Vojni analitičar: “Ukrajina je prilog, glavno jelo je u pozadini NATO summita”

Završio je NATO summit u Vilniusu. Rezultate u N1 Newsroomu komentira vojni analitičar Robert Barić.

“Ukrajina, Švedska i Turska su sporedna pitanja. Ako usporedimo rezultate NATO summita s ručkom, to su prilozi, a glavno jelo specijalitet se krije u pozadini. Prvo prilozi – Ukrajina je dobila maksimalno što je mogla dobiti. Ukrajinci imaju sindrom NATO summita iz Bukurešta 2008. godine gdje smatraju da su bili izigrani, da im je obećano da će dobiti put prema članstvu, a nisi dobili ništa. Tada to nisu mogli dobiti. Tu je bio sukob između tadašnje Busheve administracije i europskih saveznika po cijelom nizu pitanja, posebno po pitanju da se što prije uguraju u NATO Gruzija i Ukrajina, što su se mnogi protivili. Poslije toga je došla ruska invazija Gruzije i na kraju toga nije bilo. Zato su Ukrajinci išli s maksimalističkim zahtjevima. Svjesni su bili da oni ne mogu dobiti poziv u članstvo dok su u ratu. Dobili su puno, nastavak vojne i ekonomske pomoći, naznake za Vijeće NATO – Ukrajina, itd., ali Zelenski nije mogao dobiti precizan roadmap jer to u ovom trenu nije moguće”.

Naglašava i kako ukrajinska ofenziva nije propala: “Ukrajinci su prešli na novu taktiku – niz manjih napada čime iscrpljuju Ruse. Treba što duže polako grickati rusku liniju i pripremati napad. Za to je potrebna stalna opskrba oružjem od strane stranih zemalja, a to su dobili u NATO-u”, kaže Barić.

Kad je riječ o Turskoj i Švedskoj, profesor kaže: “Erdogan je izvukao dosta iz ove situacije. Izvukao je da je Švedska morala postrožiti politiku prema kurdskim organizacijama, čak će i nešto izručiti, EU se obvezala da će početi pregovore s Turskom i dobit će F-16-ice. I Erdogan je bio svjestan da balansira jako po rubu. Ali nije prešao crvenu liniju i pokrenuo ono pitanje o kojem su mnogi spekulirali – je li Turskoj mjesto U NATO-u”.

Komentirao je i ulogu Viktora Orbana: “Nije on uspio ništa izboriti. On je mali od kužine koji je gledao kako se veliki svađaju i pokušao nešto ušićariti, ali sad je ostao sam”.

Otkriva koje je “glavno jelo” NATO summita: “Dvije stvari koje su bitne. Pogledajte pitanje obrambenog planiranja i daljnjeg razvoja revitalizacije konvencionalnog vojnog djelovanja u NATO-u. To je ključno. To su strahovite promjene. U neku ruku, ponovno se vraćamo na Hladni rat. NATO je za vrijeme Hladnog rata imao strategiju odvraćanja kažnjavanjem koja se svodila na – mi smo brojčano slabiji od vas, ali ako nas napadnete, mi ćemo vam napraviti takvu štetu da ozbiljno razmislite je li vam to u interesu. Cjelokupno NATO-vo vojno planiranje koje se zasnivalo na planiranju protiv specifične prijetnje, bilo je protiv jednog velikog protivnika. To su se pripremale sve članice prema obrambenim planovima za pojedine regije koje su tražile maksimalni napor od svih”.

“Od 1991. se kreće na planiranje protiv prijetnji i snažne obveze su nestale. To je trajalo do ruske invazije, ali to nije dovoljno ozbiljno shvaćeno. Tek prošle godine u Madridu su donesene odluke da se NATO ne može zadovoljiti time da reagira tek kad se nešto dogodi, nego da mora imati 300.000 vojnika spremnih odmah reagirati. Trebat će deset i više godina do potpune implementacije. Sada se radi odvraćanje uskraćivanjem. Ulaskom Finske i sada Švedske poruka je sljedeća – naša strategija je da ako napravite potez doslovno ne možete napredovati, već ćete biti odmah zaustavljeni”, kaže Barić.

“Vraćamo se opet na specifičnu prijetnju, a to je Rusija. Područje NATO-a je podjeljeno u tri velika područja, a to su Atlantik s Arktikom, Baltik sa srednjom i istočnom Europom, te južna Europa sa Sredozemljem i Crnim morem. Od svake zemlje se sada traži da pripremi sve svoje snage da se mogu poslati u sukobe visokog intenziteta, a ne samo jednu ili dvije bojne. Sad se traži organizacija snaga i logistike i naoružavanja. Interoperabilnost satnija i bojni da mogu zajedno djelovati. Također, izdvajanje od 2% je minimalno, tražit će se zajedničko planiranje država i obnova vojne industrije gdje je Europa zastala, što će biti velik problem za Hrvatsku”, ističe stručnjak.

Drugi dio “glavnog jela” je pitanje budućnosti NATO-a. Barić kaže: “Rusija je samo usputni trenutni problem. Upravo je počela nova geopolitička bitka za Aziju između Kine i SAD-a. NATO će djelovati i na Euroazijskom i Indopacifičkom području ako bude potrebno. Pogledajte suradnju koja se sada uspostavlja s Japanom. Tu su još Južna Koreja, Australija, Novi Zeland – svi njihovi premijeri bili su sada na NATO summitu. Prva bitka za Euroaziju vođena je odmah nakon Hladnog rata gdje je cilj SAD-a bio spriječiti pojavu novog euroazijskog hegemona što je bio Sovjetski Savez”. Taj bi hegemon mogla biti Kina, objašnjava. “Počeo je uspon Kine. To se sada mora zaustaviti. U toj borbi će ključne države biti Japan, Indonezija, Južna Koreja, Australija s Novim Zelandom, Indija, Saudijska Arabija i Turska – zato je Turska dobro prošla”.