ISTINA KOJU SU HTJELI ZABRANITI: Dramatičan apel Jastreba 12 dana prije pada Vukovara – „Ako trebaju padati glave, neka počne od mene!“

Početkom studenog 1991. godine, dok je Vukovar krvario već više od sedamdeset dana prkoseći svakoj vojnoj logici, na istoku Hrvatske odvijala se završna, najteža faza nadljudske bitke. Cijelu vukovarsku bojišnicu držalo je tek oko 1.800 slabo naoružanih branitelja. Koliki je bio nesrazmjer snaga svjedoči i pad strateški ključnog naselja Lužac 2. studenog, kojeg je branilo svega 35 hrvatskih bojovnika nasuprot neprijateljskom udaru u kojem je bilo više tenkova nego samih branitelja. O tim dramatičnim trenucima, izostanku pomoći i pokušajima medijske blokade trajno svjedoči arhivski zapis novinara Mladena Keve, objavljen u osječkom Glasu Slavonije pod naslovom „Bez Vukovara nema Hrvatske!“.

Bili su to dani u kojima je obruč oko grada na Dunavu i Vuki postajao sve uži. Neprijatelj je iz dana u dan uvodio svježe oklopno-mehanizirane snage, dok su vukovarski branitelji brojali posljednje protuoklopne projektile i streljivo. Kako bi u javnost iznio potpunu istinu o stvarnom stanju na terenu, dotadašnji zapovjednik obrane Vukovara, a u tom trenutku zapovjednik Operativne grupe Vukovar – Vinkovci – Županja, Mile Dedaković Jastreb, sazvao je u nedjelju navečer u predvorju vinkovačkog hotela „Slavonija“ izvanrednu konferenciju za novinare. Bio je to njegov treći javni istup u svega deset dana, na koji se odlučio pod pritiskom najbližih suradnika jer su svi drugi institucionalni kanali i apeli prema Zagrebu bili potpuno iscrpljeni.

Pokušaj cenzure dok grad krvari

Kako u svom povijesnom tekstu bilježi novinar Mladen Kevo, samu konferenciju za tisak pratili su nevjerojatni pokušaji opstrukcije iz zagrebačkih ureda. Iako je susret s domaćim i stranim novinarima bio zakazan za 18 sati, u hrvatskim elektroničkim medijima najprije je puštena dezinformacija da je konferencija „već održana“, a dok su novinarske ekipe bile na pola puta iz Zagreba prema Vinkovcima, objavljeno je da će se održati „tek ujutro“.

Budući da su Vinkovci bili telefonski odsječeni, vezu uspostavljenu preko zagrebačkog hotela „Intercontinental“ tadašnji je pomoćnik ministra informiranja Vinko Grubišić „tehnički dotjerivao“ punih sat vremena. Vrhunac cenzure dogodio se nakon petog novinarskog pitanja, kada su s Hrvatskog radija (Studija Zagreb) naprasno prekinuli prijenos uz poruku: „Nama je ovo bilo dosta, mi sad prekidamo“. Dok su na Hrvatskoj televiziji u to vrijeme satima gostovali govornici raspravljajući o sporednim temama poput zaštite okoliša u ratu, zapovjedniku koji je držao prvu armijsku oblast neprijatelja u šaci medijski se prostor sustavno zatvarao.

Prodor na Lušcu i klin prema Borovu Naselju

Situacija na samom bojištu te je prve nedjelje u studenom bila kritična. Padom Lušca 2. studenog, gdje je tridesetak i pet branitelja stajalo pred tenkovskom armadom, agresor je ostvario preduvjete za svoj glavni operativni cilj. Dedaković je pred novinarima u Vinkovcima precizno detektirao stanje: dok je na potezu Budak – Trpinjska cesta neprijatelj pretrpio goleme gubitke u ljudstvu zahvaljujući hrabrosti branitelja i preciznosti hrvatskog topništva, u predjelu između Lušca i Budaka probio se određeni broj neprijateljskih tenkova. Cilj agresora bio je jasan – presjeći Vukovar na dva dijela, zabiti klin između Borova Naselja i samog grada te onemogućiti vukovarskim braniteljima pregrupiranje snaga s jednog dijela bojišnice na drugi.

Istodobno, pritisak se širio na cijelu operativnu zonu. Jastreb je upozorio na koncentraciju neprijateljskih snaga u smjeru Šid – Adaševci, prijetnju otvaranja nove fronte na pravcu Lipovac – Županja te pokrete Tuzlanskog korpusa prema Brčkom s ciljem forsiranja Save. Kako bi se bar nakratko olakšao pritisak na Bogdanovce, koji su uz Nuštar postali trn u oku agresoru, hrvatske su snage izvele napad na Cerić, pri čemu je uništeno pet neprijateljskih tenkova i jedan oklopni transporter.

U samom Vukovaru, koji je već sedamdeset i jedan dan odolijevao opsadi, uvjeti su bili nezamislivi. U podrumima razorenog grada nalazilo se 11.000 civila i 2.000 djece bez dječje hrane. U vukovarskoj bolnici liječnici i medicinsko osoblje činili su nadljudske napore, no zbog potpunog nedostatka anestetika teški su se ranjenici operirali naživo. Istodobno, neprijatelj je nemilice tukao po svim pravcima od Karadžićeva do Nijemaca, koristeći zabranjene kasetne bombe i najrazornije oružje – uključujući i višecijevne raketne bacače kalibra 260 milimetara koje je Srbija dobila od SSSR-a, a čiji je jedan plotun iz 36 cijevi ispaljivao više od 700 kilograma eksploziva.

Pomoć koja ne dolazi: „Pa, ali, možda, vidjet ćemo“

Unatoč tome što je obrana u samom gradu, u kojoj su se uz Hrvate od prvog dana rame uz rame borili i brojni Srbi koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu, funkcionirala besprijekorno poput švicarskog sata, kronično je nedostajalo protuoklopnih i protuzračnih sredstava.

Jastreb je otvoreno progovorio o svom nedavnom odlasku u Zagreb, gdje je obišao sve nadležne ministre, predsjednika Vlade, predsjednika Sabora i samog predsjednika Franju Tuđmana, za kojeg je istaknuo dojam da od svojih suradnika uopće ne dobiva prave informacije o stanju u Vukovaru. Iako su ih u Zagrebu svi srdačno primili, od traženog oružja, streljiva i svježih snaga ostala su samo prazna obećanja.

Kao profesionalni vojnik, Dedaković nije skrivao ogorčenje birokratskim odnosom u Glavnom stožeru u Zagrebu, gdje je na zahtjeve za hitnu pomoć nailazio na neodlučne fraze: „Pa, ali, možda, vidjet ćemo“. Još je oštrije osudio pojedince koji su u javnost neprekidno lansirali lažne vijesti o stalnom slanju svježih snaga u Vukovar, dok u stvarnosti u grad nije stizalo ništa. Upozorio je kako Hrvatska u tom trenutku još nije provela opću mobilizaciju te da u dijelovima zemlje u kojima se ne vode borbe ima i oružja i odora, dok se na HTV-u sluša o „sedmom danu mira u Osijeku“ u istom danu kada u Vukovaru i Vinkovcima gine trideset ljudi.

Posebno teško odjeknulo je pitanje financiranja obrane grada. Jastreb je pred novinarima iznio podatak koji i desetljećima kasnije izaziva pozornost povjesničara: činjenicu da je za obranu Vukovara Ministarstvo obrane odobrilo 17 milijuna američkih dolara namijenjenih nabavi oružja, a da od tog novca u opkoljeni grad nije stigla nijedna jedina puška. Uz to, upozorio je i na pogubnost dotadašnjih humanitarnih konvoja i ulogu europskih promatrača, te na zablude hrvatskog vrhovništva oko pregovora u Haagu, nakon kojih je Hrvatska redovito gubila po nekoliko sela i grad dok se agresor u miru pregrupirao.

Povijesna poruka iz vinkovačkog hotela „Slavonija“

Svjestan da mu iznošenje surove istine pred kamerama i mikrofonima može osobno naštetiti, zapovjednik vukovarske obrane te je večeri, dvanaest dana prije konačne okupacije grada, izgovorio riječi koje je Mladen Kevo u Glasu Slavonije posebno uokvirio kao trajni dokument vremena:

„Iako to nije sve, rekao sam Vam večeras istinu. Ovako govoriti nije bilo baš najbolje za mene, ali se nadam da će biti dobro za Vukovar i Hrvatsku. Moja žrtva tu nije nimalo bitna. Do pred 10 dana imao sam betonski tvrd stav da ne izađem pred javnost. Prisilili su me moji suradnici. Ne radi se o tome da budem ‘medijska zvijezda’. Istina se mora znati, pa ako trebaju padati i glave neka počne od mene. Dosta nam je velikih Hrvata sa zastavama po kafićima, dosta nam je pjesama o banu Jelačiću. Nije vrijeme za to nego za borbu. Ako to riješimo evo slobode, evo pjesme, evo radosti.“

Arhivski tekst Mladena Keve iz studenog 1991. godine ostaje prvorazredno povijesno svjedočanstvo o danima kada je šačica od 1.800 vukovarskih branitelja svojim tijelima zaustavljala oklopnu silu, čekajući pomoć koja nikada nije stigla, ali kupujući dragocjeno vrijeme kojim je obranjena i stvorena hrvatska država.

(Izvor arhivskog gradiva: Glas Slavonije, studeni 1991., autor: Mladen Kevo)