TKO JE RATOVAO PROTIV HRVATSKE – U NJOJ NE MOŽE RADITI: Ovako je ’92. odlučilo Ministarstvo rada
NA DANAŠNJI DAN
Na današnji dan, 18. veljače 1992. godine, Ministarstvo rada, socijalne skrbi i obitelji Vlade Republike Hrvatske donijelo je odluku da se radnici za koje se osnovano sumnja, ili čak pouzdano zna da su svojim djelovanjem sudjelovali u teroru ili ratu protiv Republike Hrvatske, ne mogu se vratiti na svoja radna mjesta u Hrvatskoj.
Obzirom da Hrvatska još uvijek nema registar agresora po kojem bi se pouzdano moglo znati tko je sudjelovao u napadu na njezin suverenitet, nije sasvim jasno sa kolikom se preciznošću ova odluka mogla provoditi prije 30 godina. Teško je sada nagađati po kojem se principu odluka provodila tada, no sasvim je pouzdano da Hrvatska danas ima nemali broj zaposlenika koji su ratovali protiv nje.
Odluka pobijena Zakonom o općem oprostu
Toj je mogućnosti ponajprije pridonio nedostatak registra pripadnika agresorske vojske, ali i Zakon o općem oprostu donesen 1996. godine. Tim se zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom i oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, a odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.
Zakon o općem oprostu (abolicija) donesen je na zahtjev tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana kao čin dobre volje prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, a njime je obuhvaćeno najmanje 20 tisuća neprijateljskih vojnika. Problem s ovim zakonom najizraženiji je u Vukovaru iz kojeg sve češće dolaze informacije o srpskim sugrađanima koji su zaposleni u tamošnjim institucijama, a čija je ratna prošlost u najmanju ruku upitna.
Slična je situacija i na Banovini u kojoj bivši pripadnici agresorske vojske danas, ne samo najnormalnije žive i rade, nego su često zaposleni u državnim institucijama, MUP-u, ili su čak u različitim nižim političkim strukturama kao vijećnici ili članovi stranaka.
