VODSTVO DINAMA KAO DA JE IZGUBLJENO U ŠUMI! Modri nikad neće dobiti stadion, postoji samo jedna opcija

Treba biti iskren i reći. U sadašnjoj društvenoj i političkoj konstelaciji snaga šansa da Dinamo sam samcat izgradi prijeko potreban stadion, ne samo sebi nego i Zagrebu – ravne su izgledima da sadašnji ruinirani maksimirski stadion pogodi meteorit i sravni ga sa zemljom.

Jest, tim bi se događajem zacijelo ubrzalo rješenje, smanjili troškovi cijelog tek zamišljenog projekta, jer i rušenje košta! No, do toga neće doći, kao ni do skorašnje gradnje stadiona.

I u sportu i u životu najvažnije je da sam odlučuješ o svojoj sudbini. Zapomaganje Dinamovog predsjednika Mirka Barišića nije niti ništa novo ni neočekivano. On jednostavno pokušava dramatikom natjerati zagrebačke gradske oce da ustupe zemljište zagrebačkom nogometnom klubu koji bi potom sam krenuo u projekt.

No, odavno je tu pat pozicija, bila je i za vrijeme pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, a sad je još više „patnička„, kod Tomislava Tomaševića, prvog čovjeka Grada.

Ništa od stadiona

Poruka novog gradonačelnika stoji, ne miče i trn je i u oku i u peti u GNK Dinamo. Tu je ideju još odavno zagovarao bivši predsjednik Dinama, sada u bijegu od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić.

Neminovna je, u ovoj priči, ultimativna potreba da Zagreb dobije pristojan stadion. Kao što je posvemašnje jasna činjenica da se maksimirski stadion nalazi iz dana u dan u sve gorem stanju. I da će doći trenutak kada se na njemu neće smjeti igrati.

Mislite li da to ne znaju u Gradu Zagrebu? I opet, ne mijenjaju mišljenje. Politička i društvena opcija koja je došla do moći odlučivanja u hrvatskoj metropoli potpuno je na drugoj strani od ljudi koji su u Dinamu. I teško da će tu doći do promjene.

Nije jednom Tomašević rekao, a reći će to i na zacijelo skorašnjem sastanku s upravom Dinama.
„Jasno smo govorili da mora doći do transparentnijeg poslovanja i da je Grad spreman dati svoju imovinu kako bi se srušio stari i izgradio novi stadion ako dođe do promjena„.

Ako slučajno ne razumijete ovu rečenicu, ako ste izgubljeni u prijevodu – to znači samo jedno. Iz Dinama mora nestati Zdravko Mamić, njegov utjecaj i njegovi ljudi.

Sukob je to kao dva vola na brvnu. Zaista ne vidimo tko bi tu mogao prvi popustiti. Bez obzira što Zagrebu zaista treba stadion. Rekosmo ultimativno!

Ne dira to Tomaševića koji je svjestan da u ovome trenutku u samom zagrebačkom nogometnom klubu nema te unutarnje i vanjske moći da se počiste Mamićevi ljudi, kao i sam Mamić. Problem je dubok i dugačak…

„U Gradu gledamo kakvi su modeli suradnje kluba koji je udruga građana i grada. To je problem koji traje 20 godina, ne može se očekivati da će se riješiti u nekoliko mjeseci„! To su riječi Tomaševića koje u Dinamu ne čuju.

Ne tako davno, u gostovanju na Hrvatskoj televiziji, u emisiji ”Nedjeljom u dva„, Tomaševič je bio brutalno iskren.
”Taj projekt izgradnje novog stadiona ne bi trebali voditi Mamići, to će na kraju krajeva odlučiti uprava, ali Zagreb bi trebao biti partner. Da bi došlo do tog partnerstva i da bi se riješilo pitanje ovog rugla, mora doći do demokratizacije upravljanja Dinama i transparentnosti”.
Nije tajna kako zagrebački gradonačelnik želi temeljite promjene u Dinamu, ne zazire čak ni od socios modela. Od te same ideje današnji ljudi u Dinamu, i u Međugorju, dobivaju osip s temperaturom.

Mirko Barišić se u ovome trenutku ponaša kao da uopće nije upućen u situaciju. Njegove riječi kolikogod su opravdane toliko nalikuju i na riječi izgubljenog čovjeka u šumi. Onaj tko odlučuje taj nešto i traži. Poanta je lagana, čak i tržišna.
Zato je zaključak o pat poziciji na relaciji izneđu Dinama i Grada Zagreba tako prokleto točna.

Makar mnogi misle da je Tomašević za Grad Zagreb jedan eksperiment, čak i pomalo opasan, činjenica jest da je u njegovim rukama apolutna vlast i moć odluke. Baš kako je u Dinamu još uvijek apsolutna vlast jedne sive eminencije i njenih ljudi. Sad, tko koga treba, razlučite sami.

Baš kao što je šteta da svi mi moramo trpjeti takvu silovitost i tvrdoglavost. S obje strane, dakako. Gubitnici su uvijek obični ljudi.
Pogledajmo malo u povijest, Mirko Barišić pričao je sličnu priču i prije pet godina, nije prošla ni kod bivšeg gradonačelnika Bandića. Sada su mu šanse još manje. Kako pristati na opciju u kojoj Grad ispuni željeno, a ti se sam moraš pognuti i otići, skupa sa svojim ljudima. Da bi potom neki novi ljudi uživali u stadionu, prostorijama, napretku kluba?

Sveukupno, to znači samo sljedeće. Klesari ne trebaju raditi kamen temeljac još jako dugo!