VUKOVARSKI ROMEO I JULIJA! Zoran i Jasna spalili su sve zajedničke fotke osim ove. Evo zašto.

LJUBAV U RATU I MIRU

Vukovar je nekoć bio grad krvi, smrti i stradanja, a danas ljepote, dobrih ljudi i dokaza teškog vremena koje u čovjeku budi strahopoštovanje. Jednako tako paradoksalno, to je grad najtežih priča o ljudskim sudbinama, ali i onih najljepših. Jedna od njih je ona o Zoranu i Jasni Šipoš, hrvatskim braniteljima, herojima, bračnom paru, prijateljima, ljubavnicima…

AUTOR: Snježana Vučković/Dnevno.hr

Priče o Zoranu i Jasni ne bi se postidio ni sam Shakespeare čiji su junaci umrli jedno zbog drugog. Junaci Vukovara su, osim što su voljeli jedno drugo, neizmjerno voljeli i svoj grad, a na neki način, za njega i umrli.

Vukovarski Romeo i Julija

Njihova nedovoljno poznata ljubavna priča započela 1981. godine u Borovu. Šipoši se spominju tek u knjizi “Vukovar i istočno bojište”, a o njima je još u vrijeme trajanja rata snimljen kratki dokumentarni film “Zoran Šipoš i njegova Jasna”. Veći dio njihove priče ipak najbolje znaju njihovi suborci:

“Prekrasna priča o Jasni Šipoš i Zoranu, njenom mužu, koji su do zadnjega dana branili grad bit će zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest. Obitelj Šipoš… Ne znam kakve riječi bih upotrijebio za njih… Jasna je bila vojnik i zamjenik svojem mužu Zoranu koji je zapovijedao obranom Doma tehnike. Borila se bolje od nekih muškaraca, prava potpora, prava žena. Od njih su kretale akcije i odlazak na ispomoć kod Borova sela. Zoran je znao da će njegova žena s par branitelja to zaustaviti.”

Jasna je ratovala kao muškarac

Prisjetili su se i Jasnine spretnosti ratovanja:

“Na dan 26. kolovoza bilo nas je 12-ak poslanih od Ivice Arbanasa, napad iz Borova sela, šest sati prsa u prsa, odbili smo ih i napravili čistinu ispred nas. Poginuo nam je jedan vojnik iz Sotina, Dražica, ali između nas i njih, Doma tehnike i Borova sela, bilo je more poginulih napadača, tu su prvi put polomili zube. Svaki put kad krene napad Zoran Šipoš bi govorio  ‘prvo idu granatiranjem, pa pješaštvo’! I uvijek kad bi ih odbili, vraćali bi se kod Doma tehnike, kao da su na izletu. Jasna je bila borac kojeg među muškarcima nije bilo, koturala se, otvarala vatru…”

A onda je grad pao

Jasna se uspjela preobući i spasiti, ali su Zorana odveli. Prvo logor Stajićevo, pa Niš, Srijemska Mitrovica… Branitelj Mladen Novak podsjetio je kako je nakon predaje završio u logoru Stajićevo, a potom i u samici u Srijemskoj Mitrovici, gdje su mu batinanjem slomili nos i šest rebara.

“U Mitrovici je sa mnom, također u samici, bio i moj zapovjednik Zoran Šipuš”, napomenuo je dodavši kako su on i njegova supruga bili istinki vukovarski junaci. Nakon logora, Zoran je odveden pred vojni sud u Beogradu gdje je “tučen kao životinja” i osuđen na smrt. Međutim, kasnije je ipak razmijenjen. Na pitanje hrvatskih novinara Zoranu, kako je to sve uspio preživjeti u logoru odgovorio im je “zbog Hrvatske i Jasne”.

Jedina zajednička fotografija

Zoran Šipoš je umro od zloćudnog tumora kao posljedice rata 01. studenog 2001 godine, a Jasna mu je nakon dvije godine na Božić zauvijek otišla u zagrljaj. Pokojni Šipoši su sve svoje zajedničke fotografije iz rata spalili kako ne bi dospjele u ruke četnicima, osim ove na našoj naslovnici. Upamtite dobro lica i imena vukovarskog Romea i Julije koji su, baš kako su se i zavjetovali, bili zajedno u dobru i zlu. Zoran i Jasna.