Vukovar je mjesto pijeteta, ali mora biti i mjesto ispita naše savjesti
Onaj koji želi dobro uvijek ide za odgovorima, i želi više, jače i bolje, dok je onaj koji živi u mraku vlastitih predrasuda uvijek okružen izgovorima i prepušta se tmini koja ga okružuje.
Vukovar je mjesto odavanja pijeteta žrtvi jednog grada, prema kojem se svakog studenog slijevaju kolone ljudi, ali i mjesto ispita naše savjesti. To je grad koji je do temelja razrušen, a njegovi ljudi protjerani, ubijani, odvođeni u nepoznato. Kažu da je tada “trepnuo Bog”, pa je zlo dobilo svoju priliku i ostavilo ruševine i pustoš, raspeti svijet koji još stoji usamljen u ravnici i čeka uskrsnuće svoje nade.
Svi oni koji nisu gluhi na pozive savjesti znaju kako je ta nada još uvijek gorko sapeta u plaču majki, koje se noćima bude u znoju i sa zebnjom se pitaju hoće li ikad dočekati svoj mir i imati negdje zapaliti svijeću za svoje dijete. Mnogima od onih koji su ubijeni u tom gradu ni danas se ne zna za grob. Pitanja o njihovoj sudbini još uvijek lebde nad dunavskom ravnicom i bride oko srca kao najstrašniji upitnik. Vukovar nije jedino mjesto koje postavlja to pitanje, jer tisuće je takvih sudbina, ali upravo u njemu ono treba biti najsnažnije postavljeno. A netko bi, ipak, morao znati odgovor.
Netko čija savjest još uvijek spava s tom spoznajom. To nisu pitanja koja bi bila poziv da se nekoga bez dokaza prokazuje ili upire prstom, već pitanja koja trebaju probuditi savjest i biti poziv da se olakša muka svih majki koje su izgubile svoju djecu a još nisu dobile odgovor gdje su njihove kosti. Oni koji nešto znaju o sudbinama nestalih možda sami i nisu krivci za te zločine, ali žive u strahu od osude okoline ili da će na njih biti svaljena krivnja. A opet, nositi križ takve savjesti može imati samo jedno razrješenje, koje treba voditi ka oslobođenju od tereta koji se nosi.
Zbog toga u centru pažnje treba biti žrtva, kako bi se saznala njihova sudbina, a ne, kao dosad, uzajamna okrivljavanja i isprike rđave savjesti. Jer, žrtva je ista i univerzalna, počinitelji su oni koji se razlikuju. Da bi se došlo do srca takvih ljudi i probudila njihova savjest, potrebna je hrabrost odgovornih koji će javno uputiti apel svima koji nešto znaju o sudbinama nestalih da se ne oglušuju o svoju savjest i izađu s onim što znaju. To može imati katarzično djelovanje. Samo nas hrabrost onih koji preuzimaju odgovornost u najtežim situacijama može dovesti do mira i boljeg sutra.
Takvi su koraci za dobro uvijek na početku teški, ali kad oni postanu norma, tada pod naletom dobrih djela otupi i oštrina onih koji su najoštriji među nama.Nitko nije dužan pravdati se drugima za dobro koje želi, nego samo sebi i svojoj savjesti. Povijest pamti hrabre, a najgore je pitati se “jesam li mogao učiniti više onda kada sam imao priliku”? Jer, onaj koji želi dobro uvijek ide za odgovorima, i želi više, jače i bolje, dok je onaj koji živi u mraku vlastitih predrasuda uvijek okružen izgovorima i prepušta se mraku koji ga okružuje. Samo onaj koji želi dobro bez osvrtanja stavlja sebe tamo gdje se drugi nisu usudili ni pogledati, jer se samo sitne duše osvrću za tim tko će što reći.
Samo ljudi koji u sebi imaju veličinu i gledaju s nadom naprijed, traže način kako bi mogli pomoći kako bi nam svima kao društvu bilo bolje. Samo takvi prihvaćaju teret odgovornosti i ne priznaju izgovore, već bez kompromisa tragaju za odgovorima, ma koliko oni teški bili. Zato je obljetnica vukovarske tragedije prilika da se, nakon poruka o pomirenju koje su ljetos iz Knina i Grubora odaslali ministar Medved i potpredsjednik Vlade Milošević, uputi apel svima da se dođe do tijela onih koji su stradali za vrijeme Domovinskog rata, a čiji se grobovi još ne znaju.
Bio bi to odlučan korak ka zacjeljivanju dugo otvorenih rana i prema istinskom nacionalnom pomirenju, kakvo je potrebno hrvatskom društvu. Netko tko je dosad na duši nosio tešku tajnu, išao bi kroz život lakši i slobodniji za taj teret. Majka koja se svakog dana nada i traži kosti svoga sina, našla bi olakšanje i konačno bi mogla zaspati u miru.
Nakon dana, mjeseci i godina traganja i nadanja našla bi svoj mir, jer iako je izgubila ono najvrjednije u životu, mogla bi bar sahraniti djetinje kosti i imati mjesto gdje bi se mogla pomoliti i zapaliti svijeću. A hrvatsko društvo bi konačno moglo prigrabiti nadu koja je dosad bila raspeta našom lošom prošlošću. Jer, samo ono društvo ima budućnost koje je našlo snage da iz tame izgovora i međusobnog okrivljavanja pronađe put ka odgovorima i na najteža pitanja.
