U travnju 1993. godine ratom zahvaćena Hrvatska skrbila je za više od 638 tisuća izbjeglica i prognanika - žrtava srpske agresije

Uoči svake obljetnice naših pobjedničkih vojno-redarstvenih operacija ("Bljesak", "Oluja"), slušamo klevete, optužbe i otrovne riječi mržnje što nam ih odašilju naši istočni susjedi iz Beograda - središta krvave, barbarske agresije koja je uzrokovala ratove devedesetih godina prošlog stoljeća. Među ostalim, oni govore o "genocidu" nad srpskim narodom u Hrvatskoj i "progonu" 200, 300 (ili čak više) tisuća svojih sunarodnjaka s u to vrijeme okupiranih područja (koje oni i danas zovu "SAO Krajinom"). Riječ o lažnim optužbama i prljavoj antihrvatskoj propagandnoj kampanji, s ciljem krivotvorenja činjenica i prebacivanja krivnje za rat na Hrvatsku - iako je sve što se događalo u vrijeme tih oružanih sukoba već dugi niz jako dobro poznato i nepobitno utvrđeno. Kad se radi o Srbima koji su tijekom ratnih događanja (1991. - 1995.) i naročito u vrijeme VRO "Bljesak" i VRO "Oluja" napustili Hrvatsku, mora se istaknuti kako su to učinili po zapovjedi rukovodstva svoje paradržave, o čemu postoji relevantna povijesna građa iz njihovih izvora (dokumenta koja su dr. Ante Nazor i njegov Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu) objavili u nekoliko knjiga. Jednako tako, nužno je istaknuti i druge činjenice:

• Velika većina Srba koji su napustili u to vrijeme Republiku Hrvatsku (bilo ih je ne više od 100 - 150 tisuća), od početka nije htjela prihvatiti samostalnu hrvatsku državu i to je bila njihova glavna motivacija za odlazak;
• Ogroman broj njih sudjelovao je aktivno u ratu protiv Hrvatske u kojoj su počinili brojne masovne zločine, progone civila, bestijalna razaranja, pljačke, silovanja itd., i oni su zacijelo bili svjesni toga da će za svoja nedjela odgovarati pred sudbenim vlastima;
• Pod uplivom srbijanske propagande i prema naputcima vodstva svoje paradržave, jedan dio srpske manjine na okupiranim područjima vjerovao je kako je jedini izlaz do kraja ostati i "braniti svoju SAO Krajinu od ustaša", pa su tako mnogi od njih i dočekali proljeće 1995. godine, tvrdoglavo odbijajući svaki sporazum s hrvatskim vlastima i ustrajavajući na ratnoj opciji - i tu nisu pomogli nikakvi apeli hrvatskog državnog vodstva i sigurnosna jamstva koja su im nuđena;

(Adresa slike)

• Postoje autentični arhivski materijali (video-snimci) iz fundusa samog agresora na kojima je vidljivo kako su u tjednima prije hrvatskih vojno-redarstvenih operacija "štabovi civilne zaštite" uvježbavali evakuaciju stanovništva iz "SAO Krajine", s ciljem da se (kako govore i neki od odgovornih organizatora ovih aktivnosti) s ugroženih područja uklone civili, da bi "Srpska Vojska Krajine" imala slobodan prostor za ratna djelovanja.

 Za razliku od "krajišnika" koji su iz Hrvatske odlazili svojom voljom noseći na traktorima, kamionima, u automobilima i kombi vozilima sve što su mogli ponijeti, Hrvati i drugi žitelji s ratom ugroženih ili od agresora zaposjednutih područja (jer ubijalo se i progonilo sve što nije bilo srpsko), bježali su spašavajući gole živote, najčešće s najlonskim vrećicama u rukama, ostavljajući svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, sretni ako su izvukli žive glave.

 Službeni podaci govore, kako je Hrvatska na dan 1. prosinca 1992. godine skrbila o 663.493 prognane i izbjegle osobe (260.705 prognanika i 402.768 izbjeglica), dok je u isto vrijeme njih 136.000 bilo smješteno u inozemstvu; dakle, ukupan broj prognanika i izbjeglica s područja Hrvatske, iznosio je tada oko 800.000 (ili točnije 799.493). Ovu je kataklizmu uzrokovao srpski agresor etnički čisteći područja namijenjena budućoj "Velikoj Srbiji" u okviru svoga globalnog osvajačkog plana - što naši istočni susjedi (kako oni u Srbiji, tako i u "Republici Srpskoj" i Crnoj Gori) potpuno zanemaruju i ignoriraju, kao da se nije ni dogodilo.

 Dana 21. travnja 1993. godine, stalni predstavnik Republike Hrvatske pri Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) u Beču, dr. Darko Bekić, na plenarnom sastanku o migracijama, u Varšavi je iznio podatke vezano za broj prognanih i izbjeglih osoba s ratom zahvaćenih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i iz Srbije (pogotovu iz pokrajina Vojvodine i Kosova) o kojima je u to vrijeme skrbila Republika Hrvatska. Ukupan broj prognanika i izbjeglica bio je 638.742 (252.450 prognanika iz Hrvatske, 354.035 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, te 31.449 prognanih i izbjeglih iz Srbije, Vojvodine i Kosova - uz napomenu da je među njima osim bosanskih muslimana, Albanaca i pripadnika drugih naroda bio značajan postotak Hrvata). Kad su u pitanju prognanici i izbjeglice iz Hrvatske, u inozemstvu ih je tada bilo oko 160.000 (najviše u Njemačkoj - 30.000, potom u Mađarskoj - 20.000, u Austriji  - 2500, u Švicarskoj - 2500 itd.).

 U nastavku izlaganja, dr. Bekić je upozorio kako je Bosna i Hercegovina izložena brutalnim napadima i procesu etničkog čišćenja i naveo podatke UNHCR-a prema kojima je iz ove zemlje protjerano ili pobjeglo 1,7 milijuna ljudi i oni ovise o humanitarnoj pomoći, dok je još 1.280.000 njih životno ugroženo

Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine pronašli su sigurnost u Hrvatskoj koja ih je prihvatila i zbrinula;

na slici: detalj iz izbjegličkog kampa u Varaždinu, zima 1992. godine

 (Adresa slike)

u opkoljenim gradovima (Sarajevu, Zvorniku, Bihaću, Tuzli, Gradačcu, Goraždu i Travniku. Istaknuo je i to da su nelegalne kninske vlasti glavna zaprjeka smirivanju stanja u UNPA zonama u Hrvatskoj iz kojih su srpski pobunjenici (do travnja 1993. godine) nakon dolaska postrojbi UNPROFOR-a protjerali nekoliko tisuća Hrvata, dok ih je ubijeno najmanje 500 u samim UNPA zonama. Također je rekao kako se još nitko od izbjeglica i prognanika nije vratio niti u UNPA niti u "ružičaste" zone.

 Svijet nije uspio zaustaviti srpsku agresiju. Beograd je ignorirao sve rezolucije, deklaracije, mirovne ponude i planove međunarodne zajednice, pa i Vijeća Europe, Ujedinjenih naroda, KESS-a i drugih institucija i nastavljao rat jednakom žestinom, s tim što se od proljeća 1992. godine težište tih operacija prenijelo na Bosnu i Hercegovinu. Što se Hrvatske tiče, nastojali su da se stanje u kojem je gotovo trećina njezina kopnenog teritorija okupirana (oko 17 000 km², od ukupno 56 538 km²) najprije "zamrzne", a potom bi slijedilo osamostaljenje srpske paradržave i na kraju uklapanje u "Veliku Srbiju".

 Početkom 1992. pod srpskom okupacijom nalazi se 1072 naselja u Republici Hrvatskoj (u hrvatskom Podunavlju 123, zapadnoj Slavoniji 58, Banovini 245, Kordunu 227, Lici 179, Dalmaciji 240) uz golema, barbarska razaranja, masovne zločine, paljevine, pljačke, silovanja.

 Srpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izazvala je najveću humanitarnu i prognaničko-izbjegličku i raseljeničku krizu u Europi nakon Drugog svjetskog rata u kojoj su stotine tisuća ljudi morali napustiti svoje domove. Već krajem 1991. godine, na slobodnom području Hrvatske nalazi se 536 000 prognanika, u najvećem broju Hrvata koji su pobjegli spašavajući živote, a dobra dio njih je i deportiran u sklopu etničkog čišćenja što ga je prakticirao agresor. Prema izvješću Vlade Republike Hrvatske iz 1998., 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15 % ukupnog stanovništva Hrvatske (Vidi: Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba"; https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_92_1248.html)

 Podaci iz Prijedloga nacionalnog programa povratka prognanika i izbjeglica Vlade RH od 14. srpnja 1994., govore kako je sredinom siječnja 1992. u Hrvatskoj je bilo oko 700.000 prognanika i izbjeglica s područja zahvaćenih ratom (od čega je približno 150.000 njih privremeno utočište pronašlo u inozemstvu), a poslije eskalacije rata u Bosni i Hercegovini više od 600.000 izbjeglica iz BiH (425.000 bosanskih muslimana, 170.000 Hrvata i 5000 osoba drugih narodnosti).

 Do sredine 1995. godine (prije oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga "Bljesak" i "Oluja"), nakon povratka dijela prognanika i izbjeglica u svoje domove ili njihova odlaska u treće zemlje, broj prognanika u Hrvatskoj smanjio se na 399.000, u 1996. godini iznosio je 350 000, sredinom 1997. godine 225 000 osoba, a u 1998. godini bilo je 126 000 prognanika u sustavu skrbi hrvatske države.

I danas, ožujka 2025. godine, Hrvatska ulaže goleme napore kako bi pronašla i posmrtne ostatke

preostale 1771 osobe nestale u Domovinskom ratu

(Adresa slike)

 Tek poslije najvećih vojno-redarstvenih operacije hrvatskih oružanih snaga ("Bljesak", "Oluja") i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, problem prognanika je konačno riješen - ali ne u cijelosti, jer mnogi koji su u vrijeme rata napustili svoje gradove i sela i otišli u treće zemlje, nisu se vratili. Brojne obitelji raspale su se, Hrvatska je pretrpjela goleme ljudske gubitke i razaranja, a pored svega ostalog, agresor joj je u naslijeđe ostavio oko milijun mina od kojih i danas ginu naši pirotehničari i civili. Prema izjavi ministra unutarnjih poslova RH iz ožujka 2025. godine, naša bi zemlja trebala posao razminiravanja privesti kraju do 1. ožujka sljedeće (2026.) godine.

 Nažalost, kod nas nitko od odgovornih iz državnog vrha ne spominje zahtjeve za odštetom prema agresoru (Srbiji i Crnoj Gori), iako je uzrokovao (izravne i neizravne) ratne štete od 250 milijardi dolara. Naša benevolentnost i popustljivost prema onima koji su nam nanijeli najviše zla u novijoj povijesti, jednostavno je neshvatljiva i ne može se opravdati - ne samo kad je u pitanju naplata ratne štete, nego i vezano za kažnjavanje zločinaca, jer ne zaboravimo, Hrvatska pored velikih gubitaka u ljudskim životima tijekom devedesetih godina XX. stoljeća i desetaka tisuća invalida i traumatiziranih građana, i danas (ožujak 2025. godine) još uvijek traga za posmrtnim ostacima 1771 osobe nestale u Domovinskom ratu, od kojih je 480 stradalih s područja Vukovarsko-srijemske županije, a njih 357 s područja grada Vukovara.

 

Zlatko Pinter/PDN