Umirovljeni brigadir razotkriva mrežu KOS-a i ljude koje je silom tjerao da brane Hrvatsku

Umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Branimir Petričević prvi je zapovjednik obrane Sinja i Cetinske krajine, među svojim suborcima poznat je kao veliki domoljub, a svojedobno je obnašao i dužnosti načelnika Ureda za obranu i zapovjednika nastavnog središta. Iza njega je impresivna vojna biografija, o kojoj govori i u svojim dvjema knjigama koje se mogu opisati i kao svojevrsna lektira za sve one koji žele znati pojedinosti o obrani naše zemlje. 7dnevno je obavio razgovor sa Branimirom Petričevićem, a razgovarali su o ratnim danima i o odnosu vlasti prema braniteljskoj populaciji.

* Možete li se kao prvi zapovjednik obrane Sinja i Cetinske krajine prisjetiti toga vremena? Kako je izgledala uspostava obrane toga kraja?

Djelovanje u Domovinskom ratu započeo sam preuzimanjem dužnosti sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Sinj odmah nakon prvih demokratskih izbora. Pretenciozno je reći da sam bio prvi zapovjednik obrane Sinja i Cetinske krajine. Obvezu vođenja i zapovijedanja obranom Sinja i Cetinske krajine imalo je Izvršno vijeće općine Sinj, kojim je rukovodio Ante Turudić. Znajući da je rat praktički počeo u svibnju 1990., kada je JNA razoružala Hrvatsku oduzimajući joj oružje Teritorijalne obrane, svakomu je trebalo biti jasno što slijedi. Suradnja s Regionalnim (na čelu Ante Marinov) i Općinskim štabom TO-a (na čelu Stipe Kekez) izostala je i oni su JNA i Sekretarijatu za NO općine Sinj (referent MTSR Neven Bazina) dopustili da oduzme naoružanje TO-u. Obvezu nabave naoružanja i streljiva preuzeo sam na sebe kao čelna osoba Sekretarijata za NO općine Sinj i na temelju naputka ministra obrane. Nažalost, tada je bilo i onih koji su ironično i s podsmijehom gledali na manjinu koja je već počela s pripremama i organizacijom obrane, što se s vremenom pokazalo ispravnim.

Balvan-revolucija 17. kolovoza 1990. zahvaća i područje općine Sinj, naoružani lokalni Srbi, potpomognuti od JNA i dijela tadašnjeg SUP-a, podigli su barikade na cestama i počeli oružanu pobunu protiv izabrane hrvatske vlasti. Tada je i praktično postalo potpuno jasno da se JNA opredijelila za velikosrpski projekt jer je spriječila legitimni i legalni pokušaj intervencije hrvatske policije na okupiranom području. U općini Sinj 17. kolovoza 1990. održana je izvanredna sjednica Izvršnog vijeća. Analizirano je sigurnosno stanje na ugroženom području. Na temelju stanja u RH, Vlada je 18. kolovoza donijela odluku o uvođenju mjera pripravnosti na području RH. Izvršno vijeće Skupštine općine Sinj, kojem je na čelu bio Ante Turudić, preuzima vođenje i zapovijedanje obranom općine. Izvršno vijeće Skupštine općine Sinj održalo je hitnu izvanrednu sjednicu u proširenom sastavu. Razmatrane su sigurnosne okolnosti u općini Sinj i provedene mjere pripravnosti.

Odmah nakon prve sjednice Izvršnog vijeća razgovarao sam s Antom Turudićem te mu izložio problem nabave oružja. Dao je suglasnost te se krenulo u nabavu naoružanja i streljiva.
U rujnu 1990. dogovorio sam sastanak s ministrom obrane Martinom Špegeljom. On mi je na sastanku dao sljedeće zadatke: “Zbog problema sa štabovima Teritorijalne obrane, koji se još nisu stavili na raspolaganje, ustroj vojske radit će sekretari za narodnu obranu. Pročistiti Teritorijalnu obranu od svih onih koji bi mogli ugroziti obranu RH te napraviti novi ustroj od osoba koje su spremne braniti domovinu od JNA. Izvršiti novačenje da Srbi ne bi napravili čisto etničku vojsku u obliku JNA. Naoružanje koje ću poslati mora biti u sigurnim rukama. Ustroji dobrovoljačke odrede i da budu spremni uporabiti za napad na kasarnu, na moju zapovijed. Dao bih ti i više, ali znaj, udar će biti najveći u Slavoniji, a ondje je potrebno mnogo toga, a vi zbog konfiguracije zemljišta i prometnica možete kanalizirati pravce borbenih djelovanja tenkova. Za oružje koje dobiješ odgovaraš mi svojom glavom, ni slučajno da neprijatelj dođe do tog naoružanja. Stalno praćenje vojnih objekata, kao i zgrada u kojima stanuju oficiri JNA. Kada oni izvlače svoje obitelji, znaj da nešto spremaju. Pokušaj privući na našu stranu oficire JNA (davanje podataka, podrivanje iznutra), da sutra budu spremni da se predaju s vojnicima i opremom, kao i da prijeđu na našu stranu.” Krajem kolovoza 1990. dao sam pismenu zapovijed novoustrojenim kriznim štabovima mjesnih zajednica da ustroje borbene skupine za obranu općine Sinj.

* Tko su ljudi koji su uz vas imali ključnu ulogu u uspostavi obrane cetinskog kraja?

Ogroman doprinos dali su svi članovi Izvršnog vijeća, a od kolovoza 1991. Krizni štab općine Sinj. Krizni štab bio je podijeljen na vojni i civilni dio. Vojni dio Kriznog štaba: Ante Turudić, Marko Bilobrk, koordinator MUP – ZNG, Ivica Romac, Branimir Petričević, Zdravko Škarpa, Damir Delija, zapovjednik Odreda Narodne zaštite, Slavko Đapić, koordinator za ustroj Teritorijalne obrane, ravnateljica Doma zdravlja Sinj dr. Vesna Krolo. Civilni dio Kriznog štaba: Ante Turudić, Joško Bošnjak, pok. Frano Jošt, predsjednik Sekretarijata za gospodarstvo, Dinko Franchini, predsjednik Sekretarijata za društvene djelatnosti, Ante Gverić, saborski zastupnik, pok. Nikola Tomašević, zadužen za informiranje, Pavao Budimir, potpredsjednik zadužen za financije.

Zbog velike površine općine (1077 km2) i brojnosti pučanstva, odlukom Izvršnog vijeća osnovani su krizni štabovi po mjesnim zajednicama (59 mjesnih zajednica). Također je uvedeno 24-satno dežurstvo i uspostavljena stalna radijska ili telefonska veza. Na temelju moje zapovijedi i naputka, krajem kolovoza 1990. sve su mjesne zajednice ustrojile borbene skupine (od desetine do voda) koje su nabavom naoružanja i ustrojem postrojbi ulazile u sastav pričuve policije, Zrakoplovne postrojbe (zapovjednici Matko Raos i Goran Kovačević) i Padobransko-diverzantskog odjeljenja (Miljenko Jelić), ZNG-a (Zdravko Škarpa) i pričuve ZNG-a (Branimir Petričević) te 126. brigade HV-a. Također, uključene su radne organizacije općine Sinj: Autoprijevoz Sinj, Cetinka Trilj, Dalmatinka, Bratstvo, Termofriz, Konkurent, djelatnici Srednje strukovne škole (Boris Grčić-Rako, Ante Vidić, Vlade Delija, Ante Župić i Zdravko Pešo) i druge. Važno je istaknuti suradnju s Kriznim štabom s. Kijeva u kojem su članovi bili Marinko Čavka, Mate Maloča i Josip Jurić-Orlić, te Klubom Cetinskog kraja Sinj iz Zagreba (Ante Vučić, Mišo Munivrana, Ante Kodžoman i Ivan Kozlica) i referentima logistike u ustrojenim postrojbama.

* Zbog čega je uopće za Hrvatsku bilo važno obraniti taj kraj?

Cetinski kraj imao je ključno mjesto u geostrateškom smislu nesmetanog funkcioniranja epicentra pobune u Kninu. Dolinom Cetine lako se stiže u neposredno zaleđe Splita. Tim smjerom mogle su se lako povezati paravojske četnika iz susjednih prostora Kupresa, Glamoča i djelomice Livanjskog polja preko Vagnja ili pak Kamenskog. Osim toga, to je tzv. klin koji bi udario u tkivo šireg etničkoga hrvatskog prostora koji bi se podijelio u dva dijela, hercegovački i primorski.

Geostratešku važnost kraju daje njegov smještaj između Dinare (1831 m. n. v.) na sjeveru i Kamešnice (1856 m. n. v.) na sjeveroistoku, Kozjaka (1205 m. n. v.) na zapadu i Svilaje (1509 m. n. v.) na jugozapadu, te nižih brda dicmanjsko-triljskog kraja na jugu, uz srednji i gornji tok rijeke Cetine.

Okosnicu kraja čini rijeka Cetina koja je oduvijek privlačila svojom pitomom dolinom. Gradnjom brane 1958., gornji tok se pretočio u 18 kilometara dugo Perućko jezero. Iako je rijeka izgubila dio svoje ljepote, višak njezine snage pretvara se u električnu energiju pa je Cetina postala najbogatija rijeka našeg juga. I ne samo to: tko gospodari vodama gornje Cetine, ima svekoliku prednost (gospodarsku i stratešku).

* Pisalo se da ste u svojoj kući imali skladište oružja i municije. Kako je do toga došlo?

Općina Sinj u tom je periodu bila veoma zanimljiva jugoslavenskim obavještajnim službama (Služba državne sigurnosti i KOS), koje su pojačale svoje djelovanje preko suradničke mreže koju su ranije razgranale u gotovo svim tijelima društvenog i javnog djelovanja. Općinska uprava nalazila se u gradu te bi svaka nabava naoružanja i podjela bila odmah otkrivena i dojavljena obavještajcima JNA. Znao sam da su imali suradnike i u općinskim tijelima, kao i u Sekretarijatu za narodnu obranu. Međutim, naputak Vrhovništva bio je da djelatnike iz bivše vlasti ne otpuštamo s radnih mjesta, nego da uspostavimo dijalog i suradnju. Naoružanje sam podijelio prema prioritetima, a to su dragovoljačke postrojbe koje su se ustrojile na ugroženom području Vrlike, u gradu Sinju za blokiranje vojarni JNA i Zaštitni vod općine za sprečavanje eventualnog djelovanja JNA prema tijelima općinske vlasti.

Slijedila su česta putovanja u Sloveniju za nabavu naoružanja preko ORBIS-a Velenje (Ivan Draušbaher). Odmah po nabavi naoružanje bih dovezao Kriznom štabu Mjesne zajednice Vrlika (pok. Dušan Turudić, Niko Rebić i Miljenko Radnić) i drugim dragovoljačkim postrojbama u mjesnim zajednicama (Dicmo, Hrvace, Lučane, Obrovac, Gala, Otok, Velić i druge) uz zadužnicu da su oružje zaprimili.

Prva veća nabava naoružanja odvila se u studenome 1990., po naputku ministra Špegelja, koju su pred općinu dovezli Mladen Samac-Ivanović Bamba i pokojni Milan Kuzmanić. Zbog tajnosti dao sam im zadatak da naoružanje odvezu u moju garažu. Kako je u to vrijeme bilo opasno posjedovati, a i nabavljati naoružanje, neki moji susjedi odbili su pomoći u istovaru naoružanja. To smo onda učinili Mladen, Milan, ja i moja supruga. Istu noć pozvao sam referenta MTSR da popiše kalašnjikove i streljivo te smo preko djelatnika ureda obrane (Predraga Romca i pokojnog Joška Matića) odmah 75 komada kalašnjikova s pripadajućim streljivom odvezli Kriznom štabu Vrlike. Oružje smo nabavljali i dijelili sve do početka listopada 1991., kada to preuzima 126. brigada (referenti logistike).

* Pisalo se također da ste i vi bili u skupini onih koje je lovio KOS, koji u tome nije uspio. Kako vam je to pošlo za rukom?

Nismo razmišljali o posljedicama, o tome što nas može zadesiti, i nas i naše obitelji. Nismo imali vremena razmišljati o tome. Znali smo da ćemo biti meta KOS-a, ali nismo odustajali. Već u rujnu 1990., praćenjem kapetana “bezbjednosti” Petra Živanovića i poručnika Dinka Zebića kada su po stanovima obilazili djelatnike Sekretarijata za NO, znao sam da vrše pritisak na svoje suradnike koje su otprije držali na vezi.

U prosincu 1990. napisao sam naredbu djelatnicima Sekretarijata koju su trebali potpisati: “S obzirom na činjenice da se Republika Hrvatska nalazi pod vrlo teškom političkom, psihološko-propagandnom aktivnosti, pa čak i vojnom prijetnjom rušenja legalno izabrane demokratske vlasti, a u interesu stvaranja velike Srbije, od vas se očekuje da budete lojalni i da izvršavate sve zadatke u interesu zaštite suvereniteta Republike Hrvatske. U posljednje vrijeme pojačan je rad KOS-a prema radnicima Sekretarijata narodne obrane, a neki od vas svjedoci su takvog djelovanja. Apeliram na vašu profesionalnu etiku, pritom imajući u vidu postojeća zakonska rješenja te činjenicu da će se ista mijenjati.”
Bilo je djelatnika koji nisu htjeli potpisati.

Na području Splitsko-dalmatinske županije akcija ŠTIT nije uspjela, za razliku od skupine u Virovitici, zahvaljujući pravovremenim dojavama. U nevezanom razgovoru u listopadu 1990. major Rahim Ademi dao mi je naslutiti da me službe sigurnosti obrađuju. Prvu dojavu dobio sam početkom prosinca od poručnika bojnog broda, pokojnog Petra Perkovića, djelatnika JRM. Drugu dojavu dobio sam od susjeda Ivana Petričevića pok. Ante, koji je radio kao građanska osoba u 594. inž. puku, a čuo je kako se pukovnik Mićo Vlaisavljević hvali kako će me uskoro uhititi. Potvrdu akcije dao nam je obavještajac Zlatko Barišić preko Ante Petričevića iz Prološca.

A. Vasiljević dao je zadatak kapetanu bojnog broda Ljubiši Beari za okrug Splitsko-dalmatinske županije. Glavni operativac na terenu bio je njegov zamjenik Miloje Karanović. Određeni su obavještajci: Ivo Hraste, Žarko Bartulović, Marko Eterović, Boris Generalić, Zlatko Barišić, Boris Koštić, Marko Čalušić, skupina mlađih podoficira iz Lore i skupina Vojne policije na Dračevcu (zapovjednik Žarko Tole). Logističku potporu u općini Sinj dali su kapetan Petar Živanović, poručnik Dinko Zebić, zastavnik I. klase Marijan Žaja, kapetan Ivan Babić i suradnici koje su držali na vezi (Goran Bračulj, Petko Karadžić, Josko Masnić, Boris Bošković, Ivo Bilić, Vito Žarko, Mladen Stojić, Zdravko Kevac i drugi). Čak su imali štih-probe za uhićenje!

Na popisu za munjevito uhićenje bili su: Goran Pavlov, Ivan Jelić, Mladen Bujas, Branimir Petričević u Splitu i Sinju. Važno je istaknuti da su vojne službe kontraobavještajne grupe Vojno-pomorske oblasti Split, preko pokojnog Ive Bilića, poznatog splitskog bravara (suradnika SDB-a), uspjeli instalirati uređaje za fono snimanje u stan M. Bujasa. Tako su sigurnosne vojne službe došle su do vrijednih podataka o neposrednim izvršiteljima nabave naoružanja, formiranja postrojbi i raspodjeli naoružanja.

U zimu 1990./1991. na području Cetinske krajine pod mojim zapovijedanjem počelo se sa zaprečivanjem komunikacija i blokadama vojarni JNA. Djelatnici Sekretarijata za narodnu obranu koji su bili organizatori zaprečivanja i blokada vojarni, kao i svih važnijih prometnih pravaca zbog neželjenih pokreta JNA, završili su cjelovite pripreme i izradili detaljne planove za miniranje (prometnice Livno – Kamensko – Sinj; stara cesta Livno – Han), odredili su vozače kamiona i strojeve za prijevoz naprava za zaprečivanje te način održavanja veza. Time su rukovodili Josko Matić i Predrag Romac, posredovanjem djelatnika u poduzećima i povjerenika u mjesnim zajednicama. Djelatnici HPT-a (Mate Šimić i Stipe Vuleta stavili se na raspolaganje za obranu suvereniteta RH) dobili su posebne zadaće za pokrivanje vojarni. Dom zdravlja Sinj stavljen je u prvi stupanj pripravnosti. Od početka prosinca 1990. do kraja siječnja 1991. neprekidno sam noću s braniteljima bio u vijećnici općine Sinj, a danju sam obilazio punktove na kojima su se nalazili dragovoljci. Vjerujem da sam na taj način izbjegao uhićenje.

* Kakve ste još zadatke dobivali od ministra Špegelja?

U rujnu 1990. na sastanku s ministrom Špegeljom i generalom T. Bjondićem dali su mi zadatak da pokušam stupiti u kontakt s Lukom Džankom, kojeg nisam poznavao, te da ga pokušam pridobiti za suradnju i da bude spreman prijeći na našu stranu. Za ministra Špegelja Luka je bio vrstan pješadinac. Preko građanskih osoba naklonjenih Hrvatskoj koji su radili u vojarni Prvi splitski partizanski odred (P.S.P.O.) zv. Kula pokušavao sam stupiti u kontakt, ali Luka me je nekim svojim manevrom uvijek izbjegavao.

6. svibnja 1991., tadašnji predsjednik Hrvatskih nezavisnih sindikata za srednju Dalmaciju Jure Šundov pozvao je kolege škverane da prosvjedom pred zgradom ondašnje Komande vojnopomorske oblasti ukažu na patnje hrvatskoga naroda u Kijevu, koji je danima bio u okruženju. Tog je dana život izgubio ročni vojnik Saša Gešovski. Zbog tih događaja Generalštab JNA ojačava svoje snage u Sinju. Da bi izvršila presijecanje, iz Šibenika šalje Četu mornaričkog pješaštva iz sastava 11. BRMP-a s ciljem zauzimanja pontonskog mosta u Trilju koji bi služio za prijelaz 10. motorizirane brigade JNA iz Mostara. Kolona JNA koju je činilo 100 tenkova i oklopnih vozila uputila se 7. svibnja 1991. godine iz vojarne u Mostaru i zaustavljena je u Pologu. Cilj te brigade bio je Kukuzovac i napraviti mostobran Knin – Sinj – Split, te se spojiti s Banjolučkim i Kninskim korpusom JNA koji bi istoga dana izveo napad na Kijevo.

Tu kolonu vozila iz Šibenika (prije polaska za Sinj zamijenili su zapovjednike), koju su čekali pukovnici Luka Džanko i Radoslav Stamenković, zaustavili su 7. svibnja 1991. u predjelu Križice dragovoljački odred iz Dicma i Dugopolja, zaposlenici kamenoloma na Križicama, tvrtka PZC Split i drugi. Držimo ih u blokadi oko dva i pol sata. Luka Džanko za to se vrijeme pjenio i bjesnio na mene, da izazivam rat, tko mi zapovijeda i slično. Normalno, nisam pridavao važnost njegovim upadicama. Preko sustava Mosor imali smo vezu sa Splitom, a u Ladi Nivi imali smo i MOB-vezu sa Zagrebom. Zdenko Maleš i Petar Maroš dobili su zadatak da dragovoljne borbene odrede stave u obranu okruga Trilj – Velić – Tijarica, da zapriječe prolaz tenkovima i budu spremni aktivirati eksploziv koji smo već postavili.

U međuvremenu je dojavljeno da su tenkovi zaustavljeni u Širokom Brijegu. Postrojbu iz Šibenika trebali smo propustiti da prođe na poligon Kukuzovac i biti dalje u pripravnosti. Ali mi je ne propuštamo odmah. Rekli smo Luki da može proći ako uzme hrvatski stijeg, tek onda ćemo ga propustiti, što je i učinio. S istaknutom zastavom RH i pod pratnjom vozila MUP-a dopraćeni su do ulaza na vojni poligon Kukuzovac. Nakon toga Luka se uputio u Trilj da čeka dijelove 10. MTBR-a koji su zaustavljeni u Pologu i koji su nakon tri dana blokade propušteni i odlaze prema Kupresu.

Luka Džanko u lipnju 1991. imenovan je šefom Vojno-teritorijalnog organa JNA za poslove obrane. Krajem lipnja i početkom srpnja 1991. dolazio je sa skupinom Vojne policije k predsjedniku Izvršnog vijeća općine te tražio da mu se ustupi sva evidencija SNO-a. Ne da to nismo dopustili, nego mu je zabranjen ulazak u općinu. 1. srpnja 1991. Ivo Jelić u Imotskom dao mi je zadatak da pokušam razgovarati s Lukom Džankom i da prijeđe na našu stranu. Dva dana poslije, 3. srpnja, doznao sam da Luka Džanko odlazi u svoju vikendicu na Lastovo. Pozivam grupu pripadnika ZNG-a koja kombijem Citroen Trafic odlazi sa mnom za Split: Mirko Stupalo, Marinko Jukić, Dušan Marinović, Božo Pavić, Ivica Kuljiš, Mladen (Nina) Pupić, Mladen Katić- Jurela. Uhvatili smo ga u trajektnoj luci. Potpuno iznenađen, ponovio je da je dao jednu zakletvu i da neće dati drugu. Zvao sam generala zbora i prenio njegov stav te pitao što da radim s njim? Zapovjedio je da ga pustim pa neka mu narod sutra sudi. Zovem zapovjednika Ivu Jelića u bazu Resnik i pitam kako bi bilo da ga privedemo. Ivo naglašava, ako ne želi, da ga pustimo. Puštamo Luku, a on 25. kolovoza 1991. vodi skupinu rezervista u Knin na vojnu vježbu koja bi trajala nekoliko dana.

U Registru branitelja stoji da je Luka Džanko od 26. kolovoza 1991. do 27. prosinca 1991. bio pripadnik 126. brigade HV-a, a ona se počela ustrojavati 6. listopada 1991. U Registru 126. brigade do 31. kolovoza 1994. Luka Džanko nije upisan kao pripadnik.

* Biste li danas, nakon svega što ste tih ratnih godina prošli, sve ponovili?

Danas, nakon svega što sam prošao, ne bih se više zaletio kao onda. Tada sam vjerovao u ono što je Tuđman napisao. Poslije se sve to pokvarilo. Predsjednik je tada oko sebe okupio ljude koji su gledali kako namiriti sebe, a Hrvatska je bila u drugom planu. Moji krediti za gradnju obiteljske kuće lako se mogu provjeriti. To je bar jednostavno. Ponekad mi dođe teško kada vidim neke koje sam ja silom tjerao da dođu u vojsku i brane ovu državu, a danas uzimaju zasluge koje im ne pripadaju. Ali u cijelosti ponosan sam, nisam ukrao, nisam oteo, nisam imao eskadrone za odstrel nepoćudnih građana, nisam nikomu ništa nažao učinio. To me drži. Još vjerujem da će sve doći na svoje. Ponovio bih, ali bih radio drugačije…

* Autor ste dviju knjiga o obrani. Koliko su one prepoznate?

Izuzetno sam zadovoljan zanimanjem za obje knjige jer su pridonijele rasvjetljavanju nekih događanja. Osobno mi je zadovoljstvo što profesori povijesti u srednjim i osnovnim školama obrađuju događaje iz njih.

* Možete li kao autor knjige “Dokumenti organizacije obrane cetinskog kraja 1990. – 1991.” u kratkim crtama pobrojiti ili sažeti ono što se u to vrijeme događalo na području bivše općine Sinj

Raspolažete prilično konkretnim podacima o broju ubijenih i imovinskoj šteti koja je u tom razdoblju nastala. Teško je u nekoliko rečenica nabrojiti sva događanja. U knjizi su detaljno opisane sve akcije od Kijeva, Vrlike, Maljkova, Potravlja sa zauzimanjem HE brane Peruća, gdje su ostvarili strateški cilj. Kako je i sam pukovnik Borislav Đukić rekao: “Zauzimanjem HE brane Peruća i sela Bitelića nismo planirali daljnja napredovanja, nego smo zauzeli povoljne taktičke položaje iznad Hrvaca (Alebića kula – Zrnac, a iz sela Bitelića se povukli na samu branu Peruća).” Ratko Mladić je početkom listopada 1991. na pregovorima s predstavnicima političke vlasti općine Sinj u Hrvacama izjavio: “Ja sam minirao most na Maslenici, a i HE branu Peruća, te ako krenete u bilo kakve akcije, brana vam leti u vazduh.”

Treba odati dužno poštovanje pripadnicima MUP-a koji su dali život na sinjskoj bojišnici, a nisu iz općine Sinj. U borbenim aktivnostima ubijeno je 79 pripadnika postrojbi MUP-a i HV-a, od kojih je 13 mučki ubijeno. Tijekom Domovinskog rata poginulo je 56 civila, od kojih je 11 mučki ubijeno, a ranjeno šest.

Plan “Spaljena zemlja” počeo je četničkim ludilom u pljačkanju i uništavanju sela Kijeva. Nakon ulaska agresorskih snaga u Vrliku i okolna sela, sve kuće Hrvata nasilno su otvarane, pljačkane i uništavane. Sela Totići i Uništa potpuno su uništena. Crkve sv. Mihovila u Kijevu, Sv. Spasa u Ježeviću i sv. Jure u Maovicama srušene su do temelja. Uz obiteljske kuće i gospodarske objekte srušene su ili zapaljene crkve sv. Josipa u Maljkovu, sv. Filipa i Jakova u Potravlju, Imena Isusova u Satriću i svih svetih u Hrvacama, kao i zgrade područnih škola u Hrvacama, Biteliću, Vučipolju, Potravlju, Satriću i dr. Na području bivše općine Sinj spaljeno je i srušeno 629 civilnih objekata, a u znatnoj mjeri je oštećeno 1468 objekata, što pretpostavlja ukupnu imovinsku štetu od 300 milijuna DEM.

* Vaša prva knjiga “Srbijanska oružana agresija na Cetinsku krajinu 1990. – 1991.” smatra se jednom od najvažnijih knjiga o Domovinskom ratu. U njoj, kako sami kažete, pišete o malim ljudima koji su stvorili državu i dobili rat. Što je bio povod za pisanje te knjige?

Hrvatski domovinski rat u cetinskom kraju prolazio je kroz nove projekte “Rašeljke” i “Dolce”. Dotad nije izrađen ni jedan iole opširniji pregled izvornih dokumenata i literature koja se odnosi na Domovinski rat u cetinskom kraju. O tome pišu neki autori, koji su bili nekoliko dana u Sinju, ali i oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu. Mnogi autori pišu da bi nešto napisali, a pritom nemaju temelja da bi te navode potkrijepili.

Taj se nedostatak teško osjeća i vjerojatno je jedan od glavnih razloga što se Domovinski rat u cetinskom kraju nije proučavao onoliko koliko to zaslužuje. Postavio sam sebi zadatak da sustavno prikupim pisanu građu koja se odnosi na Hrvatski domovinski rat u cetinskom kraju 1990. – 1992. Sačuvao sam i prikupio podosta originalnih zapisa i dokumenata, kao i kvalitetnih kopija (fotokopije, snimke, slajdovi) da bi se tako na jednome mjestu sakupila sva relevantna dokumentarna i ilustrativna građa potrebna za svestrano izučavanje povijesti Domovinskog rata 1990. – 1992. u cetinskom kraju. Ti mali ljudi svojom su hrabrošću dokazali da su veliki jer su dali svoj obol u stvaranju slobodne Hrvatske. Njihova su imena navedena da ostanu kao svjedočanstvo u borbi za slobodu od okupatora.

* Može li se od vas očekivati još knjiga u kojima ćete se baviti ovom tematikom?

Da, upravo radim na događajima iz 1992. na južnom bojištu, u kojima je sudjelovala 126. brigada.

* Očekujete li da će aktualna vlast i nova vlada koja je nedavno oformljena poboljšati status branitelja?

Bilo bi krajnje vrijeme jer sutra je već kasno.