Tko nas štiti? U Hrvatsku ulaze tisuće stranih radnika, a zdravstveni nadzor je – rupa u sustavu

U posljednjih nekoliko godina Hrvatska se suočila s dvama izrazito osjetljivim razdobljima – pandemijom COVID-19 i snažnim demografskim promjenama, koje uključuju intenzivan uvoz strane radne snage. Unatoč različitim okolnostima, građani su u oba slučaja postavljali ista temeljna pitanja: tko brine o našem zdravlju i donose li vlasti odluke u skladu s javnim interesom?

Tijekom pandemije mnogi su građani osjetili snažan institucionalni i medijski pritisak da se cijepe. Rasprava o mjerama i cjepivima bila je ograničena, a kritička pitanja često su nailazila na etikete poput “antivakser” ili “teoretičar zavjere”. Cjepiva su promovirana kao jedini izlaz iz krize, dok su zahtjevi za većom transparentnošću i dijalogom uglavnom ostajali bez odjeka.

Danas Hrvatska stoji pred drugačijim izazovom. Masovan dolazak radnika iz trećih zemalja otvorio je nova pitanja – ovaj put vezana uz javno zdravlje u kontekstu migracija. Prema pojedinim medicinskim izvorima i medijskim izvještajima, zabilježen je porast zaraznih bolesti poput HIV-a, sifilisa i tuberkuloze – bolesti koje su u Hrvatskoj gotovo bile iskorijenjene. Tjednik 7dnevno nedavno je objavio prvi opsežniji članak o ovoj temi, potvrđujući ono što se već mjesecima neslužbeno širi društvenim mrežama: infektivni odjeli u nekim bolnicama bilježe sve veći broj pacijenata iz migrantskog korpusa.

To otvara ključno pitanje: provodi li se sustavan zdravstveni nadzor nad novopridošlim radnicima?

Prema zakonskim propisima, svi strani radnici trebaju proći osnovni liječnički pregled prije početka rada. No u praksi se postavlja sumnja da su ti pregledi često površni, neujednačeni ili čak izostavljeni, osobito kada postoji pritisak poslodavaca da što prije popune radna mjesta. Ovdje ne govorimo o predrasudama, već o odgovornom upravljanju javnim zdravljem. Ako zarazne bolesti ponovno dobivaju na učestalosti, građani zaslužuju pravovremene i točne informacije – ne preko neprovjerenih objava na društvenim mrežama, već kroz službena i transparentna izvješća Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravstva.

Pritom je važno naglasiti: zaštita javnog zdravlja i očuvanje ljudskog dostojanstva ne isključuju se međusobno. Naprotiv, jedno bez drugoga ne može postojati. U društvu koje poštuje prava svakog pojedinca, institucije imaju dužnost jasno definirati i primijeniti zdravstvene protokole koji štite sve – i građane, i strane radnike.

Neselektivno, nepripremljeno i neodgovorno uvođenje strane radne snage može imati ozbiljne posljedice – ne samo za zdravstveni sustav, već i za povjerenje u institucije te društvenu koheziju. Zato je vrijeme za otvorenu i argumentiranu javnu raspravu, bez cenzure i bez etiketiranja neistomišljenika.

Jer zdravlje i sigurnost hrvatskih građana moraju biti iznad svega.