? Je li netko namjerno sabotirao njegov spas?
U tom trenutku priča o Ivanu Šreteru prestaje biti samo priča o žrtvi rata i postaje priča o mračnoj političkoj igri.
Igru u kojoj je jedan mirotvorac bio vrjedniji mrtav nego živ.

U sljedećem dijelu istražit ćemo misterij propale razmjene. Učit ćemo u tragove koji vode do najviših političkih vrhova uključujući i neke ljude koji su i danas aktivni u hrvatskoj i srpskoj politici.
Postavit ćemo pitanje. Tko je imao moć spasiti Ivana Šretera, a odlučio je to ne učiniti?
I kako je moguće da, unatoč svim naporima, njegov trag nestaje u magli logora Bučje ostavljajući za sobom samo pitanja bez odgovora?

Kada se vrata logora Bučje zatvore, ona se rijetko ponovno otvaraju, ali za doktora Ivana Šretera ključ tih vrata nije bio u rukama čuvara logora, bio je u rukama političara u Zagrebu i u rukama onih koji su sjedili na dvije stolice.

Priča o neuspjeloj razmjeni doktora Šretera jedna je od najkontroverznijih epizoda domovinskog rata.
To nije samo priča o birokratskoj grešci. To je priča koja baca tešku sjenu na neke koji su i danas aktivni u političkom životu Hrvatske.

Glavni pregovarač s hrvatske strane bio je Slavko Degoricija, tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova.
On je bio čovjek koji je osobno poznavao Šretera. Znao je da vrijeme ističe. Znao je da je doktor u teškom stanju.

Degoricija je tražio kanal. Tražio je nekoga tko ima utjecaj na pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji. Nekoga tko može podići slušalicu i reći pustite ga.
I našao je čovjeka za kojeg je vjerovao da to može učiniti.

Taj čovjek bio je Milorad Pupovac, tada mladi politički lider Srba u Hrvatskoj.
Prema svjedočenju Slavka Degoricije, koje je kasnije objavio u svojim memoarima, dogovor je bio jasan.

Hrvatska će pustiti dvojicu uhićenih srpskih liječnika, koji su bili optuženi za sudjelovanje u pobuni, ali nisu okrvavili ruke.
Za uzvrat tražili su samo jednog čovjeka, Ivana Šretera.

Degoricija tvrdi da je Pupovac otišao u Pakrac da provjeri situaciju.
Kada se vratio u Zagreb, navodno je donio dobre vijesti. Rekao je, dečki bez brige, doktor je živ, razmjena je dogovorena.

Te riječi, doktor je živ, bile su slamka spasa za obitelj i prijatelje. Vjerovali su mu.
Hrvatska je strana ispunila svoj dio dogovora. Srpski liječnici su pušteni na slobodu. Otišli su.

Ali doktor Šreter nije došao. Dan razmjene došao je i prošao.
Na dogovorenom mjestu, na crti razdvajanja, hrvatski tim je čekao. Ali s druge strane nije se pojavio nitko. Samo tišina.

Što se dogodilo? Je li došlo do nesporazuma? Je li lokalni zapovjednik odbio poslušati naredbu? Ili je istina bila puno, puno gora?

Godinama kasnije počeli su izlaziti detalji koji lede krv u žilama.
Prema iskazima svjedoka i kasnijim istragama, u trenutku kada je u Zagrebu izrečena rečenica doktor je živ, Ivan Šreter je već tjednima bio mrtav.

Postoji velika vjerojatnost da je doktor Šreter likvidiran još krajem kolovoza ili početkom rujna, nedugo nakon dolaska u logor.
Neki svjedoci tvrde da je preminuo od posljedica mučenja. Drugi tvrde da je hladno krvno ubijen kao odmazda za srpske gubitke na bojištu.
Njegovo tijelo je sakriveno.

Ako je to istina, onda pregovori o razmjeni nisu bili pokušaj spašavanja. Bili su farsa.
Bili su okrutna igra kojom se kupovalo vrijeme ili politički poemi.

Netko je lagao. Netko je znao da trguje mrtvim čovjekom.
Pitanje koje i danas visi u zraku jest. Tko je znao?

Je li Milorad Pupovac znao da je Šreter mrtav kada je premio poruku?
Je li bio prevaren od strane svojih sunarodnjaka u Bučju ili je svjesno sudjelovao u obmani kako bi oslobodio srpske liječnike?

On je te optužbe uvijek poricao, ali sjena sumnje nikada nije nestala.
Slučaj Šreter postao je kostur u ormaru hrvatsko-srpskih odnosa.

Ali zašto ubiti čovjeka koji vrijedi više živ nego mrtav? Zašto ubiti Gandija?
Odgovor je možda upravo u tom naljepku.

Šreter je bio opasan za ekstremiste s obje strane, ali posebno za vođe pobune u zapadnoj Slavoniji poput Veljka Džakule.
Šreter je bio dokaz da suživot postoji. Bio je dokaz da nisu svi hrvati ustaše.

Dok god je on bio živ, postojala je mogućnost dijaloga.
Njegovom smrću, mostovi su spaljeni. Rat je postao jedina opcija.

Ubili su ga ne zato što su ga mrzili, nego zato što im je smetao njegov mir.

Nakon što je postalo jasno da razmjene neće biti, nastupila je druga faza zločina, prikrivanje.
Tijelo doktora Šretera je nestalo.

Nije bačeno u običnu jamu, sakriveno je temeljito.
U godinama nakon rata, istražitelji su prekopali desetke lokacija oko Bučja i Pakraca. Pronašli su mnoge druge žrtve, ali Šretera nisu našli.

To nije slučajnost. To je zavjera šutnje. Ostoji pakt među onima koji znaju gdje je zakopan.

Ljudi koji su sudjelovali u ubojstvu ili ukopu i dalje žive, neki možda u Srbiji, neki možda i u Hrvatskoj.
Oni šute. Šute jer znaju da bi otkrivanje tijela otkrilo i način smrti.

Otkrilo bi mučenje. Otkrilo bi da nije bilo nesretnog slučaja.
Nestanak tijela je posljednji čin mučenja.

To je mučenje obitelji koja nema gdje zapaliti svijeću.
To je poruka da moćnici i dalje kontroliraju istinu.

Doktor Ivan Šreter nije samo ubijen. On je izbrisan.

U posljednjem dijelu istražit ćemo nasljeđe ovog slučaja. Vidjet ćemo kako se uspomena na doktora Šretera održava živom unatoč šutnje institucija i postavit ćemo pitanje koje je važnije od same prošlosti.

Može li društvo biti zdravo ako počiva na ovakvim tajnama?
Može li biti pomirenja bez istine o onima koji su najviše željeli mir?

Ratovi završavaju potpisima na papiru. Granice se povlače. Vojske se demobiliziraju.
Gradovi se obnavljaju. Ali za neke, rat nikada ne prestaje.

Za obitelj doktora Ivana Šretera rat traje svaki dan, već više od 30 godina.
Jer rat završava tek kada pokopate svoje mrtve. A doktor Šreter nema groba.

Nakon vojno-redarstvene operacije Bljesak 1995. kada je zapadna služba pojavila se nova nada.
Istražitelji, forenzičari i obitelji nestalih pohrlili su na područje Bučja. Tražili su istinu koja je godinama bila skrivena iza neprijateljskih linija.

Otkrivene su masovne grobnice. Iz zemlje su izvađeni ostaci stotina ljudi. Svaka ekshumacija bila je trenutak užasa i nade.
Je li to on? Je li ovo kraj potrage?

Ali svaki put, odgovor je bio isti. Ne, pronađeni su drugi heroji, druge žrtve.
Ali Ivan Šreter kao da je ispario. Kao da ga je zemlja progutala bez traga.

To nije slučajnost. Forenzičari znaju da tijela ne nestaju sama od sebe.
Netko se pobrinuo da on ne bude pronađen. Netko je uložio dodatan trud da sakrije baš njega.

To nas dovodi do zastrašujućeg zaključka o Paktu Šutnje.
Ljudi koji su ga ubili, ljudi koji su ga zakopali i ljudi koji su naredili da se njegovo tijelo premjesti na nepoznatu lokaciju, oni su još uvijek tu.

Neki su možda pobjegli, ali neki možda žive mirnim životima, zaštićeni amnestijama ili nedostatkom dokaza.
Oni znaju. Oni točno znaju ispod kojeg drveta, u kojoj vrtači leže kosti Hrvatskog Gandija.

Ali šute. Šute jer znaju da bi pronalazak tijela bio materijalni dokaz ratnog zločina koji ne zastarijeva.

Slučaj Šreter postao je simbol svih nestalih u Domovinskom ratu.
On je postao savjest nacije koja spava nemirno. Njegova smrt otvara pitanja koja su neugodna za mnoge.

Kako je moguće da u maloj sredini, gdje svatko svakoga zna, tajna može ostati tajna tri desetljeća?
Kako je moguće da politički pregovori, koji su se vodili na najvišim razinama, nisu uspjeli spasiti jednog jedinog čovjeka?

I je li istina žrtvovana radi viših interesa, radi mira i suživota koji je izgrađen na temeljima zaborava?

Ipak sjećanje na doktora Šretera nije izblijedjelo.
Ono živi, ali na način koji je on vjerojatno i želio, kroz kulturu i jezik.

U paradoksalnom obratu sudbine, čovjek kojeg su pokušali izbrisati, danas ima nagradu koja nosi njegovo ime.
Nagrada doktor Ivan Šreter dodjeljuje se za najbolju novu hrvatsku riječ. To je spomenik trajniji od bronce.

Ubojice su mu oduzele život, oduzele su mu grob, ali nisu mu mogle oduzeti ime.
Svaki put kada se dodijeli ta nagrada, to je pobjeda doktora Šretera nad onima koji su ga htjeli ušutkati.

Ali nagrade nisu utjeha za obitelj, nisu zamjena za istinu, nisu zamjena za mjesto gdje se može zapaliti svijeća.

Priča o Ivanu Šreteru je teška priča. To nije priča o vojnoj pobjedi.
To je priča o moralnom porazu čovječanstva u jednom mračnom vremenu.

Ona nas podsjeća da su najveće žrtve rata često oni koji su najmanje željeli ratovati.
Oni koji su vjerovali da je riječ jača od mača i koji su zbog te vjere ubijeni.

Doktor Šreter je vjerovao u ljude. Vjerovao je da se sa susjedima može razgovarati.
Možda je bio naivan. Ali ta naivnost, ta čista, neiskvarena dobrota je ono što ga čini herojem.
Ne herojem rata, već herojem mira.

I dok god njegovo tijelo leži negdje, u neoznačenoj grobnici, u hladnoj slavonskoj zemlji, ratu Hrvatskoj, na nekoj dubokoj duhovnoj razini, još uvijek nije potpuno završen.

Što vi mislite? Hoće li se istina o doktoru Šreteru ikada saznati? I tko čuva tajnu njegovog groba?
Ostavite svoje mišljenje u komentarima. Možda, ako dovoljno glasno pitamo, tišina konačno pukne.