Užas. Groblje preminulih zatvorenika u Lepoglavi!

Na Novom groblju u Lepoglavi jedan dio zauzimaju i posljednja počivališta ljudi koji su bili osuđeni i koji su zatvorsku kaznu služili u tamošnjem zatvoru, a koji su tamo i umrli.

Ima oko dvadeset križeva, trulih i neoznačenih, pa nitko ne zna tko su zapravo ljudi koji su tamo pokopani.

Na naš upit o tome, iz Ministarstva pravosuđa RH su nam odgovorili, da sukladno članku 123. Zakona o izvršenju  kazne zatvora, o smrti zatvorska kaznionica, odnosno zatvor, bez odgode, obavještava njegovu obitelj, sud upućivanja, sud koji je donio presudu u prvom stupnju, suca izvršenja i matičara na čijem se području nalazi kaznionica, odnosno zatvor. Posmrtni ostaci preminulog predaju se obitelji radi pokopa, a troškove pokopa snosi obitelj ili obveznik uzdržavanja. Ako obitelj ili obveznik uzdržavanja odbije preuzeti posmrtne ostatke ili preminuli nema obitelj ili obveznika uzdržavanja, umrli zatvorenik se pokapa na mjesnom groblju na trošak jedinice lokalne samouprave prema mjestu prebivališta zatvorenika, a ako zatvorenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, trošak snosi jedinica lokalne samouprave prema sjedištu kaznionice, odnosno zatvora.

U posljednjih 5 godina  na mjesnom groblju u Lepoglavi pokopana su 4 zatvorenika.

Evidenciju pokopa i skrb o održavanju groblja vodi komunalno poduzeće iz Ivanca, u suradnji s Kaznionicom u Lepoglavi. Blagdani Svih svetih svake se godine obilježavaju polaganjem cvijeća i lampiona na grobove preminulih zatvorenika – odgovorili su nam iz Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije RH.

Međutim, prema onom što smo zatekli, ovaj dio groblja je očito preko godine jedno obično – ruglo.

Svojedobno je bilo riječi i o tome da je na ovom groblju razasut i pepel pokojnog Andrije Artukovića!? Naime, Artuković je osuđen na smrtnu kaznu, a preminuo je u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici (16. siječnja 1988.). Obitelj nije smjele znati, a ne zna ni danas, gdje je  pokopan, iako vlada mišljenje da svatko ima pravo na svoj grob. Komunisti su donijeli i zakon  u vrijeme suđenja Artukoviću prema kojemu i onoga  koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne  kazne treba pokopati kao da  je osuda nad njime izvršena, a da mjesto pokopa  ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa  ni obitelj Artuković nikada nije saznala  gdje im je otac pokopan. Tko  bi odao tu tajnu mogao je i kazneno odgovarati, što će reći da su komunjare na sve mislili! A baš o „slučaju Artuković“ ljudi imaju još i danas takav strah da o tome, odnosno njegovom kontraverznom sudskom procesu, „nitko“ se ne usudi reći ni napisati retka!

A, gdje su pokopani oni koji su umrli u logoru Stara Gradiška? To je također godinama bila „tajna“. Ako je neki zatvorenik, primjera radi, bio osuđen na pet ili deset godina zatvora, i umro je prije isteka kazne, bio je također pokopan u tajnosti, a obitelj je posmrtne ostatke mogla  premjestiti tek nakon što je nesretnik odležao cijelu kaznu!!!

Od onih koji su umrli u ovoj kaznionici, koja je već godinama zatvorena, a pokopani su na tamošnjem groblju, iza crkve, danas nema ničega, ni jednog najobičnijeg  križa, jer je sve već davno prekriveno travom!

Više nitko i ne pita za ostatke jednog od najstrašnijih komunističkih logora – Stara Gradiška, u kojem su mučili i ubijali i mnoge hrvatske domoljube. Taj bivši zatvor iz godine u godinu ruši se sam od sebe, što je pojedincima, kako političarima, tako i političkim skupinama od iznimne važnosti, da ne ostane ni najobičniji kamen!