U Dari iz Jasenovca prikazane su scene koje su se stvarno dogodile – ali na Ovčari i Veleprometu
U Dari iz Jasenovca, a odgledala sam nekih 45 minuta jer dalje nisam mogla podnijeti ni minutu više propagandnog diletantizma, Predrag Antonijević u maniri Leni Riefenstahl (propagandnoj, ne umjetničkoj jer je u potonjoj Leni za njega avion) priča priču o Jasenovcu.
Ta priča se uglavnom sastoji od krvoločnog iživljavanja i ubijanja.
Likovi su plošniji nego u bajkama, poruka nije antiratna nego huškačka i u tom smislu nije se išlo za tim da prikazano bude povijesno točno, čak ni umjetnički prihvatljivo, nego se nad umom dobronamjernog gledatelja počinja nasilje, atak na osjetila i to u tolikoj mjeri da se postigne suprotan efekt- mozak se samozaštiti i postane indiferentan na prikazano. Umjetnički dojam ovdje je sporedan jer je cilj politički; bilo je potrebno postići da se mržnja ponovno izvuče na površinu i ponovno prekipi i zakuha i u tome su uspjeli, piše Nikolina Nakić
Dara iz Jasenovca ne donosi ništa revolucionarno novo, ona je produžetak jugoslavenske mitomanije koja je desetljećima bila prevladavajući narativ i koja dobar dio hrvatskog naroda i Katoličke Crkve sotonizira do krajnjih karikaturalnih granica. Hrvatska je ovdje tako zemlja u kojoj iza svakog ugla vreba neka časna sestra koja pod haljinom skriva malj za razbijanje malih glava.
Ovaj film ne želi izazvati plemenite osjećaje, katarzu, u tom smislu ne nosi nikakvu poruku iz koje bi nove generacije mogle nešto naučiti, ne, on besramno prikazuje niz scena koje kao da su ispale iz grotla pakla a koje imaju u konačnici izazvati pravednički bijes i mahanje stisnutom šakom u smjeru zapadno od Drine.
Međutim ni Predrag Antonijević ni u konačnici Aleksandar Vučić nisu krivi što Jasenovac nije dobio objektivan i pravedan historijski tretman. Kad činjenice šute, caruje mitomanija i tu nemamo što prigovarati Srbima što je koriste u falše umjetničke i propagandne svrhe kad sami nismo bili u stanju dati istini da se brani sama.
Srbi također nisu krivi što su najbolji film o Vukovaru snimili Amerikanci, što mi kao ona šuteća tegleća marva iz proračuna finaciramo filmove koji ismijavaju Crkvu a branitelje u pravilu prikazuju kao sumnjive likove s ruba društva.
Budimo iskreni do kraja: U Dari iz Jasenovca prikazane su scene koje su se STVARNO dogodile – ali na Ovčari i Veleprometu.
Koliko smo filmova snimili o tim najvećim tragedijama našeg naroda u novijoj povijesti? N.U.L.A.
Gdje su ti likovi, gdje su te sudbine, gdje su ti prekinuti životi? Gdje je njihova bol prikazana na filmskoj traci? Nema je? Zašto je nema?
Dara iz Jasenovca stvarno priča priču o Hrvatima, ali ne na način kako je to zamislio Antonijević. Priča priču o narodu koji je mazohističan do tolikih granica da ne drži do svoje slobode, do svojih heroja, do svojih žrtava i koji gleda gdje će platiti kunu više onome tko će sve to dobro popljuvati i ismijati, a ne sve to će onda reagirati gromoglasnom – šutnjom.
Dara iz Jasenovca je dobila svoju filmsku priču.
Željka iz Vukovara, s druge strane, nije.
Razmislite o tome sljedeći put kad izađe premijera nekog novog filma u Hrvata, koji ste doduše financirali vi, ali će vam, kao i svaki put do sada, biti savršeno svejedno. Tko ih neće cijeniti, za njih neće raditi ni pravda ni istina.
