TRI GODINE OD SMRTI Vojnik o legendarnom generalu. 'Zaslužan je što su mnogi živi. Sve je odradio pošteno i časno'

Jedan od najpamtljivijih trenutaka iz Domovinskog rata je onaj kad se pukovnik vojske Krajine Čedo Bulat kod Topuskog 1995. predao Petru Stipetiću

Legendarni zapovjednik, general Petar Stipetić umro je od posljedica moždanog udara u Zagrebu na današnji dan prije tri godine. Bio je velik i častan vojnik i zapovjednik, vrhovni vojni profesionalac. Jedan od najpamtljivijih trenutaka iz Domovinskog rata je onaj kad mu se predao pukovnik vojske Krajine Čedo Bulat na Banovini kod Topuskog 8. kolovoza 1995.

Na pustoj cesti zaustavili su se, jednom oficiri JNA i suradnici, i krenuli jedan drugome ususret.

Posljednjih nekoliko metara Čedo Bulat je stao stupati da bi se naposljetku ukipio pred neprijateljem, oštro mu salutirao i viknuo:

“Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”.

Umirovljeni general Petar Stipetić u Oluji je zapovijedao Sektorom Sjever. Nakon njegove smrti generala se prisjetio čitatelj koji je 1995. u Oluji bio jedan od običnih vojnika na potezu od Siska prema Petrinji.

'Stipetić nam je spasio život, i ne samo hrvatskim vojnicima'

 - Mi smo zapravo tad bili klinci kojima je bila puna kapa rata. Željeli smo poraziti četnike i ići ganjati cure. Nastaviti sa životom koji je tek bio pred nama - početak je to pisma čitatelja, bivšeg vojnika.

Znali smo da su glavninu muke prošli Vukovarci, svi gardisti, oni pravi dragovoljci, fakinskim rječnikom - starija ekipa. Dopala nas je Petrinja.  Prvog dana Oluje, toga se sjeća sva moja ekipa, jedan od brojnih poginulih bio je i zapovjednik Gromova Predrag Matanović. Kako smo to doznali? Preko zapovjednika. I to ‘ispod tiha’, da ne padne moral. A moral nam nije mogao pasti jer smo znali da idemo to riješiti da više ni’ko ne mora ginuti. Da nastavimo - živjeti.

Straha nije bilo. Prije je to bila trema. Strah dolazi mnogo kasnije, kad sve prođe. Kad popusti adrenalin i kad postaneš svjestan situacije - nastavlja svoju priču.

 - Prvo smo bili tužni i ljuti, bijesni, a onda razumni. Jer ako ti pogine zapovjednik Gromova, znaš da nešto ne štima, dok je ekipa cijelu bojišnicu zapravo oslobodila. Dečki su sve linije probili,  mi smo haubicama ‘Citericama’ pogađali u dlaku, ali nije išlo. Ni milimetar. Znali smo da najjače topničke snage neće slati na najslabije nego tamo gdje je najteže. Toga smo bili svjesni. Ali, brate, kad Gromovi ne mogu probit, onda nešto gadno ne valja - prisjetio se bivši vojnik teških dana.

Brojne žrtve

- I onda smo saznali da je došao Petar Stipetić. Najbolja rješenja problema uglavnom budu jednostavna. Nisam general poslije bitke. Ali poslali su nam generala usred bitke. Generalčinu. On je napravio najjednostavniju stvar. Zaobišao je najjače točke otpore, pa smo oslobodili velik prostor. Tako su ostali u poluokruženju, koji po prirodi padaju sami od sebe. Samo je pitanje vremena. Bolje da je pitanje vremena nego pitanje života. I ostavio im je koridor za izvlačenje.

Petrinju smo oslobodili. U kamionima smo prolazili tamo negdje prema Gornjoj Bačugi. Vidio sam da naši vojni policajci daju srpskim izbjeglicama hranu, vodu, cjelodnevne suhe obroke, zvane CSO. Stipetić je pustio da se ljudi sklone, da ne pate ako dođe do još gore borbe -  stoji u pismu.

- U Gornjoj Bačugi smo čekali. Gromovi su prošli kroz ta mjesta, a nisu takli nijedne kuće. Ničije. Ako granata slučajno nije razbila staklo na prozoru, onda nije bilo razbijeno. Kokošari su dolazili poslije, nažalost. Mi s njima nemamo veze.

Stali smo na položaj kako nam je rečeno. Preko puta nas šuma, a između kuruza. Oni su bili tamo negdje, u šumi. Samo smo čekali što će biti. Je l’ opet ide akcija? Ako ide, opet će nečija jadna mater plakati. A bilo ih je i dotad previše. I sad plaču - piše nadalje.

Ušao u povijest zbog vojničke mudrosti