Zagreb, srpanj 1991. – sjećanje na Ravena Čuvala i trenutak kad su mostovi mogli pasti

U dramatičnim danima početka ljeta 1991. godine, Zagreb je bio grad na rubu rata, grad u kojem se mir mjerio u minutama, a odlučnost građana i prvih hrvatskih branitelja značila je razliku između slobode i potpune okupacije. U samom srcu hrvatske metropole nalazila se vojarna „Maršal Tito”, jedna od najvećih u državi i strateški najvažnija točka tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Bila je to središnjica 5. vojnog okruga – jednog od triju glavnih zapovjedništava JNA – te zapovjedništvo 10. korpusa, uz niz manjih postrojbi i potpornih jedinica.

U to ljeto, kad je rat već buktio u Sloveniji, JNA je krenula u pokušaj širenja sukoba prema Hrvatskoj. Na Mostu mladosti i Mostu slobode u Zagrebu bile su postavljene improvizirane barikade – kamioni, cisterne i civilna tijela odlučna da obrane svoj grad. Mostovi su čak bili preventivno minirani – ne zbog agresije prema van, nego iz straha da neprijateljska vojska ne izađe iz grada i ne proširi plamen rata. Bio je to trenutak kad su građani i vojnici Zbora narodne garde, tek formiranih 1. i 2. “A” brigada, još uvijek u sustavu MUP-a, stali kao štit pred tenkovima.

Dana 2. srpnja 1991., Zagreb je svjedočio jednom od svojih prvih velikih sukoba. Iz vojarne “Maršal Tito” krenula je kolona sedam tenkova i vojnih vozila prema Sloveniji. Bila je to intervencija i istodobno provokacija, ali i pokazna vježba sile. Građani Zagreba pokušali su zaustaviti tu kolonu vlastitim tijelima, improviziranim preprekama i golorukom hrabrošću. Tenkovi su tada uperili cijevi prema narodu – prema svom narodu, kako su i dalje tvrdili – i pucali.

U tom krvavom trenutku zauvijek je utihnuo život 32-godišnjeg Ravena Josipa Čuvala, prvog civilnog poginulog u Zagrebu tijekom Domovinskog rata. Rođen 1958. u Dobravi kraj Radovljice u Sloveniji, Raveno Čuvalo bio je Hrvat, rimokatolik, odrastao u Zagrebu u kojem je završio osnovnu i srednju školu. Bio je apsolvent na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, radio je kao službenik u Kemoboji, a uz to je bio i vrhunski glazbenik – svirao je glasovir i kontrabas, pjevao u zboru Ivan Goran Kovačić.

Bio je obiteljski čovjek, suprug Miljenke i otac malog Marija, zaljubljenik u prirodu i životinje. No rat nije birao ni dob ni zvanje. U pokušaju da obrani svoj grad, svoj dom, Raveno je izgubio život, a njegova je smrt postala simbolom civilne hrabrosti u jednom od najtežih trenutaka hrvatske povijesti. Posmrtno je promaknut u čin časničkog namjesnika Hrvatske vojske, a njegov pokop na zagrebačkom Miroševcu predvodio je fra Berislav Mikulić. Od Ravenove žrtve oprostili su se tadašnji politički prvaci, među kojima i Neven Jurica u ime HDZ-a te dr. Marko Veselica u ime Hrvatske kršćanske demokratske unije.

U istoj borbi poginuli su i mladi vojnici JNA – Zoran Mirković i Halil Cucak, obojica rođeni 1972. godine – ročnici koji su postali žrtve sustava koji ih je poslao na „neprijateljski“ teren bez svijesti o tome zašto ratuju. Njima se kasnije pridružio i Zvezdan Antić, koji je od posljedica ranjavanja preminuo dva tjedna kasnije.

Sukob 2. srpnja bio je više od lokalnog incidenta. Bio je to trenutak u kojem se odlučivalo o sudbini grada, o odvajanju Hrvatske iz jugoslavenskog okvira, o spremnosti naroda da se bori. Mostovi su mogli pasti, ali nisu – ne jer ih netko nije pokušao srušiti, nego jer su izdržali težinu hrabrosti onih koji su ih branili.

Vojarna “Maršal Tito” ostala je pod nadzorom JNA još nekoliko mjeseci, no s vremenom, dok je Hrvatska gradila svoju vojsku i obranu, ta tvrđava bivšeg režima ostala je izolirani otok prošlosti. Konačno, u siječnju 1992., JNA je napustila Zagreb.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, važno je ponovno ispričati ovu priču – ne samo zbog povijesti, već zbog istine. Jer Raveno Čuvalo, kao i mnogi drugi koji su stali pred tenkove, nije bio vojnik. Bio je građanin. Suprug. Otac. Glazbenik. Čovjek. Njegova žrtva podsjeća nas da sloboda nikada nije bila dar – ona je izbor, borba i naslijeđe.