Vučić Hrvate naziva ustašama, Zagreb šuti

Javna izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, izrečena pred kamerama, u kojoj Hrvate svrstava pod etiketu „ustaša“, predstavlja ozbiljan politički i diplomatski incident. Ne radi se o nespretnoj formulaciji niti o izoliranom verbalnom ispadu, nego o svjesno odabranoj retorici s jasnom političkom funkcijom: proizvodnji vanjskog neprijatelja i održavanju trajnog konfliktnog narativa prema Hrvatskoj radi unutarnjopolitičkih potreba u Srbiji.

Vučić je tom prilikom izjavio:

„Ustašama da služim nisam nikada i neću. Njihovoj politici da se povinujem – neću, dok sam živ. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog stotina tisuća ljudi koje su nam pobili. Ja želim da imamo dobre i normalne odnose, da ih unapređujemo – hoću. Ali zaboravite na to da ponižavate Srbiju i srpski narod.“

Takva izjava nije puki verbalni eksces, nego svjesno političko nasilje nad činjenicama. Njome se suvremena Republika Hrvatska i cijeli hrvatski narod pokušavaju prikazati kroz ekstremističke etikete, čime se namjerno briše kontekst Domovinskog rata i velikosrpske agresije početkom 1990-ih. Hrvatska država nije nastala na mržnji ili ideološkom ekstremizmu, nego na obrani vlastitog teritorija, međunarodno priznatih granica i prava na samostalnost. Etiketiranje Hrvata služi isključivo zamjeni teza i prikrivanju odgovornosti velikosrpske politike koja je početkom 1990-ih pokrenula oružanu agresiju na Hrvatsku te iza sebe ostavila tisuće ubijenih i prognanih.

Poruga Zagrebu i banalizacija uvrede

Posebno zabrinjavajući dio Vučićeva istupa uslijedio je nakon pitanja novinarke o mogućoj reakciji Hrvatske. Umjesto odgovora u državničkom tonu, reagirao je otvoreno podrugljivo, dajući do znanja da, po njegovu uvjerenju, iz Zagreba uvijek dolazi ista, unaprijed diskvalificirana reakcija – bez obzira na sadržaj izjave ili njezinu težinu.

„Eto, kao i obično – ništa se neće promijeniti. Da sam ovako namještao kosu, jednako bi loše bilo kao i ovo što sam rekao. Zato što su oni dobro procijenili koga treba napadati. Da sam ja na njihovom mjestu, ja bih napadao samoga sebe – po cijeli dan“, izjavio je Vučić, pritom svjesno banalizirajući vlastite riječi.

Tom izjavom predsjednik Srbije ne samo da relativizira vlastiti govor mržnje, nego i unaprijed ismijava svaku reakciju iz Zagreba, prikazujući je kao automatsku, zlonamjernu i politički bezvrijednu. Hrvatska se pritom ne tretira kao ravnopravan sugovornik, nego kao stalni negativni rekvizit u njegovoj političkoj retorici.

Šutnja koja potvrđuje prezir

Problem dodatno produbljuje činjenica da nije zabilježena jasna, odlučna i nedvosmislena reakcija Vlade Republike Hrvatske na ovakve izjave predsjednika Srbije. Izostanak vidljive diplomatske ili političke osude ostavlja dojam da se ovakve uvrede prihvaćaju kao uobičajeni dio političkog diskursa ili se svode na razinu toleriranog incidenta. Time se, svjesno ili ne, dodatno učvršćuje Vučićevo uvjerenje da kolektivne uvrede prema Hrvatima prolaze bez stvarnih političkih posljedica.

Kontekst devedesetih koji se ne može izbrisati

Vučićeva retorika posebno je cinična u svjetlu novije povijesti. Od početka 1990-ih u Srbiji se otvoreno veličalo četništvo, relativizirala agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te opravdavali zločini počinjeni nad civilima. Pod kokardama i crvenom zvijezdom razarani su hrvatski gradovi i sela, a tisuće ljudi ubijene su ili protjerane. To nisu političke interpretacije, nego povijesne činjenice potvrđene presudama međunarodnih sudova.

Aleksandar Vučić u tom razdoblju nije bio pasivni promatrač. Bio je dio političkog okruženja koje je takvu ideologiju stvaralo i legitimiralo. Današnje etiketiranje Hrvata zato nije incident, nego nastavak kontinuiteta politike koja nikada nije do kraja raskrstila s nasljeđem devedesetih.

Hrvatska se nema kome objašnjavati, dokazivati niti se pred bilo kim opravdavati. Kao suverena, međunarodno priznata i u ratu obranjena država, ima puno pravo jasno, javno i odlučno povući crvenu liniju prema govoru koji vrijeđa cijeli narod i izvrće povijesne činjenice. Šutnja pred takvim izjavama nije diplomatska mudrost, nego politička slabost. Ona ne smiruje odnose, nego potiče njihovu daljnju degradaciju.

Normalizacija uvreda, poruga i etiketiranja nije put prema stabilnosti, nego opasno klizanje natrag u obrasce koji su u Domovinskom ratu već imali razorne posljedice. Ako se na takav diskurs ne odgovori jasno i bez kalkulacija, on postaje prihvaćen. A ono što se prihvati – ponavlja se.

AUTOR: K.F./PDN