Za INmusic i Ultru ništa, za Thompsona sve: Tko se boji Marka Perkovića

Dvostruki standardi institucija: Zašto je Thompsonov koncert pod nadzorom kakav nemaju ni Ultra ni INmusic?

U Hrvatskoj se, čini se, ne mjeri svakome istim aršinom – osobito kada je riječ o glazbenim događajima koji izazivaju određene političke emocije. Posljednji slučaj u kojem je koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu podvrgnut gotovo izvanrednom režimu institucionalne kontrole izazvao je brojne reakcije, pa i sumnju da se iza kulisa ne krije javnozdravstvena briga, već politički motivirana selekcija.

Institucionalna ofenziva: Tko sve sudjeluje?

MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova:

• Detaljan plan kretanja publike i evakuacijskih koridora, s točno označenim redarskim točkama i procedurama u slučaju incidenta.

• Plan kontrole alkohola i droge – uključujući broj redara po zoni, opremu i metodu.

• Broj i lokacije nadzornih kamera, s obvezom pohrane snimki i omogućavanja uvida policiji.

• Popis izvođača i njihov repertoar unaprijed, što se kod drugih izvođača rijetko ili nikada ne traži.

Grad Zagreb i gradske službe:

• Suglasnost komunalnih službi za buku, svjetlo i promet, s posebnim naglaskom na pritužbe stanara iz okolnih kvartova (koje se kod INmusic festivala na Jarunu npr. gotovo ignoriraju).

• Inspekcija javne rasvjete i utjecaja reflektora na zgrade u okolici.

• Prijava plana prehrane i dostupnosti pitke vode.

• Kontrola broja i opremljenosti sanitarnih čvorova, uključujući zalihe sapuna, wc-papira i dezinficijensa.

• Suglasnost za prometnu regulaciju, iako je za druge manifestacije (npr. sportske) promet često automatski preusmjeren bez odugovlačenja.

Kako bi se koncert održao, bilo je potrebno prikupiti niz dozvola i suglasnosti, što je uobičajeno za masovna okupljanja. Međutim, u slučaju Thompsonovog koncerta, broj uključenih institucija, razina zahtjeva i količina javne komunikacije iznenađuju čak i iskusne organizatore.

Gradske službe, Ministarstvo unutarnjih poslova, Civilna zaštita, vatrogasna inspekcija, GSKG, Zrinjevac, Čistoća, prometna policija i niz drugih javnih tijela – svi su tražili i nametali posebne uvjete. A kao šlag na tortu – uključio se i Hrvatski zavod za javno zdravstvo, s nizom preporuka koje do sada nisu viđene ni za najrizičnije glazbene događaje.

HZJZ i Capak – briga ili poruka?

Ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak osobno je izdao preporuke za posjetitelje koncerta, savjetujući ih da:

• ne piju alkohol,

• ponesu vodu i nekvarljivu hranu,

• nose laganu odjeću,

• koriste kreme za sunce,

• ponesu papirić s osobnim podacima i kontaktom bliske osobe,

• izbjegavaju buku i nose zaštitu za uši.

Usto, posebno se promovira “MPT aplikacija” putem koje će publika moći primati obavijesti o sigurnosnim i zdravstvenim mjerama, kao i kartografsku orijentaciju prema točkama prve pomoći. Iako u načelu neupitno korisna, ovakva aplikacija nije bila ponuđena niti za festivale poput INmusic-a, Ultra Europe, Fresh Islanda ili Dimensionsa – koji ujedno bilježe i brojne intervencije hitne pomoći, zlouporabe alkohola i droga, pa i smrtne slučajeve.

Zašto baš sada – i zašto baš ovdje?

Selektivna aktivacija zdravstva

U posljednjih pet godina održalo se na stotine koncerata i festivala s desecima tisuća posjetitelja. Na mnogima od njih bilježeni su zdravstveni incidenti, alkoholiziranje maloljetnika, korištenje opijata, pa i hitne medicinske intervencije. No HZJZ tada nije izdavao ovakve preporuke – niti je Capak osobno istupao u javnosti.

Na festivalima poput Ultre, HZJZ je eventualno dijelio edukativne brošure, kondome ili omogućio anonimno testiranje na HIV/HCV, no sve se to događalo u diskretnom, nenametljivom tonu – bez institucionalne pompe i javnog obraćanja.

To što sada, u povodu jednog koncerta, institucija aktivira gotovo sve dostupne kanale, ostavlja dojam da se iza kulisa krije pokušaj pritiska, obeshrabrivanja i kontrole nad događajem koji se nekim krugovima politički ne uklapa.

Treniranje strogoće – s jasnom porukom

Organizatori se suočavaju s nizom pitanja i zahtjeva koje nitko ne postavlja drugim izvođačima. Od provjere ima li dovoljno sapuna u WC-ima, dezinfekcijskih sredstava, odgovara li rasvjeta stanovnicima obližnjih zgrada, do logistike kretanja ljudi u slučaju panike ili nesvjestice.

Očito je – koncert je odobren, ali pod uvjetima koji graniče s birokratskom sabotažom.

Unatoč svim pritiscima i pokušajima da nas se zastraši i ušutka, nemojmo gubiti svoj hrvatski domoljubni identitet. Ostanimo ponosni i uporni – jer upravo oni koji Hrvatsku ne vole, kroz ljevičarske i mrziteljske poteze, žele da odustanemo. Ne smijemo im to dopustiti, to je stara UDBA-ška metoda.

Institucije koje ne djeluju jednako za sve – ne djeluju za sve

Ono što zabrinjava nije samo tretman jednog koncerta, već poruka koju institucije time šalju: djelovat ćemo selektivno, ovisno o tome tko stoji na pozornici. Kada HZJZ ignorira incidente na festivalima koji privlače tisuće stranih i domaćih posjetitelja, ali reagira na jedan domaći koncert zbog “politički osjetljivog izvođača”, tada to više nije javno zdravstvo – to je politika.

Capakova prošlost kao upozorenje

Podsjetimo, Krunoslav Capak javnosti je najpoznatiji iz vremena pandemije Covid-19, kada je kao član Stožera donedavno svakodnevno propisivao mjere koje su često bile kontradiktorne, nedosljedne i znanstveno neutemeljene. Tijekom tog razdoblja brojne su mjere bile tumačene kao politički uvjetovane, a stručnjaci s drugačijim stavovima – sustavno ignorirani ili marginalizirani.

Danas, ista figura ponovno se pojavljuje – ne kao neutralni zdravstveni stručnjak, već kao lice koje reagira selektivno, usmjereno i u skladu s političkom klimom, ne s univerzalnim principima javnog zdravlja.

Građani s pravom postavljaju pitanje: djeluju li naše institucije u interesu svih građana ili samo onih koji se uklapaju u poželjni narativ? Ovakva praksa, gdje jedan koncert izaziva više institucionalne reakcije nego neki višednevni glazbeni festival pun rizičnih ponašanja, otvara prostor za ozbiljnu sumnju.

U zemlji u kojoj je povjerenje u vlast ionako narušeno, ovakav selektivni pristup dodatno produbljuje razdor i ostavlja dojam da institucije više služe porukama nego javnosti. A to je nešto što nas ne bi smjelo ostaviti ravnodušnima – bez obzira na to tko nam je omiljeni izvođač.