Ubijenim Srbima odajemo počast i dižemo spomenik, a u Borovu Selu ne žele priznati četnički masakr
NEPOVOLJNA SITUACIJA
Ubiti djecu više je od zločina, stav je to koji promiče iskusni kriminalist i županijski vijećnik vukovarsko-srijemski Nikola Kajkić, koji je ovih dana, u povodu 32. obljetnice ubojstva obitelji Olujić iz Cerne, progovorio o ovom teškom slučaju. Kajkić je posjetio Cernu, gdje je sa svojim kolegama odao počast i zapalio svijeću za tu, kako kaže, nevinu obitelj i sve žrtve iz Domovinskog rata. Kako navodi Kajkić, obitelj Olujić “manji je dio lošije strane naše povijesti” od koje ne treba bježati, već se o njoj treba govoriti, prenosi Dnevno.hr.
“Ova pokojna obitelj za loše je i izmanipulirane ljude u odori naših obrambenih snaga bila nažalost manje vrijedna, a ti loši ljudi pokazali su da su bez morala i časti i da ne zaslužuju da ih zovemo ljudima”, kaže kriminalist koji je podsjetio da su 17. veljače 1992. godine petorica pripadnika postrojbi Hrvatske vojske, ničim izazvana, u mjestu Cerni nepozvana došla u obiteljsku kuću i ubila članove obitelji Olujić. Osim 37-godišnjeg oca Radomira i godinu dana mlađe majke Anice, život je tada oduzet i 11-godišnjoj Mileni i njezinu četiri godine starijem bratu Marku.
“Napomene radi, otac je bio srpske, a majka hrvatske nacionalnosti. Djeca su išla na vjeronauk, a sin je često nosio gardijsku kapu s hrvatskim grbom”, prisjetio se Nikola Kajkić te podsjetio i na to da je otac Radomir još tijekom rujna 1991. godine svoj karabin s optikom prije odlaska na teren u Bogdanovce dobrovoljno predao hrvatskom policajcu Šimi Karlušiću uz riječi “tebi će tamo to trebati, meni više ne”. Prema navodima Nikole Kajkića, koji godinama proučava ratne zločine, ovaj je zločin nad obitelji Olujić procesuiran tek 2005. godine, a tada su ujedno pronađeni i počinitelji koji su 2008. godine osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od sedam do 20 godina.
Sporni Baćanović
“Općina Cerna prihvatila je moj i prijedlog Damira Besednika i u mjestu će do sljedeće obljetnice 2025. biti izgrađen spomenik ovoj nesretnoj obitelji”, rekao je Kajkić i povukao paralelu između ovog zločina i onih počinjenih u općini Borovo Selo kojom rukovodi SDSS-ov načelnik Zoran Baćanović, koji s mještanima svojeg sela nikada nije, a prema Kajkićevim tvrdnjama nikada i neće, osuditi zlo četničkog masakra i ubojstvo četverogodišnje Martine Stefančić, 54-godišnje bake Bernardice te teško ranjavanje Željka Stefančića u njihovoj obiteljskoj kući u Borovu Selu, koje se dogodilo mjesec dana nakon ubojstva obitelji Olujić, odnosno s 20 na 21. ožujka 1992. godine. Riječ je o zločinu koji su počinili mještani Borova Sela, odnosno pripadnici paravojnih četničkih formacija TO-a Borovo.
“Za razliku od zla u Cerni, koje nisu počinili mještani, ali ipak su pristali podići spomenik, načelnik i vijećnici iz Borova Sela ne žele odati počast obitelji Stefančić”, upozorava na nepravdu Nikola Kajkić, aludirajući na Baćanovića zbog kojega je svojedobno reagirala i policija nakon što je kao načelnik Borova Sela na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti na svojem profilu na Facebooku objavio fotografiju koja prikazuje kolonu ljudi koji drže transparent s natpisom: “Oluja – zločin koji još traje”. Prije ovog slučaja Baćanović se u medijima spominjao i zbog toga što mu je zasmetao mural oslikan u čast 12 ubijenih hrvatskih policajaca u Borovu ratne 1991. godine.
Baćanovića je svojedobno tijekom posjeta Borovu Selu prozivao i predsjednik Zoran Milanović, nazvavši ga papkom koji se skriva iza roleta jer se nije htio sastati s njime iako je predsjednik želio razgovarati o mogućnosti uklanjanja kapele obitelji Šoškočanin na mjesnom groblju u Borovu Selu. Baćanović je tada rekao da je Milanović došao provocirati, uputivši ga na vlasnike te kapele Vukašina Šoškočanina, odnosno na Srpsku pravoslavnu crkvu.
Lokalni šerifi
Osim načelnika Baćanovića, SDSS-ovac je u Borovu Selu i predsjednik Vijeća Duško Drobić, kao i većina članova Općinskog vijeća u kojem sjedi samo jedna predstavnica hrvatskog naroda – zastupnica Mirjana Čupić. Apsurd je to kakav je vjerojatno teško pronaći bilo gdje u svijetu, no i nakon nadolazećih parlamentarnih izbora manjine će vjerojatno biti te koje će odlučivati o sastavu buduće vlade pa se ovakvim primjerima na lokalnoj razini ne trebamo čuditi. No nije čudno ni što hrvatski branitelji u svojoj zemlji gotovo svakodnevno postavljaju pitanje za što su se uopće borili.
Dok god se zločini ne budu jednako osuđivali i dok god država lokalnim šerifima bude dopuštala ovakav tretman žrtava rata, teško da ćemo moći govoriti o nekoj kvalitetnijoj i boljoj budućnosti te o suživotu bez podjela, bez kojih bi i Milorad Pupovac teško opstao kao jedan od najdugovječnijih političara u državi koji svoju opstojnost može zahvaliti i HDZ-u s kojim posljednjih godina vlada i više nego prisno.
