Treći svjetski rat još nije službeno objavljen, ali upravo se događaju stravične stvari

Konkretne mjere

Ovu izričitu negaciju državnosti, zajedno s najavama o proširenjima naselja, Netanyahu je verbalizirao javno, a takve poruke podgrijavaju međunarodnu zabrinutost i otupljuju diplomatske mostove koje su mnogi držali otvorenima. S obzirom na razmjere humanitarne katastrofe u Gazi, mase raseljenih civila, kronični nedostatak struje, vode i lijekova, međunarodna je reakcija postala oštrija nego u prijašnjim etapama sukoba. Nakon što je ovog tjedna Velika Britanija službeno priznala Palestinu, uslijedio je domino-efekt te su Palestinu, barem na papiru (jer ona kao država ne može postojati još neko vrijeme iz niza pravnih razloga), priznale brojne druge države. Osim priznanja Palestine, svijet se sve više zgraža i nad načinom na koji Izrael obavlja svoje misije na Bliskom istoku.

Europska komisija i nekolicina država članica sada aktivno razmatraju konkretne mjere kojima bi se izraelske vlade i ministri smatrali politički i ekonomski odgovornima za postupke koji krše međunarodne norme. U praksi je to dovelo do prijedloga Komisije o suspenziji određenih trgovinskih ustupaka te ciljanih sankcija protiv spomenutih ministara i ekstremističkih aktera. Takav potez označava prijelomnu točku jer birokratski instrumenti EU-a postaju mehanizam pritiska i, što je važnije, test jedinstva Unije u politički osjetljivom pitanju koje američki saveznik podupire.

No to je ujedno i prijelomna točka na kojoj će se vidjeti snaga Unije koja bi mogla prsnuti kao balon od sapunice nastavi li se aktualni scenoslijed na geopolitičkoj sceni. Naime, sve je jasnije da Izrael ne namjerava ustuknuti pred europskim sankcijama, koje su ionako slabašne, jer računa na mnogo moćnijeg saveznika u vidu Sjedinjenih Američkih Država i Donalda Trumpa, koji time još jednom pokazuje svoju nadmoć nad Europom. Najprije je, podsjetimo, izazvao nervozu svih europskih zemalja i svojim djelovanjima (pa i najavama još za vrijeme prvog mandata) jasno pokazao da NATO nije dovoljno snažan bez SAD-a, što je europske države navelo na masovno naoružavanje i povećanje izdvajanja za obranu, a sada i na Bliskom istoku pokazuje da EU nema utjecaj kakav bi, barem u očima Europljana, trebao imati na svjetskoj sceni.

Politička mudrost

Sjedinjene Države, pod aktualnom administracijom, ostaju formalno i praktično pouzdan saveznik Izraela, ali američka unutarnja politika ipak pokazuje duboke rascjepe. Bijela kuća javno je osudila neke incidente koji su doveli do velikih civilnih žrtava i pažljivo pazi na javnu komunikaciju. Ipak, istovremeno, visoki američki dužnosnici zasad predano ponavljaju pravo Izraela na obranu protiv terorizma, a u istom trenutku u Kongresu i javnoj sferi rastu glasovi koji optužuju Izraelce za pretjeranu i disproporcionalnu silu. Ova dvosmislena američka linija pokazuje koliko je Washington uvučen u balansiranje unutarnjih političkih očekivanja i strateške potpore saveznicima.

U Sjedinjenim Državama počeli su se javljati i najradikalniji opisi događaja u Gazi, javne figure poput senatora Bernieja Sandersa iznose vrlo teške kvalifikacije, što dodatno zateže prostor američke politike. Kina, koja u tradicionalnoj maniri održava diplomatski dijalog sa svim stranama, javno je pozvala na okončanje nasilja i punu i hitnu humanitarnu pomoć, kritizirajući one koji, prema Pekingu, ne pokazuju političku mudrost potrebnu za smirivanje tenzija. Ta retorika ne znači gubitak interesa Kine za bliskoistočnu stabilnost — naprotiv, Peking pokušava zadržati utjecaj i poziciju posrednika bez zauzimanja pretjerano proizraelskog ili propalestinskog stava, jer mu je od geopolitičke koristi uloga pragmatičnog igrača koji može posredovati u krizama.

U takvom kontekstu, što možemo očekivati od tjedana koji su pred nama? Prvi, najvjerojatniji smjer razvoja je daljnje militariziranje strana u Gazi i širenje operacija u smjeru Zapadne obale. Izraelske snage mogu nastaviti s ciljanjem vojnih struktura i tunela, ali će usput narušiti i civilnu infrastrukturu, što će potaknuti diplomatski udar prema Izraelu i povećati pritisak na one države članice EU-a koje su dosad oklijevale s asertivnim potezima.

Kritična faza

Drugi, prijelazni scenarij, uključuje intenzivnije diplomatske poteze kroz kanale poput Katra, Egipta i UN-a, koji bi doveli do privremenog primirja uz uvjet dodatne humanitarne pomoći, ali s visokom cijenom: bez jasnih jamstava za trajno rješenje, prekid vatre bit će samo predah prije novog ciklusa nasilja. Treći, manje vjerojatan, ali opasan scenarij, podrazumijeva širenje sukoba regionalnim incidentima i povezanim napetostima s drugim državama u regiji. Nedavni atentat na vođe Hamasa u Dohi izuzetno je opasan, jer bez obzira na eventualnu vojnu opravdanost misije, ne treba zaboraviti da je riječ o vojnom djelovanju Izraela na tlu druge države, moćnog Katra, štoviše usred njihove prijestolnice Dohe.

Izraelske rakete koje čas jurcaju prema Palestini, a čas se okreću prema Iranu, Jemenu, pa Katru, test su izdržljivosti arapskih zemalja, ali i cijele međunarodne zajednice koju se stavlja u nezavidan položaj da ponekad djeluje kao previše pasivan promatrač sukoba koji prijeti prerastanjem u potpunu katastrofu i sukob najširih razmjera na Bliskom istoku. Diplomatske kalkulacije trebale bi vrlo brzo naći zajednički jezik kako bi spriječile širinu sukoba koja bi ujedno aktivirala jači međunarodni odgovor. U tim okolnostima, sposobnost EU-a da djeluje jedinstveno ili barem koordinirano s partnerskim saveznicima u SAD-u bit će, ili bi barem trebala biti, presudna.

Zaključno, Izrael i Palestina u idućim tjednima neće biti samo lokalni humanitarni i vojnopolitički problem: postat će ispit za svakog velikog igrača koji želi pokazati političku relevantnost u multipolarnom svijetu. Ako Europska unija zatrese trgovinskim instrumentima, ako Washington nastavi amorfno balansirati, ili ako Kina pokuša iskoristiti posredničku ulogu — svaki od tih poteza imat će refleksije na terenu i u konzultacijskim salama.

Poljska u opasnosti

Nije pitanje hoće li doći do međunarodnog procesa, nego kako će taj proces izgledati i tko će moći učvrstiti privremeni, ali trajniji okvir za izbjegavanje daljnje katastrofe. Rat u Ukrajini, pak, koji proteklih dana kao da je pao u sjenu razaranja u Gazi, ušao je u novu operativnu fazu u rujnu, s obje strane koje objavljuju velike, suprotstavljene tvrdnje o napredovanju ili odvraćanju neprijatelja.

Ukrajinske su snage, prema službenim izjavama predsjednika Volodimira Zelenskog, pokrenule protuofenzivnu akciju na istočnom dijelu bojišta i izvijestile o oslobađanju niza naselja i osvajanju teritorija; istovremeno je i rusko zapovjedništvo izvještavalo o svom napredovanju i planovima za nove teške ofenzive, stvarajući mozaik poluinformacija koji se teško provjerava u realnom vremenu. Snažan napad zatresao je ovog tjedna i Moskvu, Ukrajinci likuju, Rusi tvrde da je riječ o minornoj šteti. Takva situacija vodi u dvije paralelne stvarnosti: jednu koju obznanjuju ukrajinski izvori o lokalnim uspjesima i drugu koju Rusija koristi kako bi opravdala dodatnu mobilizaciju i daljnji pritisak na zapadnu logistiku.

Ciljano usmjeravanje manjih količina dronova na granične zemlje NATO-a, Poljsku o čijoj bi važnosti u predstojećim mjesecima, pa i godinama koje dolaze, trebalo samo sada ispisati barem dvije novinske stranice, te na Rumunjsku, kao i nedavna vojna vježba provokativnog naziva Zapad 25, u kojoj je aktivno simulirana situacija ruskog napada na Poljsku, taktički su manevar Vladimira Putina koji dobro zna do koje granice može provocirati bez realnih posljedica. Zapadni su saveznici modificirali svoje mehanizme potpore kao reakciju na dugotrajnost sukoba. Novi mehanizam, poznat kao Prioritized Ukraine Requirements List (PURL), omogućio je prvi paket isporuka u kojemu Sjedinjene Države isporučuju sustave kao što su projektili za Patriot i municiju za HIMARS, dok novac za te nabave dolazi iz financijskih aranžmana NATO-a i europskih saveznika.

Nema tolerancije

Ova promjena u modelu financiranja i opskrbe znači da SAD ostaje ključni dobavljač tehnologije, ali Europa i druge partnerske države preuzimaju veći dio financijskog tereta, što je rješenje koje odražava političku realnost nove američke administracije i pokušaj da se održiva podrška Ukrajini uvede u dugoročni okvir. Takve su isporuke bitne jer utječu na ukrajinsku sposobnost da se odupre zračnim i raketnim napadima i da održi logističku mrežu potrebnu za zimske uvjete. S druge strane, Moskva poručuje da neće tolerirati prisutnost stranih vojnika na ukrajinskom tlu i da bi svaki takav potez tretirala kao legitimnu metu. Ta izjava otvoreno podiže ulog u razgovorima o sigurnosnim jamstvima i mogućem izvođenju snaga trećih zemalja u Ukrajinu.

Vladimir Putin jasno je poručio da prisutnost zapadnih snaga u Ukrajini ne bi prošla bez odgovora, a takva retorika ograničava prostor za rješenja u kojima bi zapadne trupe služile kao prepreka budućim agresijama; umjesto toga, Moskva preferira model sigurnosnih jamstava u kojemu bi glavnu riječ imali upravo ruski ili koordinirani mehanizmi s drugim velikim igračima. Kako se bliži listopad, realni scenariji su više-manje sadržani u ova tri. Prvi je scenarij nastavak teškog bojnog pritiska i periodične eskalacije. Ruske ofenzive nastavljaju se težinom udara po ukrajinskoj infrastrukturi pije zime i ukrajinskim naporima da iskoristi nove isporuke oružja za lokalne proboje.

U tom slučaju rat bi se mogao pretvoriti u produženu kampanju razmjene udaraca s velikim civilnim posljedicama i pogoršanjem humanitarnih uvjeta, te mogućim daljnjim širenjem sankcija prema Moskvi koja je sve dosad primijenjene sankcijske pakete uspjela zaobići kroz “proxy” partnerstva s drugim državama, u čemu opet veliku ulogu igraju Kina, kao i nekadašnji sateliti iz Sovjetskog Saveza. Azerbajdžan se donekle odmaknuo od svoje ključne uloge zaobilaznog pravca za ruske energente, no Rusija nastavlja svoje zaobilazno djelovanje drugim kanalima.

Velike igre

Drugi scenarij uključuje diplomatski impuls, posredovanje koje može uključivati prijedloge o sigurnosnim jamstvima, kontrolama i, možda, teritorijalnim ustupcima u zamjenu za obustavu neprijateljstava. O tome je već bilo mnogo rasprava. Upravo se u tom okviru spominju ideje o “jamstvima koja nisu formalno članstvo u NATO-u” ili o ulozi trećih sila kao jamaca, ali Moskva je već jasno dala do znanja da neće prihvatiti stalnu prisutnost zapadnih trupa. Treći scenarij, manje vjerojatan, ali ne zanemariv, uključuje neočekivani diplomatski proboj preko intenzivnih pregovora između SAD-a i Rusije uz utjecaj Kine, koji bi mogao rezultirati stankom u borbama ili obustavom na dulji rok, no to zahtijeva velika diplomatska jamstva i povjerenje koje trenutno ne postoji.

Uloge velikih igrača ovdje su izravne i nepopustljive: Sjedinjene Države preko novog financiranja i isporuka pod PURL mehanizmom i države EU-a nastoje održati Ukrajinu u igri dovoljno dugo da pregovori budu izvedivi s pozicije snage; Rusija pokušava destabilizirati logističku i energetsku bazu Ukrajine kako bi prisilila međunarodnu zajednicu na pregovore pod drukčijim uvjetima; Kina, koja se sve više smatra strateškim partnerom Moskve, pokušava balansirati između deklarativne neutralnosti i potreba svog odnosa s Europom i SAD-om — Peking može ponuditi diplomatsku platformu, ali je upitno hoće li zaista staviti svoj kredit na liniju da bi nametnuo trajno rješenje.

Analitičari upozoravaju da su sve tri zemlje — SAD, EU i Kina — svjesne da bilo koji snažniji pomak u jednoj sferi (npr. dolazak stranih trupa u Ukrajinu ili masivna ekonomska eskalacija) ima potencijal da izazove reakciju u drugoj sferi (npr. povećanje potpore Rusiji kroz alternativne kanale). Za novinare i donositelje vanjskih politika, listopad 2025. znači pratiti tri stvari: dinamiku fronta i jesensko-zimskih operacija, rokove i sadržaj isporuka i financijskih paketa za Ukrajinu, te istovremene diplomatske premještaje, posjete, izaslanstva, sastanke četvorice ili petorice koji mogu ubrzati pregovore. Ako ijedan od tih elemenata snažno promijeni svoj tok, učinkovito će se promijeniti i scenarij koji će dominirati u idućim mjesecima.

Strateški pomak

Kad se pogledaju oba sukoba zajedno — Izrael – Palestina i Rusija – Ukrajina — postaje jasno da se svjetska realpolitika idućih tjedana neće moći promatrati kroz prizmu jednoga konflikta izolirano. Umjesto toga, igra interesa i pritisaka odvijat će se u mreži međusobno povezanih poteza: oružanih isporuka, energetskih i trgovinskih sankcija, diplomatskih inicijativa i unutarnjih političkih pritisaka u ključnim liberalnim demokracijama. Europska unija, pogođena izravnim pritiskom zbog humanitarne situacije u Gazi i dugotrajnim posljedicama rata u Ukrajini, pokušava zadržati jedinstvo instrumentima koje je dosad rijetko koristila (trgovinska ograničenja, ciljane sankcije i diplomatski pritisak) i time pokazuje europsku težnju da sama oblikuje rezultate bliskoistočnih i europskih kriza bez oslonca isključivo na Washington.

To je strateški pomak koji proizlazi iz pragmatične potrebe EU-a da zaštiti svoje interese od nepredvidive politike Donalda Trumpa, ali istovremeno razotkriva i opasnost od podjela unutar Unije. Sjedinjene Države, pak, pod aktualnom administracijom zauzimaju u oba slučaja pragmatičnu realpolitiku u kojoj nastoje zadržati stratešku moć, oružje, tehnologiju, diplomatski kredit, bez nužnog učvršćivanja dugoročnih obveza koje bi ih politički vezale u beskrajne operacije.

U praksi to znači da SAD može podržati Izrael politički i vojno, ali će pritom tražiti mehanizme koji umanjuju financijski teret Washingtona; isto tako u Ukrajini, američka uloga dobavljača tehnologije i platforme mora biti uravnotežena s novim modalitetima financiranja i većim udjelom europskih saveznika. Takav realistični, često transakcijski pristup u kratkom roku smanjuje političku izloženost SAD-a, ali na dugi rok povećava rizik da saveznici zatraže samostalnije politike koje mogu voditi prema strateškom udaljavanju.

Globalne posljedice

Kina je, u ovoj novoj multipolarnosti, akrobat realpolitike koju predvodi kineski lider Xi Jinping jer nastoji zadržati ekonomske veze i politički utjecaj šaljući pragmatične, ali često dvosmislene poruke. Peking javno poziva na prestanak nasilja i humanitarnu pomoć u slučajevima poput Gaze, istovremeno s jačanjem strateškog partnerstva s Moskvom u euroazijskom prostoru. Kinesko je ponašanje razumljivo. Peking želi spriječiti širenje konflikta koji bi ugrozio globalne lance opskrbe i vlastitu energetsku sigurnost, ali želi i očuvati kredibilitet kod država koje percipiraju Zapad kao neprijatelja. To ga dovodi u poziciju potencijalnog posrednika, no Jinping nema povijesno dovoljno povjerenja s obje strane da bi nametnuo rješenje bez kompromisa koje bi zadovoljavalo sve velike sile.

No ne treba zaboraviti da Kina “vreba” idealan trenutak za napad na Tajvan, a neki bivši dužnosnici NATO-a ovih su dana izjavljivali kako bi se to moglo dogoditi vrlo brzo, i to po scenariju koji je usuglašen s Putinom. Prema njemu, Rusija bi izazvala kolaps opskrbe Estonije električnom energijom, nastali bi nemiri, a Rusija bi aktivirala trupe u enklavi Kaljiningrad “iz preventivnih razloga”, te ubrzo nakon toga krenula u okupaciju Litve. Trump, prema tom scenariju, na taj napad na članicu NATO-a ne bi reagirao, što bi pokazalo da je NATO mrtvo slovo na papiru, a dok bi EU bio zabavljen novim sukobom u Europi, Kina bi mogla krenuti prema Tajvanu, što je katastrofičan trećeratovski scenarij. Globalne posljedice kombinacije ovih dvaju frontova bit će višestruke. Prvo, energetska i prehrambena sigurnost ostaje osjetljiva: daljnji sukobi i sankcije mogu dodatno poremetiti tokove plina, nafte i žitarica, što će posebno udariti na zemlje u razvoju koje su već na rubu oporavka nakon pandemije i klimatskih udaraca. Drugo, migracije i humanitarni teret, posebno iz Gaze, ali i iz Ukrajine, mogu stvoriti političke krize u susjednim državama i dodatno polarizirati društva u EU-u. Europa je preživjela jedan migrantski udar i to ju je nepovratno izmijenilo, jer je praktički cijela Europa danas, zahvaljujući isključivo loše vođenim migrantskim politikama, u čemu se ponajviše istaknula bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, s liberalne politike zaokrenula u desni pragmatizam, što se jedino moglo i očekivati u kontekstu situacije u kojoj nekontrolirana migracija prijeti urušavanjem stupova i tradicija europske baštine i europskih vrijednosti. Novi takav val koji bi u Europu prodro s Bliskog istoka bio bi nepodnošljiv teret i mogao bi rezultirati daljnjim jačanjem ekstremizma, pa i drugim katastrofalnim posljedicama za EU, uključujući i ekonomske.

Treće, geopolitički utjecaj Kine i Rusije u nekim regijama može rasti ako Zapad pokaže slabost u koordinaciji, što bi naftna tržišta, trgovinske rute i regionalne sigurnosne strukture moglo preokrenuti u smjeru multipolarnih, manje predvidljivih arhitektura. Što to znači za jesen koja je pred nama? Ponajprije, realne su sve češće kratke, ali intenzivne diplomatske ofenzive preko sastanaka, deklaracija i mogućih zajedničkih inicijativa koje će služiti kao politička tampon-zona. Svjetski lideri pratit će energiju i tempo isporuka oružja i financijskih paketa — to su praktični pokazatelji tko toliko vjeruje u vojni ishod da želi nastaviti ulagati. Treće, sve je važnije uočavati signale iz Pekinga: hoće li Xi Jinping ponuditi posrednički plan koji uključuje sigurnosna jamstva ili će se ograničiti na retoriku i trgovinski manevar? Konačno, najveći rizik u tjednima koji dolaze nije jedan veliki potres, nego kumulativni učinak malih, sinkroniziranih eskalacija koje zajedno mogu dovesti do šire destabilizacije globalnog poretka.