UPITNA SAMOSTALNOST HRVATSKE! Analitičar upozorava: ‘Balkan je bio i ostao eksperimentalni laboratorij u kojem veliki propituju nove oblike i načine podređivanja’

U Hrvatskom saboru sve je moguće pa je, pari passu, u Hrvatskoj također sve moguće. Ili se bar tako meni čini. Cilj moje današnje diskusije je upozoriti današnje i poručiti sutrašnjim hrvatskim političarima kako je upitna samostalnost Hrvatske. Upitnost se temelji na vođenju neke svoje politike, umjesto da služi hrvatskim građanima. Uvijek su političari na ovim prostorima imali svoje posebne ciljeve koje su ostvarivali “onako usput”. Cilj upozorenja današnjim političarima je ukazati kako nam predstoji vrlo nestabilno razdoblje koje nije, iz meni nepoznatih razloga, zadovoljavajuće prisutno u javnom prostoru. Tu i tamo se javi pokoji katastrofičar, što je nedovoljno u postojećim odnosima snaga u javnom prostoru, pa takva pitanja ostaju na marginama. Upravo svjedočimo tome kako političari ne predstavljaju građane koji su im dali povjerenje, nego postaju sami sebi svrha, što se vidi po načinu na koji vladaju u skladu sa svojim ciljevima, koji nam zapravo nisu poznati već ih samo naslućujemo, i tako se potvrđuje davno iznesen stav kako manje razvijene zemlje nemaju, što subjektivno, što objektivno, šansu iskoračiti iz začaranog kruga siromaštva.

Napustili okruženje

Slovenija je uspjela napustiti začarani krug siromaštva, što valja protumačiti kako bi bilo mnogo bolje da smo prepisivali od Slovenaca nego što smo vodili, ni manje ni više, optimalnu ekonomsku i svaku drugu politiku. Prije diskusije navodim stavove nekolicine umnih ljudi, redom iz razvijenih zemalja, koji su svojim analizama i mišljenjima odgovorili na pitanje zašto je tako teško, obično nemoguće, pobjeći od siromaštva. Poznati teoretičar ovisnosti Andre Gunder Frank nemogućnost prelaska iz nerazvijenih u klub razvijenih zemalja definirao je kao “razvoj nerazvijenosti (development of underdevelopment)”. Isto razmišlja i Peter L. Berger koji to ovako interpretira: “… odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je ‘iskrivljena’ jer njezin pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njezina autohtona logika. Nacionalna inicijativa je ugušena često do stupnja ‘industrijskog infaticida’ – to jest, domaći industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative koja dominira nacionalnom privredom. Napokon, autohtono stanovništvo je pauperizirano, uz izuzetak takozvane comprador klase – lokalnih grupa koje postaju zastupnicima strane inicijative…”

“… Drugim riječima, nerazvijenost Trećeg svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međunarodnog kapitalizma u te zemlje, nego je prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi, i to nužno.” (Izvor: Peter L. Berger: “Kapitalistička revolucija”, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 149. i 150.) Usput rečeno, navedenim citatom započeo sam raspravu u svojoj knjizi (2007.) “Iluzija i stvarnost hrvatskog gospodarstva”.

Naš pjesnik Grigor Vitez svojim stihovima najjasnije i najbrutalnije otkriva načela funkcioniranja kapital odnosa:

“Što viriš, vuče, kroz to granje?
Gledam da pojedem ono janje.
Pa pojedi ga, što ti smeta?
Tražim razlog radi svijeta.”

Iluzija i stvarnost

Sve se to odvijalo u vrijeme nacionalne države jučer kao što se to odvija u ozračju neoliberalizma danas koji postaje i ostaje katalizator tih i takvih procesa. Međutim, nije potrebno posebno dokazivati da postojeći način razmišljanja/ponašanja ima brojna ograničenja. Albert Einstein jednom je rekao: “Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našega dosadašnjega načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način kojim smo razmišljali dok smo ih stvarali”.

Ovih nekoliko navoda jasno pokazuje i upozorava u kojem se smjeru kreće najveći broj nerazvijenih država kao što je to Hrvatska. Citati ukazuju kako je potrebno vektorski promišljati. Međutim, sustavi i odnosi među zemljama, vrijedi i za globalizaciju, ne mijenjaju se ni linearno ni jednakomjerno (monotono). Dnevna zbivanja ponekad mijenjaju dinamiku kretanja, pa čak i sam smjer kretanja kao što je to danas slučaj. O tim pitanjima se raspravlja u svijetu. Istinabog, u glavnim svjetskim medijima rasprave se zadovoljavajuće ne komentiraju. Međutim, izostanak komentara u javnim medijima nikako nije moguće ocijeniti kako prisutni problemi ne zaslužuju veću pažnju. Upravo suprotno. Izostanak komentara zapravo ukazuje i pokazuje kako je proces globalizacije bremenit mnogim poznatim i prikrivenim problemima. O tome se šuti kao što se uporno šuti o rastućoj ugrozi siromaštva. Valja reći kako nove okolnosti otvaraju nova pitanja na koja zagovornici globalizacije nisu dali zadovoljavajući odgovor. Odgovor još nismo dobili, ali mnogobrojni problemi dnevno povećavaju ugrozu koja dovodi u pitanje opstanak ljudske vrste. Usput rečeno, to je odlična prilika da se plasira još jedna teorija urote čiji broj neprestano raste. Kao točku infleksije u procesu globalizacije možemo odrediti dolazak Danalda Trumpa na mjesto predsjednika najmoćnije države na svijetu. “America first” rezultat je, posljedica, “ugroze” koja raste zahvaljujući gospodarskoj ekspanziji Kine.

Gospodarska ekspanzija

Joe Biden nije odustao od stava predsjednika Trumpa. On je samo preformulirao svoju agendu kako bi privukao saveznike u prisutnom gospodarskom sukobu s Kinom. Očekivano, Velika Britanija prva se pridružila Trumpu. To je učinila izlaskom iz EU-a, što u javnosti nazvano – Brexit. Predsjedniku Joeu Bidenu pridružila se većina razvijenih zemalja. One koje su bile i ostale nerazvijene nitko ništa ne pita. One šutke promatraju što se zbiva. Tako su inicijatori globalizacije Reagan i Thatcherica dobili svoje nasljednike u američkom predsjedniku i engleskom premijeru. To se događa na globalnoj razini. Na lokalnoj razini Balkan sve više postaje balkanska krčma koja, zapravo, živcira razvijene zemlje. Balkan je bio i ostao eksperimentalni laboratorij u kojem veliki propituju nove oblike i načine podređivanja manje razvijenih zemalja. Razvijene zemlje nisu odlučile što učiniti s balkanskom krčmom. Balkanske zemlje misle kako su suverene iako zapravo nisu. Misle da su važne, a zapravo su nevažne. I tako dalje. Osim toga, male i nerazvijene zemlje Balkana bilježe snažne demokratske i demografske deficite koje političke opcije u tim zemljama stimuliraju jer im takvo ozračje omogućuje postojeće politike. Te politike, sa svoje strane, zamagljuju probleme koji nam dolaze i koji već danas najavljuju ubrzanje procesa pogubnosti za opstanak upravo tih malih “suverenih” zemalja na “brdovitom Balkanu”. Obrazac vektorski vrijedi za sve manje razvijene zemlje. Navedeno se ne odnosi na Sloveniju koja je izašla iz začaranog kruga siromaštva, što, po mojem mišljenju, valja ocijeniti kako je moguće ostvariti značajna postignuća ako se politika brine o budućnosti svoje zemlje. Drugim riječima, u Sloveniji su na vlasti državnici, dok u ostalim zemljama djeluju političari. Da smo, kojim slučajem, “prepisivali” od Slovenaca, mogli smo biti bolji i učinkovitiji nego što smo to danas, kako nas uvjeravaju naši političari, na temelju optimalne ekonomske i svake druge politike. To je tema moje današnje diskusije. Kako je rasprava namijenjena hrvatskim građanima, započnimo je pitanjima o kojima političari šute iako bi morali jasno iskazati svoje stavove.

Nepoznavanje problema

Kada komentiraju pojedine događaje, tada komentari pokazuju ili nepoznavanje problema ili svjesno zamagljivanje istine. Po mojem mišljenju, riječ je o zamagljivanju istine. Naime, kad ne znaš i znaš da ne znaš, tada ćeš pitati one koji znaju. Ako ne pitaš tada, nisi postavio pitanje iz svojih – tebi poznatih – razloga, ne da nisi svjestan svoga neznanja, nego odgovori nisu u tvom interesu. Svaki čitatelj može postaviti pitanja na koja bi političar, polazeći od svoje ideologije, morao odgovoriti. Ja ću se zadržati na nekoliko u javnosti često spomenutih ekonomskih pitanja. Hoće li zamjena kune eurom smanjiti monetarni suverenitet? Političari se ne slažu u odgovorima iako činjenice pokazuju da nikad nismo imali monetarni suverenitet. Naš bi mudri narod rekao – ono što nisi nikad imao ne možeš izgubiti. Ako priznaš da nikad nisi bio monetarno suveren, postavlja se pitanje tko je za to kriv? Ako ne želiš odgovoriti na pitanje. predlažem “neka visi Pedro”, monetarni maneken (kuna). Istina je da smo uvođenjem devizne štednje, valutne klauzule i rasprodajom domaćih banaka prisiljeni zamijeniti kunu eurom. Je li moguće ponoviti inflaciju iz devedeset i treće godine prošlog stoljeća? Odgovor je jasan – nije! To znači da HNB, bez obzira na to hoćemo li zamijeniti kunu eurom ili ne, ne može zbog otvorenih granica (tu je kvaka 22) provesti učinkoviti antiinflacijski program.

Zašto su kamatne stope u Hrvatskoj mnogo veće od kamatnih stopa u drugim zemljama članicama EU-a? Odgovor je opet jasan i nedvosmislen – nacionalni rizici određuju visinu kamatnih stopa. Najveći utjecaj na nacionalne rizike imaju pravosuđe i institucije kojima je zadatak provođenje zakona (recimo, DORH). Ako Hrvatski sabor tolerira nezakonito ponašanje institucija kojima je zadatak osigurati poštovanje zakonskih propisa, tada su rizici mnogo veći nego u zemljama u kojima to ne da nije moguće, nego je i nezamislivo. Što se mora dogoditi u Hrvatskoj da vodeća osoba izvršne vlasti ne samo da odstupi s vlasti, da ostavku, nego da se povuče iz politike kao što je to učinio austrijski kancelar Kurz? Može li Hrvatska uspostaviti nezavisni, od vanjskih čimbenika, vlastiti porezni sustav? Ne može. Konkurentnost na globalnom tržištu određuje porezni sustav pa je država obvezna konstruirat porezni sustav koji će povećati konkurentnost domaćeg gospodarstva i tako dinamizirati razvoj i povećati blagostanje. Je li moguć suverenitet kada zemlja ovisi o izvanjskoj pomoći kao što je to slučaj u Hrvatskoj?

Tržišna šansa

Nema besplatnog ručka pa je, prema tome, dobivena pomoć dokaz kako nije moguće govoriti ne samo o suverenitetu nego ni o bilo kakvom ili bilo kojem pravu kada je riječ o dogovorima, sporazumima, sa zemljama koje financiraju, putem oporezivanja svojih građana, tu istu pomoć. Je li jedinstveno europsko tržište šansa ili ograničenje? Za zemlje koje su konkurentne jedinstveno tržište je šansa pa, prema tome, kada je zemlja nekonkurentna, jedinstveno tržište je ograničenje, što pokazuje i dokazuje broj stečajeva u nekonkurentnoj zemlji. Je li Hrvatska previše centralizirana država? Nije. Razlog je to što je Hrvatska siromašna zemlja koja “živi na aparatima” pa pomoć koju nam daje Bruxelles nije moguće kontrolirati u slučaju decentralizacije, s jedne strane, i, s druge strane, centralna vlast je dobila pomoć i nije spremna podijeliti dobivena sredstva s lokalnom upravom i samoupravom jer tako, s treće strane, osigurava iduće parlamentarne izbore koji su potrebni samo kao potvrda legaliteta izvršnoj vlasti. Konačno, to nam je javno priopćeno kada je vladajuća stranka jasno rekla kako neće biti preustroja županijskog sustava jer upravo ona ima najveći broj župana. Ako lokalna uprava i samouprava nije odgovorna za razvoj na svom području, tada nije moguće govoriti o sustavnom ustroju i regionalizaciji, nego o lokalnim jedinicama koje su bile i ostale derivacija centralne vlasti. Zato HDZ ima toliki broj župana, gradonačelnika i predsjednika općina.

Pitanja koje sam naveo često su prisutna u javnom prostoru pa sam ih ponovio i ponudio svoje odgovore kako bih ukazao kako i zašto funkcionira hrvatska politika upravo tako kako funkcionira.
U novim globalnim uvjetima najbolje se snašla Kina. Očito se pripremila za ove uvjete. Globalizacija je bila zamišljena kako bi se povećala potražnja za robama i uslugama gospodarstava razvijenih zemalja. Razlog je jednostavan – nacionalna država nije mogla generirati zadovoljavajuću razinu potražnje. U vrijeme nacionalne države, da bi se osigurala zadovoljavajuća razina potražnje, bilježimo visoke stope inflacije i visoke stope porezne presije koje nisu bile dostatne, što je, u drugom koraku, rezultiralo velikim javnim dugom. Izlaz iz tadašnjeg stanja ponudio je Milton Friedman zagovarajući globalizaciju.

Gladni stanovnici

Manji broj zemalja (G 20) razvijen je ili će to ubrzo postati. Ostale zemlje su nerazvijene, a njihovi stanovnici uglavnom su gladni. Privlačenje investitora postaje spasonosna formula za manje razvijene zemlje. Međutim, kad investitori dobiju “ponudu koja se ne može odbiti” iz neke druge zemlje, tada napuštaju poslovnu aktivnost u zemlji u kojoj djeluju ako i samo ako im odnosna zemlja ne osigura nove, još veće povlastice. Tako se uspostavlja konkurencija među manje razvijenim zemljama kako bi privukle investitore da bi opstale. Iz tako određenog odnosa zagovornici globalizacije su tvrdili kako globalizacija svima donosi koristi. Zapravo su koristi male ili nikakve, ali, priznat ćete, dobro zvuči. (To je razlog što u manje razvijenim zemljama nije u “modi” analiza troškova i koristi.)

Multinacionalne korporacije nemaju domovine. Međutim, razvijene zemlje na čelu sa SAD-om iskoristile su postojeću krizu izazvanu koronavirusom kako bi “uvjerile” multinacionalne korporacije da se moraju odrediti za “domovinu”. Argumentacija je jednostavna i vrlo uvjerljiva. Povećale su se cijene transporta za deset puta. Tko kontrolira pomorski transport, taj kontrolira proces globalizacije, a mi smo zatvorili brodogradilišta. Kako je temelj današnje globalizacije tehnička podjela rada, jer se finalni proizvod izrađuje u više zemalja, skok troškova transporta “preko noći” ne samo da je “potrošio profit”, nego umjesto dobiti kompanije, bilježe gubitke. Postojeća inflacija nije ništa drugo doli cijena učenja i snalaženja korporacija u novim uvjetima. One će brzo učiti i naučiti. Ne zato što su posebno bistre, nego zato što znaju, što je više nego dovoljno, da im inflacija šteti na više načina, od kojih političari spominju samodostatnost u proizvodnji strateških proizvoda, što multinacionalne korporacije nikako ne smiju dopustiti. Tako je, svjesno, zaustavljen postojeći proces globalizacije u kojoj se Kina tako dobro osjeća. Međutim, najrazvijenije zemlje su u krivu ako misle da će pobijediti multinacionalne korporacije. Upravo suprotno, multinacionalne korporacije će prisiliti razvijene zemlje da im države nadoknade troškove što ih generira njihova nova politika.

Izvoz radne snage

Razvijene zemlje cijenu će platiti liberalizacijom uvoza radne snage iz manje razvijenih zemalja, što će, sa svoje strane, smanjiti plaće domaćim radnicima. Prema tome, dogodit će se upravo ono što se već događa u EU-u. Tako će se “jednim hicem ubiti dva zeca”. Formula je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Uvijek su prava ujedno i jednostavna rješenja. Smanjit će se porezi na dohodak koji su već danas manji u odnosu na poreze u nerazvijenim zemljama. Privući će se mlade i obrazovane obitelji iz nerazvijenih zemalja kojima će ponuditi bolje uvjete rada nego što je to u stanju ponuditi zemlja njihova porijekla. Što su mladi nezadovoljniji i nestrpljiviji, to će brže napustiti svoju domovinu i otići u zemlju u kojoj “teče med i mlijeko”. Dolazak mladih iz nerazvijenih u razvijene zemlje povećat će ponudu obrazovane radne snage, što će rezultirati smanjenjem plaća domaćoj radnoj snazi koja će se morati prilagoditi novim uvjetima. Tako će multinacionalne korporacije poslovati u razvijenim zemljama i ostvarivati profite koje su ostvarivale u manje razvijenim zemljama. Nije važno, kao što nikad nije ni bilo, što će se dogoditi s manje razvijenim zemljama. Privremeni “povrat” korporacija u zemlju porijekla samo će dramatizirati socijalno stanje u tim zemljama koje će sve više, po svim relevantnim kriterijima, sličiti na današnje manje razvijene zemlje. Uostalom, u dvije vodeće zemlje EU-a, Njemačkoj i Francuskoj, svjedočimo getoizaciji cijelih četvrti u koje više ne zalazi policija. To što ti i takvi slučajevi nisu u javnom prostoru dio je “zavjere protiv vlastitih građana”. Deficit demokracije u uvjetima globalnih nomada i nije neka priča koja će posebno zanimati moderne nomade.

Hrvatska o navedenim izazovima ne vodi računa. U Hrvatskom saboru prolaze samo oni prijedlozi koji osiguravaju pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima. Da bismo se uvjerili da je tome tako, dovoljno je pogledati HRT-ovo ustrajno praćenje rada izvršne vlasti, što, po prirodi stvari, smanjuje praćenje rada Hrvatskog sabora. Ako je Hrvatski sabor krovna institucija hrvatske države, moramo se zapitati kako je to moguće?

Izigravanje propisa

Ne samo da je moguće, ta i takva uređivačka politika HRT-a je poželjna. Sjetimo se izbora ravnatelja HRT-a. Zapravo, vladajući političari ne moraju poštovati, kako zakonske propise, tako ni moralna, ili bilo koja druga, načela. Konačno, oni su sami po sebi jedno i drugo. Isprepleteni interesi hrvatskih političara jamstvo su da se ništa neće mijenjati. Promjene mogu donijeti samo novi političari. Zbog toga je velika većina građana Hrvatske prihvatila Andreja Plenkovića. Međutim, ako se po jutru dan poznaje, takve mogućnosti su male, vrlo male. U to nas uvjeravaju izravno i neizravno naši novi političari. Ipak, hrvatski građani, usprkos razočaranjima, spremni su riskirati i biraju uvijek nove političke opcije. To je dobra, da ne kažem najbolja, vijest. Loša je vijest što su mnogi građani odustali od svojih demokratskih prava. Promjene donose nove ideje i nove ljude. Jasno, i nove rizike. Novi političari su šansa i to tim veća što su oni mlađi i obrazovaniji. Jednostavno, iz ovog zabrinjavajućeg stanja mogu nas izvući novi mladi ljudi koji pitanjima demokracije i pravu na drugačije mišljenje pridaju veliko značenje.

Ako ne dođe do istinskih demokratskih procesa, tada ćemo živjeti od pomoći naših građana koji su se trajno iselili. Možda će se jednog dana, kada ostare, vratiti u Hrvatsku i živjeti od mirovine koju su stekli u inozemstvu. Sve se to već događalo. Sve se to događa pa nema razloga da se sve to neće događati u budućnosti. Zemlja će biti prazna, u njoj će dominirati umirovljenici koji posljednje dane svoga života provode u domovini. To je realna opasnost ako odlučno ne provedemo nužne promjene.
Iz navedenog slijedi kako gordijski čvor valja presjeći. I to što prije, to bolje. Nema nam druge.