Tomislav Josić: “Svi smo svjesni da bi političarima odgovaralo da nas nema. Politika i narod neće nikad isto misliti i raditi”

Javnost ga je upoznala prije pet godina kad je na vukovarski, a potom i zagrebački trg izveo čak 80 tisuća branitelja, ogorčenih i spremnih na sve kako bi zaustavili uvođenje dvojezičnosti u Gradu heroju. Sve do tada bio je tek jedan od onih koji su do posljednjih atoma snage branili okupirani Vukovar, čak i dva dana nakon njegova pada. 24 sata donose razgovor s Tomislavom Josićem kojeg donosimo u skraćenom obliku.

Jedan od branitelja koji je u ratu izgubio roditelja, koji se borio rame uz rame s bratom na prvoj liniji prema Borovu i završio devet mjeseci u logoru, a potom iz njega izašao fizički i psihički slomljen te prepušten sam sebi. A onda je, izborom svojih suboraca koji su ga htjeli za svojega “glasnogovornika”, Tomislav Josić postao voditelj Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, neupitne snage, borac s argumentima, “fajter” za prava branitelja i prava grada Vukovara na svim poljima, netko kome nitko ne može ništa, pa ni metak…

Rođen je prije 55 godina u Ilači nedaleko od Vukovara, ali se njegova obitelj ubrzo preselila u Vukovar, u kojemu se njegov otac zaposlio kao trgovac. Tomislav je potom dobio četiri godine mlađeg brata Miroslava i jedan drugome će cijeli život biti potpora.

S bratom sam imao dogovor da se ne razdvajamo

Josić je završio srednju medicinsku školu i nije uspio upisati željeni Medicinski fakultet pa se zaposlio u vukovarskoj bolnici na odjelu psihijatrije kao medicinski tehničar. Tad je već bio u prvom braku i dobio prvo dijete. U bolnici je saznao da se u Borovu okupljaju uniformirani bradonje.

– S obzirom na to da smo živjeli u Novoj Banijskoj ulici, smještenoj u prvom redu do Borova Sela, otac i nas dva brata dogovorili smo se da ćemo nabaviti neko oružje pa smo riješili neke kubure i lovačke puške. Slučaj je htio da je naša kuća postala stožer obrane toga dijela pa su tu stalno bili Blago Zadro, Merčep, dečki koji su odlazili na crte obrane… Srbi su to, naravno, znali pa je naša kuća prva ostala bez krova već u srpnju ili kolovozu – kaže Tomislav, koji je s bratom imao dogovor da se ne razdvajaju. Jer tko će ti bolje čuvati leđa nego brat.

‘Iznimno poštujem Srbe koji su s nama stali pred tenkove’

– Neko sam vrijeme uspijevao raditi u bolnici, pa cijelu noć stražariti. Potom sam rekao doktorici Bosanac da ne bih više dolazio na posao i donio sam potvrdu da sam u sastavu ZNG-a. Od lipnja sm prestao dolaziti na posao i odrekao se plaće od 1500 maraka kako bih bio na prvoj liniji – kaže Josić, koji je potom imenovan zapovjednikom voda, a kasnije i zamjenikom zapovjednika satnije, kojom je u konačnici i zapovijedao. S grupom suboraca držao je položaje prema Borovu Selu, na Trpinjskoj cesti, Vinogradsku ulicu, Budžak, Pejton.

– Bilo je stvarno ružnih dana. Nikad neću zaboraviti 14. rujna i napad tenkova na Trpinjskoj. Moj prijatelj Pejo Glavašević bio je u vozilu s još trojicom suboraca i jurio pomoći dečkima na cesti. Izletjeli su na Trpinjsku cestu direktno pred tenk. Pogođeni su projektilom i svi su izgorjeli u vozilu. Ništa mi nije palo tako teško kao trenutak kad sam došao do njih vidjeti je li tko preživio. Miris spaljenog tijela, činjenica da sam morao uzeti nešto u što ću sakupiti njihove ostatke jer nešto moramo pokopati. Taj prizor neću zaboraviti dok sam živ – kaže Josić dodajući kako svih ovih godina iznimno poštuje ljude srpske nacionalnosti koji su uzeli oružje i s njima stali pred tenkove. Jedan od takvih je i Zoran Gruber, Srbin koji je bio u Tigrovima.

– Išao sam s njim čistiti dio kraj Borova Sela. Pogodili su ga iako je imao pancirku. Odveli smo ga u bolnicu, a na kraju je završio na Ovčari – dodaje Josić.

Potpuno crn od batina

Pad Vukovara dočekao je na položaju i ne znajući da je grad pao.

– Smeta mi što svi govore da je Vukovar pao 18. studenog, a nas 500, cijela bojna, ostala je u Borovu naselju i borila se sve do 20. studenog. Nije to bila sporadična pucnjava, nego pravi rat, od kuće do kuće, iz ulice u ulicu. Pa moj otac je poginuo 19. studenog. Odnosno, tad su ga zarobili i odveli te zapravo ne znam kad i gdje su ga ubili. Četnici i vojska ušli su do Commercea i zapalili ga. Tamo je bilo 1500 ljudi, uglavnom ranjenika, civila, staraca, žena i djece. Tko god je pokušao prići da spasi ljude, poginuo je. Postavili su ultimatum da se moramo predati ili će zapaliti i obućaru, a tamo je bilo dodatnih 1500 ljudi. Suborci su se počeli razilaziti, odlaziti po svoje koje su ostavili u obućari. Odlučili smo da se moramo predati radi tih ljudi – kaže Josić, koji je nakon predaje, s bratom, završio u logoru Stajićevo, u kojemu je, u neljudskim uvjetima, na temperaturi -15, na betonu, proveo mjesec dana, izložen stravičnim batinama.

Od tamo su ga prebacili u Mitrovicu, u prostoriju od 70-ak kvadrata u koju je bilo potrpano 120 ljudi. Ležali su na slami. Kad bi se netko pokušao okrenuti na drugu stranu, moralo se okrenuti svih 120 zarobljenika. A onda su Josića strpali u samicu, u kojoj je proveo sljedećih šest mjeseci. Suborci su viđali četnike kako ga, potpuno crnog od batina, nose kroz logor.

…