Zašto se o Udbi šuti, a o NDH viče? Zaboravljene teme, selektivna sjećanja i neriješeni odnosi prema prošlosti

Već se duže vrijeme ništa ne govori i ne piše o prijedlogu nekoliko hrvatskih generala da se puste na slobodu komunistički zločinci Perković i Mustač. Generali, na čelu s Gotovinom, to su tražili od predsjednika RH Zorana Milanovića, ali do danas po tom pitanju nije želio izaći u susret, tako da ova dva bivša Udbaša i dalje služe zatvorsku kaznu.

S druge strane u Hrvatskoj se danas bez problema može pljuvati i bljuvati po komunističkim zločincima i ondašnjem režimu, ali  kad se spomene NDH, poklič „Za dom spremni“, Ante Pavelić i slično, ekstremno lijevi skaču kao da ih je „ujela“ otrovna zmija.  A u komunističkom režimu, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata (sve do 1990-te), učinjeno je možda više zla nego u NDH! Međutim, kako godine idu, sve više prestaje zanimanje i za bivše Udbaše i njihove zločine, kao i zločine Tita i partije. Svojedobno su o tim i takvim zlikovcima objavljene i neke knjige, ali su se uglavnom prešućivale i marginalizirale, kao i poneki dokumentarni filmovi (Sedlar, Knez...) na tu temu.

Ali, da se ne bi o njima i takvima govorilo, lukavo se prešlo na „plan b“, a to su navodni zločini u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), odnosno pozdrav „Za dom spremni!“. Međutim, zločini koje su učinili Udbaši i komunisti, vjerni prije svega Titu i partiji, ne smiju se zaboraviti, a još manje ostati nekažnjeni, bez obzira što je bivši udbaš Josip Manolić (1920.-2024.) pričao da je bilo „takvo vrijeme“ i da su sve „radili po zakonu“ te da se nemaju čega sramiti. (Sinkopa!)

Udbaši u novoj hrvatskoj državi

Žalosna je i neshvatljiva činjenica da je veliki broj Udbaša početkom stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države,  bez provjera, prešao na hrvatsku stranu.  Čak su neki od njih uspjeli u novoj, hrvatskoj tajnoj službi zaposliti i svoje sinove, prijatelje i rodbinu.

Na taj način većina od njih je  poput kameleona okrenula „kapu“  i eto ih još danas u svim službama, pa čak i  u najvišim državnim institucijama . Nekada su dušom i srcem radili za Jugoslaviju i nosili kape sa zvijezdom, a danas s ponosom nose hrvatsko znakovlje, ali u jednom dijelu njih Jugoslavija, nažalost, još nije izašla iz srca.

Zašto nije provedena ilustracija?

I onda se čudom čudimo kako riječ ilustracija ostaje mrtvo slovo na papiru. Ili zbog čega se oni koji rade i vole Hrvatsku relativno često proglašavaju „nacionalistima“, „ekstremima“, „neprijateljima“ i tome slično. To je stara Udbaška škola. „Svi“ su u krivu, samo su oni uvijek u pravu, samo su oni nedodirljivi, nekada i danas. (Kolika su primjerice zla nakon II. svjetskog rata učinili tzv. antifašisti, pa što – nikome ništa!?)

Hrvatska politika je svojedobno pružala žestoki otpor izručenju Mustača i Perkovića.  Velika je sramota da se ove zlikovce nije sudilo u Zagrebu,  da se spor morao voditi u Njemačkoj, a još je gore što je Hrvatska, odnosno što su njezini porezni obveznici navodno morali platiti i njihovu obranu. S obzirom da se jednim dijelom i konkretno  zna o zločinačkim aktivnostima UDB-e, pa čak i imena onih koje su ubijali, ranjavali, mučili ili protjerivali, što se čeka?  Žalosno je da je  Hrvatska jedna od rijetkih država  u  kojoj su pojedini bivši pripadnici ove zloglasne organizacije našli svoje utočište .

Brutalni sustav i njegova logika

Nakon II. svjetskog rata zločini Udbaši su se opravdavali brigom za Jugoslaviju, Tita i čuvanje (ne)demokratskog poretka. Ti su se ljudi  okrutno obračunavali s protivnicima režima  (sve po zakonu). Što su bili okrutniji, tim su bili na višim položajima i više cijenjeni. Nisu to naravno bili školovani kadrovi, obično su se u prvo vrijeme regrutirali iz svih „šegrtskih“ ili „loptoguračkih“ zanimanja. Dovoljno je bilo da imaju završen neki tečaj, pa čak i za „konduktera“, ali ipak je bilo najvažnije da vjerno služe Titu i partiji i da za njih ništa drugo i ne postoji.

Koliko je to bila i ostala tajna organizacija najbolje se vidi i toliko godina nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Drug druga ne izdaje, jer su svi imali umočene prste u „krv“. U Koprivnici  je, primjerice, godinama mirno živio navodni stari Udbaš Pavle Gaži,  kojeg je u vrijeme dok je bio sekretar Općinskog komiteta SK ovoga grada  razotkrio Julio Kuruc . Tko ga je ikada pozvao na odgovornost? Nitko nikada do smrti (umro u veljači 2021. u 94. godini života!), a da stvar bude još gora  u Koprivnici su ga proglasili i – počasnim građaninom!?

Dok je Gaži bio na čelu Podravke ta je tvrtka imala više „rezervnih oficira“ nego je bio branitelj u Vukovaru!  Gdje su oni danas ? Ni dva posto tih i takvih se nije javilo u obranu hrvatske Domovine. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sigurno je  znao za bivše Udbaše oko sebe,  od kojih su mu neki ala Manolić, Mesić i slični neprestano „radili o glavi“. Vjerovao je da će ih se prije ili kasnije riješiti, ali na žalost prerano je umro, baš kao i njegova desna ruka Gojko Šušak.

Gdje su filmovi o Udbi?

Inače, kako to da jednom hrvatskom redatelju ne pada ni na pamet da snimi i neki igrani film o djelovanju Udbe? To bi bilo puno zanimljivije nego da se stvaraju filmovi koji imaju gledanost malu veću nego što u razredu ima učenika.  Đorđe Ličina koji je svojedobno objavio sam sebi knjigu „Gnjida“  u tome bi mogao dosta pomoći. Ali i ne samo on.Kad se govori o Udbi i Udbašima, poglavito nakon 1945., „nitko“ nije imao pojma o kakvoj se organizaciji radi, tko joj je stvarni „vlasnik“ i kakvu su zlodjela gotovo svakodnevno obavljali njihovi pripadnici?! Ljudi su samo znali da nešto takvoga postoji te da ako će se o tome malo više zanimati da ih može „pojesti mrak“.

Udbaši su osobito bili aktivni u vrijeme Informbiroa (IB), kada su stradali i mnogi nevini, najnaivniji, iluzionisti, pa iu moralnom smislu, najhrabriji komunisti. Tko je tada Titu rekao „ne“  je obvezno završio na Golom otoku,  a članovi njegove obitelji također su bili gaženi „do koljena sedmog“. Malo vrijedi danas podatak da je i sam komunistički zločinac Aleksandar Ranković priznao da je „oko 47 posto Udbinih hapšenja bilo pogrešno“.  Nije istina da ni danas nitko ne zna tko su bili Udbaši iz tog vremena, gdje su sada i tome slično.  Prije bi bilo da je  strah od „Titove diktature“ i dalje prisutan , jer nikad se ne zna nije li Udba i dalje naša – sudba, ili, da se malo našalimo, nećemo li uskoro ponovno pjevati „Druže Tito, ljubičica bijela“?

Međutim, kako imamo Trg žrtava fašizma, tako bi trebali imati i Trg Udbinih (komunističkih) žrtava!

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**