Tko se boji povijesne istine? Zašto se u Hrvatskoj guši znanstvena revizija prošlosti

U hrvatskom javnom prostoru već desetljećima tinja, a povremeno i eksplodira, jedna te ista tema: svako ozbiljnije propitivanje komunističkih mitova automatski se proglašava opasnom „revizionističkom rabotom“.

Umjesto da znanost napokon slobodno progovori o onome što je desetljećima bilo prešućivano, gotovo refleksno se aktivira mehanizam moralne panike. Dovoljno je da se pojavi nova arhivska građa, da se postavi neugodno pitanje ili da se dovedu u sumnju dogme jugoslavenskoga perioda i odmah se otvara sezona lova na „fašiste“.

Zato u Hrvatskoj danas svjedočimo zanimljivom paradoksu: oni koji bi se trebali zauzimati za slobodu istraživanja i pluralizam interpretacija, postavljaju se kao posljednja brana znanstvenoj istini. A kako bi ugušili svaku raspravu, neprestano se podgrijava konstrukcija o „fašizaciji društva“. Taj diskurs nije nastao spontano; on je alat za discipliniranje onih koji se protive starim jugoslavenskim narativima. U takvoj atmosferi, svatko tko se usudi dovesti u pitanje službene narative iz doba jednopartijske države unaprijed je obilježen kao znanstveni heretik kojega treba spaliti na medijskoj lomači.

Marš protiv fašizma, savršeno se uklapa u ovaj obrazac. To nije autentičan društveni protest, nego ritualni performans jedne ideološke klase koja na taj način održava vlastitu legitimaciju. Ako se „fašizam“ stalno priziva, makar i u imaginarnoj formi, onda se opravdava potreba za starim čuvarima sustava i njihovim potomcima – jer tko će nas, ako ne oni, braniti od prijetnje koju sami proizvode?

A za čuvare predviđene su fine sinekure.

U konačnici, cilj je jasan: očuvati kontrolu nad narativom. A tko kontrolira narativ, kontrolira i prošlost. A tko kontrolira prošlost, kontrolira i budućnost. Upravo zato se znanstvena revizija, inače temelj svake ozbiljne historiografije pokušava prikazati kao politička prijetnja. Jer kad bi se komunistički mitovi počeli urušavati, urušio bi se i monopol nad tumačenjem hrvatske povijesti, društva i identiteta.

Došle bi u pitanje stečene pozicije i sinekure.

Zato borba nije samo akademska; ona je civilizacijska. Radi se o tome hoće li Hrvatska biti društvo otvorenih arhiva i slobodne znanosti ili će i dalje ostati u polusjeni prošlosti koju čuvaju oni koji od nje žive.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**