Vukovar: Djeca koje više nema - TUŽNO SJEĆANJE (VIDEO)

RATNI ZLOČIN POČINJEN U VUKOVARU 1991, SVJEDOCI VUKOVARA

Dok su u mirnim krajevima Hrvatske djeca uživala u igrama i slobodi, vukovarska djeca patila su zajedno s odraslima. Bez hrane, vode, grijanja, sigurnosti, budila su se i tonula u san u mračnim skloništima uz zvuke pucnjave i eksplozija. Mnoga su teško ranjena provodila dane u bolnici, mnoga su svoje prekratke živote završila pod udarom projektila ili okrutnim smaknućima. Njihovi su dječji glasovi ugašeni zločinom.

U proljeće te ’91. Mario Kolarić napravio je đački spomenar maštajući o prijateljstvima i prvim ljubavima. U njega se upisao i njegov bratić Dario.

Pola godine poslije dvanaestogodišnji Mario i 11-godišnji Dario bili su mrtvi – poginuli su istog dana od iste granate.

– Lijepo je vidjeti njihove rukopise nakon toliko godina. Sve manje tih uspomena je ostalo i sve manje toga ima. Ovo je neki pisani trag, bili su tu, kaže nam Anita Kolarić Gregurić, Marijeva sestra koja je također svjedočila najtežim danima Vukovaraca.

Posljednje ljeto Marijeva kratkog života proveli su na moru s drugom vukovarskom djecom. Potom su vraćeni u grad koji više nikad neće biti isti.

– Ulice su bile puste, pucnjevi su se čuli, Iz kuće sam vidjela vojsku kako puza kako se skriva, kao da gledaš film, kaže Anita.

Pokušali su izaći iz Vukovara, ali nisu uspjeli. Dani i noći postali su jednaki – samo strah i užas.

Anita se sjeća zvuka rušenja crjepova, zvuka razbijenog stakla, uzbune:

– Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo više ničega.

29. listopada sve je bilo nekako tiho. Mama, tata i Mario su sjedili na podu, Mariju je glava bila u maminom krilu.

I onda kaos.

Udarac projektila u zid pokraj kojeg su sjedili.

– Sjećam se da sam bila sva zatrpana prašinom, da pokušavam ustati, čujem mamu da doziva Marija. “Mario, Mario!” je vikala, prisjeća se Anita, koja je i sama bila teško ozlijeđena.

Posljednje sjećanje na brata ima iz vukovarske bolnice.

– Pretpostavljam da su ga vozili u salu. Ne znam je li to moja želja ili nešto. Ja sam njega pozvala, i on se okrenuo. On je iskrvario zapravo koliko znamo na tom operacijskom stolu, nastavlja Anita.

Da je ostala bez brata i bratića, saznala je u bolnici s radija:

– Bio je izvještaj iz Vukovara, rekli su njihova imena, ime i prezime jednog i drugog, da su poginuli tog i tog dana. Onako, sama. Nisam mogla plakati od šoka.

Otac je uspio izaći sa zadnjim konvojem ranjenika, Anita naknadno s majkom. Pogled na razrušeni grad bio je bolan.

– Ali onaj osjećaj da ću se vratiti, da se moram vratiti. I znati da Mario i Dario ostaju, nismo ih vidjeli. Ne znamo točno ni gdje su. Gdje su njihova tijela ostavljena, ne znamo ništa – s tim je osjećajima Anita napustila Vukovar.

Posmrtne ostatke veselog dječaka koji je volio pse i golubove, obitelj je poslije ekshumirala iz Vukovara pa prenijela na groblje u Virovitici gdje i danas žive.

Anita radi u Zagrebu kao medicinska sestra.

– Na dan svatova, svakoj ženi najsretniji dan u životu, najsretnija bih trebala biti, a ja sam taj dan razmišljala kako nema njega da otpleše sa mnom. Koliko bi bilo drugačije da je on tu, kaže Anita.

Vukovar – grad u kojemu 91. djeca nisu imala radost odrastanja, a neka od njih ni privilegij života.

U brutalnim egzekucijama na Ovčari ubijena su tri dječaka: Igor Kačić, Dragutin Balog, Tomislav Baumgartner. Šesnaestogodišnji Siniša Rajković zadnji put je viđen na Veleprometu – njegovi posmrtni ostaci do danas nisu nađeni.
Podatke o 34 ubijene vukovarske djece u knjizi “Mama, ne vidim nebo”, skupila je spisateljica Ani Galović.

Priču o Martini Štefančić, četverogodišnjakinji ubijenoj u pidžami u svojem domu u Borovu Selu, ne može zaboraviti.

– U gluho doba noći 21. ožujka ’92. godine četvorica naoružanih počinitelja ušli su u kuću Štefančić, prvo su pucali u strica Željka koji je pao u nesvijest, oni su mislili da su ga ubili. I tada su počinili taj strašan zločin gdje su ubili baku, odnosno majku Bernadicu, i malu Martinu, kaže Ani Galović. 

Počinitelji nikad nisu pronađeni. 

U proljeće ’92. ubijena je cijela obitelji Pakšec. Otac, majka i dva sina, jedan od 16 i jedan od 12 godina. Prvo je ubijen otac.

Ani kaže kako su majku Anu i dječake automobilom odvezli u susjednu ulicu gdje se nalazio bunar u kojem su već tada vjerojatno bili ubijeni ljudi i gdje je već bila masovna grobnica. Tu su ubili dječake i majku i bacili ih u bunar. Kasnije su se vratili po tijelo oca kojeg su također bacili u isti bunar.

Uz ubojstva na Ovčari, smaknuće obitelji Pakšec jedino je sa sudskim epilogom, ali u Srbiji. Osuđenici služe kazne od 40 godina zatvora.

– To su samo djeca bila, s pravom na život, na djetinjstvo, sve im je oteto, i nama i njihovim obiteljima, svima. Oni su samo nestali, bezrazložno, kaže Anita Kolarić Gregurić.

Toliko toga su mogli biti, a skončali su na užasne načine, bez razloga. Vukovarska djeca – žrtve rata, bezumlja i besmisla.